Philologic Results

Welcome to the Croatian Language Corpus

| | |

<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<!DOCTYPE TEI.2 PUBLIC "-//TEI P4//ELEMENTS TEI Lite XML ver. 1//EN"
"http://www.tei-c.org/Lite/DTD/teixlite.dtd">
<TEI.2>
<teiHeader type="text">
<fileDesc>
<titleStmt>
<title type="main">Vjesnik online</title>
<author/>
</titleStmt>
<editionStmt>
<edition></edition>
</editionStmt>
<extent>
<seg type="size">Filesize uncompressed: 189122 bytes.</seg>
<seg type="format">XML TEI Lite</seg>
<seg type="location">online</seg>
</extent>
<publicationStmt>
<distributor>
<address>
<addrLine>
<name type="organisation">Vjesnik d.d.</name>
</addrLine>
<addrLine>Slavonska avenija 4</addrLine>
<addrLine>10000</addrLine>
<addrLine>
<name type="place">Zagreb</name>
</addrLine>
<addrLine><name type="country">Croatia</name></addrLine>
<addrLine>vjesnik@vjesnik.hr</addrLine>
</address>
</distributor>
<availability status="restricted">
Copyright Vjesnik d.d.
</availability>
<date>04.02.2001</date>
<pubPlace>Zagreb, Croatia</pubPlace>
<publisher>© 2006, Vjesnik d.d.</publisher>
</publicationStmt>
<sourceDesc>
Compiled from the Vjesnik online archive.
</sourceDesc>
</fileDesc>
<revisionDesc>
<change>
<date>2006-01-08</date>
<respStmt>
<name>Damir Ćavar</name>
<resp>edt (Editor)</resp>
</respStmt>
<item>Created the initial version of the article from the HTML source.</item>
</change>
</revisionDesc>
</teiHeader>
<text>
<body>

<div type="part" n="1">
<head>Teme dana</head>
<div type="article" n="1">
Nakon lanjske najezde Iranaca iz BiH, Hrvatska strahuje od masovnog dolaska Kineza iz SRJ
Podjednako je ugrožena cijela granična crta s Jugoslavijom i BiH, jer kad se policija više angažira oko nadzora jednog dijela granice, pojača se pritisak imigranata na drugom mjestu. Lani su podnesene kaznene prijave protiv 445 osoba koje su se bavile krijumčarenjem ljudi, a tri su krijumčara dobila prijave jer su imigrante koristili kao robove 
BORIS OREŠIĆ
Na teritoriju Republike Hrvatske su tijekom prošle godine uhvaćena 23.604 ilegalna imigranta, od kojih je najviše, čak 29 posto Rumunja, a po brojnosti ih slijede Rumunji i Turci. Ostali ilegalci koji su iz BiH i manjim dijelom iz Jugoslavije ušli u Hrvatsku, lani su poglavito bili državljani SRJ, Kine, Moldavije, Makedonije, Iraka, Bosne i Hercegovine...
Kako otkriva načelnica MUP-ovog Odjela za migracije i strance Božena Katanec, lani je broj uhvaćenih ilegalaca bio skoro dvostruko, odnosno 97 posto veći nego godinu dana ranije. No, krajem prošle godine situacija sa zbrinjavanjem ilegalaca se u Hrvatskoj donekle poboljšala, jer je u listopadu počela primjena sporazuma hrvatske Vlade i Vijeća ministara BiH o prihvatu i predaji osoba čiji je boravak protuzakonit. U prva četiri mjeseca primjene sporazuma Hrvatska je u BiH vratila 6880 ljudi. U početku su svi vraćani preko graničnog prijelaza Staro Petrovo Selo. Po riječima načelnice Katanec, događalo se da bi naša policija dovela ljude do granice, no s bosanske strane nije bilo dovoljno vozila za prihvat. Nerijetko bi bosanska policija te ljude pustila da opet pokušaju prijeći granicu.
Zanimljivi samo zbog tranzita
Hrvatsku policiju, međutim, najviše muči nedostatak opreme za otkrivanje šverca ljudima na graničnim prijelazima. Također, ne postoji ni uređaj za brzo identificiranje ljudi preko fotografija i otisaka prstiju. Naime, više od 80 posto ilegalnih imigranata u Hrvatsku ulazi bez ikakvih dokumenata, pa ih se tako ne može identificirati. Nakon nekog vremena ti isti ljudi, koji su u međuvremenu vraćeni u BiH, opet ulaze u Hrvatsku. Neke od njih naša policija uhvati i vrati po nekoliko puta.
