U trci na 100 m, kao i na ostalim sprinterskim prugama, treba razlikovati 3 faze, i to: start, zatim trčanje kroz prugu i finiš. Start obuhvaća dužinu pruge od oko 30 m, t. j. do dobivanja pune brzine. Nakon toga slijedi trčanje kroz prugu punom brzinom i na kraju finiš, koji počinje 20—25 m pred ciljem. Često se misli, da je dovoljno samo jurnuti sa starta najvećom brzinom i tako izdržati do kraja. Međutim, iako tu nema nekog vidnog zastoja, ipak postoji razlika u trčanju u prvom dijelu od trčanja u ostalim dijelovima.

Na što valja kod starta paziti i čemu se mora poklanjati naročita pažnja? Sprinter, koji na hitac reagira munjevito, koji ima savršen refleks, koji zna odlično iskoristiti otiskivanje, a naročito otiskivanje prve noge i kome su prvi koraci brzi i snažni, taj će sigurno biti u prednosti pred onima, koji te neophodne osobine nemaju.

Prema tome mora se poklanjati puna pažnja svim tim momentima, koji su neobično važni za početak trke.

Prvi koraci iza starta moraju svakako biti snažni i siloviti uz jako odbijanje od zemlje, te brzo povlačenje koljena naprijed, što je naročito važno. Bez snažnog i brzog otiskivanja i brzog iznošenja koljena naprijed, te posebnog nagiba tijela, ne može biti potpune brzine. Prije se mislilo, a i sada još neki misle, da prvi korak mora biti blizu startne crte, a ostali koraci kratki i brzi. To je međutim pogrešno. I prvi korak, kao i svaki daljnji, mora biti onoliko dugačak, kolika je snaga odraza. Ako se poslije hica snažnije odbijemo i to otiskivanje potpomognemo rukama, zamahom zadnje noge i nagibom tijela, onda će i taj prvi korak biti nešto dulji, t. j. onoliki, kolika je bila sila svih tih komponenata, koje su utjecale na snagu opružanja. Ovo vrijedi i za daljnje korake. Kod toga treba paziti, da se korak ne smije produljivati nekim vještačkim putem, kao što se ne smije niti skraćivati. I jedno i drugo je štetno te ne dovodi do pravog rezultata.