na stazi kao i u običnom životu brz, a netko spor. Međutim, to ne smije značiti, da se te osobine ne mogu isto tako razviti i upornim vježbanjem, bez kojega ne bi niti najveći sprinterski talenti mogli uspjeti. U svakom slučaju, ljudi prirodno obdareni sprinterskim osobinama, u velikoj su prednosti pred ostalima, koji te sposobnosti nemaju u dovoljnoj mjeri. Fina osjetljivost mišića, brzina refleksa i reagiranja, koordinacija i ritam pokreta, snaga i brzina odraza, temperament i borbenost — sve su to odlike, koje bi sprinter morao posjedovati. Te odlike treba kod sprintera, ukoliko ih već ima, i dalje njegovati i razvijati, a ako neke nedostaju ili ih ima u manjoj mjeri, onda treba mnogo vježbati, kako bi se što bolje razvile i došle potpuno do izražaja.

Ako pogledamo sprinterske tipove, vidjet ćemo, da postoje uglavnom dva tipa, i to: jedan zbijeniji s čvrstom muskulaturom, drugi vitkiji s nježnijom muskulaturom. Dok su prvi dolazili do izražaja i razvijali veliku brzinu zahvaljujući velikoj snazi gaženja i odbijanja prema naprijed, dotle su drugi osvajali prostor brzim reagiranjem, lako i uz neprimjetan ali brz dodir sa zemljom. Svakako, da će u prednosti biti sprinteri, koji lakoćom osvajaju teren i koji ne daju utisak da ulažu previše snage. Takvih sprintera ima malo, dok je daleko veći broj onih, koji dolaze do izražaja pomoću svoje snage.

I jedni i drugi nastoje da rad i brzinu kretanja svojih nogu što više povećaju, što je od najveće važnosti. Taj rad, pokreti i cjelokupna brzina ovisit će u prvom redu od snage odraza, t. j. brzog odbijanja stopala od zemlje. Odraz kao i trčanje sprintera mogli bismo uporediti s loptom, koja tek što dodirne zemlju odskoči i odbije se od zemlje tako, da se skoro sam odraz i ne primijeti. Da bi taj način odraza usvojili, potrebno je dugo vježbanje, a naročito vježbanje u visokom dizanju koljena (skip), što je poslednje vrijeme bilo potpuno zanemareno.