 Postupak s uhvaćenim ilegalcima uglavnom je uhodan. Privodi ih se sucu za prekršaje koji im izriče mjeru udaljavanja s teritorija RH. Mali broj njih traži azil u Hrvatskoj, jer ih se u tom slučaju evidentira kao azilante te stoga ne mogu kasnije zatražiti azil u nekoj od zapadnoeuropskih zemalja. Hrvatska im ipak nije dovoljno zanimljiva da bi u njoj svjesno ostavili ikakav službeni trag. Upravo je u proceduri donošenje zakona o azilu, kakav Hrvatska dosad nije imala, kojim će se jasnije definirati status stranaca koji zatraže azil. 
Odluku EU-a da ne primi Hrvatsku u svoje članstvo dok ne suzbije ulazak ilegalnih imigranata, načelnica Katanec ocjenjuje vrlo ozbiljnom. Time se samo potvrđuje da Europa od Hrvatske traži da učini još više u rješavanju problema ilegalnih imigranata. Sporazum o suradnji u predaji i prihvatu ilegalnih imigranata Hrvatska je do sada potpisala sa 16 zemalja.
»Odluku EU-a ne treba shvaćati kao prijetnju jer to ne znači da će Hrvatska ubuduće morati hvatati više ilegalaca, nego se od nas zahtijeva da poboljšamo sigurnost granice i time se bolje pripremimo za pritisak ilegalaca. Treba više investirati u opremanje graničnih prijelaza, a kako je riječ o vrlo skupoj opremi, očekujemo financijsku pomoć EU-a. Ilegalci su velik problem Europe, a ujedno su i prijetnja nacionalnoj sigurnosti svake države. Kroz Pakt o stabilnosti Hrvatska bi trebala dobiti znatnu međunarodnu pomoć, u prvom redu materijalnu, za suzbijanje krijumčarenja ljudi, a nezaobilazno je i daljnje unapređivanje suradnje sa zemljama u regiji«, pojašnjava Božena Katanec. 
Međunarodna organizacija za migracije lani je financirala povratak kući grupe od 26 Kineza uhvaćenih u RH. Riječ je o 20.000 američkih dolara, što je hvalevrijedna pomoć, no glavninu troškova zbrinjavanja ilegalaca Hrvatska mora podnijeti sama. Lani je za te namjene iz državnog proračuna potrošeno oko dva milijuna kuna. 
Velikim korakom na putu smanjenja broja ilegalnih imigranata, načelnica smatra odluku BiH da uvede vize za građane Irana. Očekuje se osjetan pad ilegalnih imigranata iz te zemlje, no kako ističe načelnica Katanec, Hrvatska u idućim mjesecima može strahovati od pojačanog ilegalnog ulaska Kineza iz SRJ. U toj državi, po nekim procjenama, živi čak 40.000 Kineza, koji bi u skladu s promjenama političke situacije u SRJ, mogli u većem broju nego dosad krenuti prema zapadu Europe, preko Hrvatske i Mađarske. Vrlo brzo vidjet će se hoće li se ostvariti crne prognoze o najezdi Kineza, koji su proteklih godina uz blagoslov Miloševićeva režima u velikom broju došli u Jugoslaviju.
Stiže sve više mladih Moldavki
 Također je u posljednje vrijeme zabilježeno značajno povećanje imigranata iz Moldavije. Iz te zemlje najčešće stižu žene, što je kuriozitet, s obzirom da su više od 90 posto imigranata muškarci. Riječ je o mladim Moldavkama, u dobi od 18 do 30 godina, za koje se pretpostavlja da idu na Zapad kako bi se bavile prostitucijom. Ministarstvo vanjskih poslova stoga ozbiljno razmišlja o uvođenju viza za građane Moldavije, jer su se takvi potezi do sada pokazivali veoma uspješnima. U Hrvatsku još nije stiglo mnogo Tunižana, čiji je broj među ilegalnim useljenicima u BiH posljednjih mjeseci znatno porastao.
Na pitanje na kojim mjestima ilegalci najčešće ulaze u Hrvatsku, Božena Katanec odgovara da je podjednako ugrožena cijela granična crta s Jugoslavijom i BiH. Naime, kad se policija više angažira oko nadzora jednog dijela granice, pojača se pritisak imigranata na nekom drugom mjestu. Kriminalistička policija bavi se otkrivanjem krijumčara koji za velik novac prebacuju ljude iz njihovih zemalja na Zapad, s tim da najviše trećina doista i dođe do odredišta, dok ostale uhvati policija ili su pak žrtve onih kojima su platili da bi stigli do željenih zapadnoeuropskih zemalja. Tako su lani podnesene kaznene prijave protiv 445 osoba koje su se bavili krijumčarenjem, dok su tri krijumčara dobila prijave jer su emigrante koristili kao robove.
