Nagib trupa igra također veliku ulogu. U početku mora on biti povećan, kako bi se potpuno iskoristio odraz prema naprijed, a ne prema gore. Dobivanjem sve veće brzine dolazi i do postepenog uspravljanja i zadržavanja jednog stadnog nagiba.

U drugoj fazi sprinta, t. j. od 30—70 m, atletičar se mora skoncentrisati na odraz, te na visoko dizanje koljena, o čemu ovisi i snaga odraza. U punoj brzini sprinter mora iznositi svoja koljena visoko, a zatim ih snažno potiskivati na niže ka zemlji, kako bi dobio što jači odraz, kojega treba gurati naprijed. Čim je stopalo dodirnulo zemlju, ono se energično odbija i brzo povlači.

U trećoj fazi, 20—25 m pred ciljem, sprinter se mora skoncentrirati na završno prikupljanje svih raspoloživih psihičkih i fizičkih snaga, kako bi primorao sebe da dade još nešto više od onoga što je dotada dao. To ne smije biti neko mišično naprezanje, koje bi izazvalo grčenje mišića, od čega ne bi bilo nikakve koristi. Sprinter mora u tim završnim koracima imati na umu nekoliko momenata, od kojih su najvažniji: nagib tijela, visoko dizanje koljena, odraz, trčanje u ravnoj liniji, lak rad ramena i ruku, te mekoća mišića. Sve su to radnje, na koje se valja skoncentrirati i misliti u tim poslednjim metrima. Trke su se najviše gubile i dobivale baš pred ciljem. Pobjeda obično pripadne onome, koji je znao upotrebiti naprijed navedena sredstva, koja su neobično važna za uspjeh samog trkača.

Ima trkača sprintera, kojima je početna brzina slaba, t. j. sve do časa dok ne dobiju punu brzinu. U tom slučaju najbolje je s njima provoditi kratke sprinteve (30—40 m). U izvođenju tih kratkih sprinteva treba nastojati produžiti svoj korak, a naročito po izlasku sa starta. Nagib mora biti veći, što će dovesti i do većeg početnog zamaha nogu. Ima dalje trkača, koji od starta imaju veliku početnu brzinu, a i kroz prugu trče kao da lete, međutim, njihov finiš nije dovoljno jak i brz, te često gube trku, iako su vanredno brzo trčali u počeku.

Previous page

Next page