</div>
<div type="article" n="2">
Iz BiH u Hrvatsku lani ušlo 40.000 migranata
BiH nema objekt za privremeni smještaj migranata, kao ni novca da im plati povratak u njihove zemlje
Prema riječima Edina Vranja, kriminalističkog inspektora Federalnog MUP-a BiH koji radi na suzbijanju ilegalnih migracija, u Bosnu i Hercegovinu većina migranata zrakoplovima stiže iz Istanbula, kao turisti s legalnim putnim ispravama. Policija im stoga ne može ništa jer kao turisti mogu u BiH slobodno boraviti tri mjeseca, što je migrantima dovoljno da, ako treba, i nekoliko puta prijeđu iz BiH u Hrvatsku. Pritom im pomaže činjenica da su samo dva granična prijelaza s Hrvatskom, Doljani i Izačić, prijelaz na sarajevskoj zračnoj luci te prijelaz Zvornik sa SRJ, pod kontrolom Državne granične policije koja je osnovana tek prošlog ljeta. Sve ostale prelaze nadziru policijske snage pojedinih kantona, a te policije imaju u radu prilično visok stupanj autonomije. U Federalnom MUP-u procjenjuju da je iz BiH u Hrvatsku prošle godine ušlo 40.000 migranata, koji imaju tri glavna pravca - preko Bihaća, Save i Hercegovine. Pretpostavlja se da ih ipak najviše prelaze granicu na području bihaćkog džepa, gdje je granica s Hrvatskom s obje strane posebno loše pokrivena graničnim službama.
Vranj ističe kako niti jedna od kantonskih policija nije opremljena nikakvim uređajima koji bi im pomogli u otkrivanju ljudi koji bez isprava žele prijeći granicu s Hrvatskom. Takva nezavidna situacija je, smatra on, posljedica ratnih događanja. Otkako se primjenjuje sporazum po kojem Hrvatska može ilegalce uhvaćene na svom teritoriju vraćati u BiH, bosanskohercegovačke su se vlasti našle u izuzetno teškom položaju. Naime, BiH nema objekt za privremeni smještaj migranata, kao ni novca da im plati povratak u njihove zemlje. 
Hrvatskoj nije teško utvrditi da su imigranti došli iz BiH, dok BiH ne može dokazati koja je posljednja zemlja iz koje su ilegalni useljenici ušli u BiH. Oni koji u BiH legalno ulaze, putem do Hrvatske ostaju bez dokumenata i identiteta. Gotovo nitko od nekoliko tisuća imigranata vraćenih iz Hrvatske u BiH nema povratnu kartu.
Neko su vrijeme ilegalci bili smještani u centrima UNHCR-a, no ta međunarodna organizacija više ne dopušta korištenje svojih prostora u te svrhe, čime problem ilegalnih migranata za BiH u ovom trenutku postaje nerješiv. U takvoj situaciji, policiji ne preostaje ništa drugo nego imigrante pustiti da nastave put. Policija prihvaća činjenicu da bi se broj imigranata osjetno smanjio kad bi BiH uvela vize za državljane prijateljskih zemalja, Turske i Tunisa, no to je već političko pitanje. U svakom slučaju, problem ilegalaca BiH ne može riješiti sama, bez pomoći međunarodne zajednice. (bo)
</div>
<div type="article" n="3">
Problem imigranata može se riješiti samo uvođenjem viza
Policija u BiH bi trebala bolje obavljati svoj posao, jer itekako dobro zna gdje ilegalci borave
Preko sarajevskog aerodroma je prošle godine u Bosnu i Hercegovinu ušlo 35.793 stranca, a zemlju je službeno napustilo samo njih 11.508, što znači da je 24.285 osoba nestalo. Dakako, riječ je o onima koji su u BiH došli kako bi krenuli dalje, na put prema Zapadnoj Europi. To su podaci Ujedinjenih naroda, čiji glasnogovornik u Sarajevu Douglas Coffman ističe kako se pretpostavlja da je tim ljudima sljedeća zemlja u koju ulaze - Hrvatska. Među njima, lani su daleko najbrojniji bili Iranci, no otkako je krajem godine BiH za njih uvela vize, broj se osjetno smanjio. Coffman napominje da je posljednjih mjeseci naglo porastao broj Tunižana kojima viza za BiH ne treba, a smanjenjem broja Iranaca, otvorila su se slobodna mjesta u zrakoplovima iz Istanbula, kojima organizirani krijumčarski klanovi prebacuju ljude u BiH. Svi putevi krijumčarenja ljudi u Europi vode preko Istanbula, iz kojeg lete avioni s ilegalcima u Sarajevo, Banja Luku i Tuzlu.
Od početka ove godine do 25. siječnja, kako navodi Coffman, gotovo je 600 Turaka i 300 Tunižana ilegalno ušlo u BiH. Manjim dijelom oni dolaze i iz Srbije brodovima preko Drine. Jedan od problema s kojim se suočavaju vlasti BiH jest taj što stanovnici tih zemalja mogu ući u Bosnu kao turisti i odsjesti u hotelu, i sve to bez vize. Tako je teško ustanoviti kada oni prekrše zakon i kada postaju teret državi, odnosno kada prestaju biti turisti.
Ti ljudi obično odlaze u iste hotele, a zbog toga bi, navodi Coffman, policija u BiH trebala bolje obavljati svoj posao, jer itekako dobro zna gdje ilegalci borave. U Hrvatskoj ne postoje takvi problemi, jer i Turci i Tunižani za Hrvatsku trebaju vizu. Kinezi pak trebaju vize za ulazak u BiH, ali do njih dolaze suviše lako. 
U suzbijanju ilegalnih migracija UN u BiH nastoji obaviti svoj dio posla nadzirući rad policijskih službi koje čuvaju granice. Mnogi od ljudi koji dođu do Bosne, prelaze u Hrvatsku, a kada ih pronađu, vlasti ih vrate u Bosnu. U većini slučajeva, kako objašnjava Coffman, oni ostaju bez novca i jedino što im preostaje, dakako imaju li sreće, njihova je avionska karta, pa se vrate u svoju zemlju. Hrvatska policija, uspoređuje Coffman, bolje provodi zakon od bosanske. U posljednjih osam mjeseci hrvatska je policija ulovila 6000 ilegalaca, no glasnogovornik UN-ove misije u BiH priznaje da hrvatska policija ipak ima lakši posao od bosanskohercegovačke.
Coffman smatra da bi sve zemlje u regiji trebale uspostaviti bolju suradnju u rješavanju ovoga problema. Ilegalci koji dolaze avionom u Sarajevo, potom prelaze u Hrvatsku, Sloveniju, pa u Zapadnu Europu. Iz BiH također dalje mogu preko Crne Gore i Albanije na put prema zapadu krenuti morem. Zbog toga bi policije svih tih zemalja trebale biti ujedinjene u borbi protiv ilegalne migracije. 
Spas od migracije Coffman pronalazi isključivo u uvođenju viza. To se pokazalo dobrim u primjeru s Iranom, pa bi BiH trebala vize uvesti i za Tunižane i Turke. Kineze Coffman uopće po broju ne može uspoređivati s navedenim narodima i ne smatra ih prevelikom prijetnjom ilegalnoj migraciji. (B. O.)
</div>
</div>

<div type="part" n="2">
<head>Zagreb i županija</head>
<div type="article" n="4">
Noćno skijanje pod reflektorima za skijaške sladokusce, dnevno za sve Zagrepčane
Vozeći se Sljemenskom cestom prema vrhu, već se iz daleka u petak navečer, vidjela osvijetljena snježna oaza na Sljemenu. Na Činovničkoj livadi osvijetljenoj reflektorima po prvi je put ove zime organizirano noćno skijanje.
 Grane savinute pod težinom snijega, Mjesec i zvijezde, te zvukovi skija u spuštanju padinom, samo je dio atmosfere koja je tih noći vladala na Sljemenu. Zimskoj idili pridonio je i umjetni snijeg, kojeg su stalno izbacivali topovi. »Lijep osjećaj«, »Divno«, »Samo da potraje«, bile su najčešće kratke izjave skijaša koje bi mogli nazvati i skijaškim sladokuscima zbog izbora skijanja pod reflektorima. No, svi su nam u prolazu govorili uz osmijeh, da su sada po prvi put doživjeli noćno skijanje. Posebnih zamjerki, osim onih na previsoku cijenu skijaških karata od 80 kuna, nije bilo. Gužvi, također, nije bilo tako da se uistinu moglo prepustiti uživanju spuštajući se niz snježnu Činovničku livadu.
Subota je privukla na Sljeme brojne Zagrepčane koji su uživali u snijegu i svježem zimskom zraku. Mladi, stariji i oni u ozbiljnijim godinama iskušali su svoju skijašku vještinu na osunčanim padinama, tvrdeći da na ljepši način nisu mogli provesti subotnje jutro.
Nadamo se da skijaškom veselju na Sljemenu neće uskoro doći kraj. Naime, meteorolozi već u nedjelju najavljuju zatopljenje. Kako saznajemo od djelatnika Skijaških žičara snijega bi za skijanje trebalo biti i tijekom idućeg tjedna, ako ne zapuše jugo...
Gordana Petrovčić
</div>
</div>

<div type="part" n="3">
<head>Sa svih strana</head>
<div type="article" n="5">
Kožulj DJ na Obiteljskom radiju
ZAGREB, 3. veljače
 – U subotu je u 14 sati za pult Obiteljskog radija sjeo Gordan Kožulj. No, ovoga puta ne kao gost...
»Dobar dan svim slušateljima Obiteljskog radija. Moram priznati da je ovdje prekrasno i čini mi se da je odlično raditi na radiju«, tako je započeo svoj razgovor s voditeljicom Irinom najpoznatiji hrvatski plivač. 
Njegov izbor glazbe, Nirvanu s pjesmom »The Man Who Sold The World«, »If You Don't Know Me By Now« Simply Reda ili pak »Hotel California«, najpoznatiji singl Eagelsa, Gordan je začinio razgovorom o svojim roditeljima, boravku u Americi, djetinjstvu, individualnim naporima u postizanju uspjeha, te svemu onome što je zanimalo slušatelje koji su neumorno nazivali. U takvom je razgovoru protekao prvi sat, dok je nakon pročitanih vijesti u 15 sati Kožulj preuzeo mikrofon i DJ pult u društvu s voditeljem Goranom Kurjakom, te puštao glazbu po svojoj želji, započevši s Michaelom Jacksonom. 
Na kraju Gordanova gostovanja voditeljica Irina bila je podosta nezadovoljna emisijom, budući da je pripremila još pitanja za Gordana, no za njih nije bilo vremena. Međutim, Gordanu se to do te mjere svidjelo da je čak poželio ponoviti susret s odabirom glazbe u eteru i mikrofonom, pa ga je Irina pozvala da ponovno gostuje. Tko zna, možda Gordan dobije i svoju radijsku emisiju, ako se sa time složi novi direktor radija Braco Vuković... (P. Boić)
</div>
<div type="article" n="6">
Clintonovi vraćaju novac od primljenih darova
NEW YORK, 3. veljače
 – Bivši američki predsjednik Bill Clinton i njegova žena senatorica Hillary isplatit će novčanu odštetu ljudima koji su im davali darove tijekom zadnje godine njegova mandata, uključujući i kontroverznu prikupljačicu fondova za demokrate Denise Rich. Clintonovi će platiti 86 tisuća američkih dolara, nešto manje od polovice vrijednosti primljenih darova koje su zadržali kada su prošli mjesec napustili Bijelu kuću. Ukupna vrijednost je nezapamćenih 190 tisuća dolara, što je izazvalo kritike Clintonovih među republikancima, ali i demokratima. Denise Rich darovala je Clintonovima namještaj vrijedan oko sedam tisuća dolara i lobirala je za svog bivšeg muža milijardera bjegunca Marca Richa, protiv kojega Kongres vodi istragu, a Clinton mu je na odlasku udijelio predsjedničko pomilovanje na koje ima pravo. (H)
</div>
<div type="article" n="7">
Počela gradnja lanca plovećih hotela
PULA, 3. veljače
 – U suvremenom hotelijerstvu okrenutom prema osobitostima morskoga ugođaja, trenutno je najaktualnija gradnja i projektiranje atraktivnih plovećih hotela. Uz nedavnu vijest da je u Engleskoj u pripremi gradnja golemog hotela-grada za 65.000 osoba, dugog kilometar i pol i visokog 100 metara, upravo je u istoj zemlji započela gradnja cijelog lanca plovećih hotela u stvari specifičnih brodova zamišljenih kao jedinstvenih hotela koji će biti najčešće sidreni na najatraktivnijim lokalitetima.
Toga posla prihvatila se tvrtka Harbour Quay, a prvi takav brod koji će imati 200 luksuznih apartmana uz ostale sadržaje upravo se počeo graditi u engleskom brodogradilištu Vosper Thomycroft iz Portsmoutha. Zamišljeno je da će ti brodovi-hoteli funkcionirati kao veliki tehnološki lanac, uz mogućnost svojevrsne razmjene gostiju, pa se organizacije tog dijela posla prihvatila poznata hotelska kuća BAA Hotels. (M. Urošević)
</div>
<div type="article" n="8">
Radnik je pet dana na poslu sjedio – mrtav!
NEW YORK, 3. veljače
 – Direktori jedne izdavačke tvrtke u New Yorku nastoje doznati kako nitko od zaposlenika nije shvatio da je jedan od njihovih kolega sjedio mrtav za svojim stolom, i to čak pet dana! Tek ga je nakon toliko vremena jedan od kolega upitao osjeća li se dobro, na što mrtvac, dakako nije odgovarao.
George Turklebaum (51), zaposlen kao redaktor u tvrtci u New Yorku čak 30 godina, doživio je infarkt u redakciji u kojoj je sjedio zajedno s 23 zaposlenika. Tiho je »otišao na drugi svijet« u ponedjeljak i nitko nije primijetio da nešto nije u redu, sve do subotnjeg jutra, kada ga je čistač upitao zbog čega radi i preko vikenda. 
Njegov šef Elliot Wachiaski izjavio je kako je George uvijek prvi dolazio na posao i zadnji odlazio, pa nikome nije bilo neobično što je on prisutan, a osim toga bio je tih i povučen čovjek.
Obdukcija je dokazala kako je George bio mrtav pet dana, a ono što je posebno ironično jest činjenica da je George baš u trenutku smrti čitao medicinske rukopise! (H)
</div>
<div type="article" n="9">
Patolozi ilegalno uzimali organe umrle djece 
LONDON, 3. veljače
 – Čuveni britanski srčani kirurg Sir Magdi Yacoub upozorio je da zabrinutost javnosti zbog skandala oko uzimanja organa umrle djece u liverpulskoj bolnici Alder Hey prijeti operacijama presađivanja organa, objavio je u subotu list The Times. Britanci su ogorčeni detaljnim prošlotjednim vladinim izvješćem o tome kako su patolozi u toj bolnici sistematski uzimali organe i druge dijelove tijela od 2.000 umrle djece bez pristanka njihovih roditelja.
Yacoub tvrdi da se nakon objave tog izvješća nije izvela niti jedna operacija presađivanja organa u londonskoj bolnici Royal Brompton. Postoji veliki broj pacijenata koji će sigurno umrijeti, ako se taj trend nastavi, rekao je Yacoub novinama. Poznati kirurg progovorio je javno o tome, možda zbog toga jer jedna njegova pacijentica, mala beba djevojčica leži bolesna u bolnici Royal Brompton, čekajući novo srce, te da zabrinutost javnosti zbog Alder Hey skandala prijeti nacionalnom programu transplantacije. Nizozemski patolog Dick van Helzen, koji je u središtu tog skandala suspendiran je u petak iz registra britanskih liječnika. (H)
</div>
</div>

<div type="part" n="4">
<head>Kultura</head>
<div type="article" n="10">
Sjećanje na klasika u klubu »Kod Drageca«
Ranko Marinković osjećao se u Hrvatskom kulturnom klubu kao kod kuće. Tamo je svakodnevno dolazio i najradije igrao šah, koji ga je odvlačio od crnih misli, sjećaju se njegovi suigrači Šime Šimatović i Drago Vukušić. Nakon romana »Never more« doista nije više pisao, kako je i obećao javnosti
JURE ILIĆ
Na vijest o smrti jednog od najvećih autora hrvatske književnosti, Ranka Marinkovića, nitko nije ostao ravnodušan. Reagirali su pojedinci i institucije, a žalost za velikim majstorom pera - treba reći, jednim od dvojice najvećih hrvatskih književnika u dvadesetom stoljeću - iskazivana je na različite načine. 
No posebna se tuga uvukla među članove i u prostore Hrvatskog kulturnog kluba, popularnije »Kod Drageca«, u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je gospodin Ranko, kako su ga zvali i posjetitelji i konobari, navraćao svakodnevno, najčešće i popodne i navečer. Tu se opuštao igrajući s prijateljima šah, jer ga je, kako je volio reći, ta igra »odvraćala od crnih i teških misli«.
Zapravo, tek sad, kad slavnog Ranka Marinkovića nema, svi pomalo postaju svjesni da je otišao pravi klasik književnosti, a rijetko simpatičan čovjek, čovjek koji se volio našaliti i nasmijati. Kažu oni, koji ga bolje poznaju, da je nekad bio veliki cinik oštra jezika i strogih principa, ali u Kulturnom klubu pamtit će ga isključivo po duhovitosti i veselom humoru. I po beskonačnom igranju šaha. A jedan od njegovih najomiljenijih suigrača bio je Šime Šimatović, predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba i ugledni filmski režiser.
Na premijeri »Albatrosa«
– Ranka sam upoznao još daleke 1939. godine u Zagrebu, kod Meštrovićeva zdenca ispred Hrvatskog narodnog kazališta, u vrijeme premijere »Albatrosa«. Sjećam se da sam bio u društvu Tvrtka Čubelića, koji nas je i upoznao. Na premijeri je teatar bio pun oduševljenih mladih ljudi, kao da su slutili da se s tim uprizorenjem rađa veliki pisac. Poslije smo se susretali, a pravo prijateljstvo počinje od 1984. godine kad smo zajedno radili na osnivanju Hrvatskog kulturnog kluba. Družili smo se, dakle, intenzivno petnaestak godina, a desetak godina svakodnevno. On je bio pravi dobri duh Kluba. Najdraži partner u šahu bio mu je pokojni Stjepan Pulišelić, znameniti profesor s Pravnog fakulteta. Nikada nije bio važan rezultat, no Ranku je bilo najdraže kad bi spasio izgubljenu poziciju. Tada je bio najsretniji. 
Šime Šimatović i Drago Vukušić uvijek su se pobrinuli da gospodin Ranko poslije partije - a često je to bilo oko dva iza ponoći - sretno stigne kući.
– Nikad nije volio da mu se pomaže. Na to se znao naljutiti, sjeća se Drago Vukušić, u čijem se restoranu Marinković osjećao kao kod kuće. – Jednom, kad je bila poledica, odvezao sam ga do kuće i pod ruku ga uveo u vežu da slučajno ne padne, ali mu to nije bilo drago. Mogao bih o gospon Ranku pričati danima. O djelu neka sude stručnjaci, ali ja znam milijun anegdota, koje sam ili čuo od njega ili ih doživio u njegovu društvu. Najčešće se poigravao riječima i rečenicama, okretao ih i izvrtao, mijenjajući im smisao i značenje. Onima koji mu nisu bili simpatični to je i davao na znanje, a s drugima se lupao po ramenu onako široko, kako to rade mladići u društvu. Bojao se lifta i zrakoplova, a zanimljivo je da nikada u životu nije otišao na Sljeme. 
– Ovdje smo proslavili Rankov osamdeseti i osamdeset peti rođendan, nakon kojeg je počeo govoriti o smrti, kaže Šimatović. – Kako nije imao groba u Zagrebu, bojao se da će ga spaliti. No, eto, njegovi Višani pobrinuli su se da mu se posljednja želja ispuni do kraja i pokopan je u Komiži, na Visu.
 Cijenio je Krležu i Tuđmana
 Po Šimatovićevu mišljenju, a to znaju i mnogi drugi, Marinković je bio skroman kad se govorilo o njemu i njegovu djelu. – Nikad nije govorio o sebi kao o književniku, nego samo o drugima. Zanimljivo je da je znao napamet i često je govorio pjesme brojnih hrvatskih pjesnika. A volio je talijansku i francusku literaturu, Austrijance, volio je Kafku, Musila i Karla Krausa.
Posebice se Šimatović sjeća Marinkovićevog odnosa prema Krleži.
– Iznimno je cijenio Krležu i rado je isticao svoje prijateljstvo s njim. No, u njihovom odnosu dogodio se i jedan nesporazum jer gospodin Ranko nije osobito cijenio Belu kao glumicu i to se odrazilo na njihovo prijateljstvo. A volio je Ranko glumce: Dubravka Dujšina smatrao je najvećim glumcem, volio je Boženu Kraljevu, Viku Podgorsku i starog Maričića...
– Bilo mu je žao što je Antun Vrdoljak za njegov lik Melkiora u »Kiklopu« izabrao naturščika Franu Lasića, jer mu je želja bila da taj lik igra Rade Šerbedžija, sjeća se Drago Vukušić, koji je bio prisutan kad je Ranko osobno nagovorio tadašnjeg generalnog direktora Radiotelevizije Zagreb Veljka Kneževića da režiser serije bude upravo Tonči Vrdoljak, koji je tada bio na crnoj listi. Bili su i supotpisnici scenarija serije.
Drago Vukušić sjeća se također da je Ranko posebno cijenio pokojnog predsjednika Tuđmana, bez obzira na to što su mu o njemu govorili. – Prema Tuđmanu je imao poseban respekt. Također, uvijek je rado pričao i o svom prvom kazališnom kritičaru i najdražem prijatelju Ivanu Goranu Kovačiću, uvijek spominjući njegovu tragičnu smrt od četničke kame. Njegov drugi prijatelj, pjesnik Viktor Vida, skončao je u emigraciji, navodnim samoubojstvom pod vlakom u Argentini, u što Ranko jednostavno nije vjerovao.
 A i sam je prošao izbjeglički logor u El Shatu, gdje je tada bila i Savka Dabčević Kučar. Družio se i s Vladom Gotovcem, no prijateljstvo se poslije ohladilo, zbog politike.
–Ranko je obožavao svoju djecu - kaže Drago Vukušić. - Često je o njima pričao, a bio je posebno ponosan kad je upoznao Vinkovu djevojku.
U jednom se slažu i Šimatović i Vukušić: Hrvatski kulturni klub nema zamjenu za Ranka Marinkovića. On je bio više od člana. Ali potvrdit će i još jednu istinu: Ranko nije ništa napisao nakon posljednjeg romana »Never more«. Kako je u javnosti i obećao, bilo mu je to posljednje djelo, a njima je priznao da više ne piše jer jednostavno nema želje za pisanjem, osim da piše duhovite posvete u knjigama dodaje Vukušić. Bilo kako bilo, Marinkovićev autorski opus stoji poput svjetionika u moru hrvatske književnosti.
</div>
<div type="article" n="11">
Hrvatski slikar u njemačkom dvorcu
Brački mediteranac, slikar Matko Trebotić, 10. će veljače u njemačkome Muzeju »Schloss Moyland«, kao prvi hrvatski autor, predstaviti svoja djela nastala u posljednjih pet godina, dok za Nedjeljni Vjesnik najavljuje da će na put u Njemačku povesti »najljepše tragove svoje zemlje, prepoznatljive i jedinstvene« 
Mira Jurković
U Muzeju »Schloss Moyland«, koji se nalazi unutar zidina srednjovjekovnog dvorca u blizini njemačkog grada Düsseldorfa, splitski slikar Matko Trebotić 10. veljače izložit će svoje likovne impresije velikih i malih formata te 16 grafičko-pjesničkih mapa. Trebotićeva djela ispunit će prostor muzeja koji baštini jedno od najbogatijih zbirki umjetnosti 20. stoljeća, arhiv istaknutog njemačkog umjetnika Josepha Beuysa te djela Neistermana, Warhola, Miroa i drugih.
 Stalni muzejski postav vrijedan je čak 250 milijuna njemačkih maraka, a od otvorenja 1997. godine ugostio je mnoga velika imena svjetske likovne i umjetničke scene. Prvi hrvatski autor koji će izlagati u Schloss Moylandu ističe da je riječ o njegovoj zasigurno najvažnijoj izložbi u karijeri.
 »Za vrijeme boravka u Düsseldorfu tijekom 80-tih godina, družio sam se s velikim Josephom Beuysom i ta veza, koja me umjetnički promijenila i oplemenila, urodila je kasnije i prijateljstvom s obitelji Van der Grinten koja je prikupljala svjedočanstva umjetnosti 20. stoljeća, osobito pokojnog umjetnika Beuysa«, kazao nam je Matko Trebotić čije se slike nalaze u brojnim svjetskim galerijama i muzejima, u Bonnu, Mainzu, Düsseldorfu, Parizu, Punta Arensu, Washingtonu i Vatikanu. 
Njemačkoj javnosti splitski umjetnik predstavit će 30 slika velikoga formata nastalih u razdoblju od 1995. do 2000. godine. Bile su to plodne Trebotićeve godine tijekom kojih su izmaštana i dva zapažena opusa »Iskopine« i »Tragovi«. Izložit će 30 radova na papiru maloga formata koji obuhvaćaju protekle dvije godine te grafičko-pjesničke mape. 
»Prva mapa »Eros i Anter« nastala je 1976. godine u suradnji s pjesnikom Tončem Petrasovim Marovićem, a posljednju, koja je nastala 2000. godine, radio sam s njemačkim pjesnikom Franzom Josephom van der Grintenom i dao joj naslov »Tjesnac«. Van der Grinten je napisao za tu zbirku šest pjesama nadahnutih mediteranskim ugođajem. U vitrinama njemačkog muzeja naći će se i mape »Horizonti«, »Dvorac Modrobradog«, »Ex Voto« i druge«, govori nam brački mediteranac, koji, kako je kazao, uživa u stapanju sa sjevernim, hladnim i suzdržanim mentalitetom.
 »Moja iskustva stečena u inozemstvu, odnosno u Europi, donijela su mi važne spoznaje, izbistrile važne kockice i kristale mojeg umjetničkog života, što se nikada u potpunosti ne bi dogodilo da sam stalno bio zatvoren unutar vlastite zemlje. Van der Grinten dolazi iz hladnih dijelova Njemačke, ali boravak u Splitu i na otoku Braču zaigrao je njegov umjetnički nerv pa je Grinten ubrzo zavolio našu spomeničku baštinu, suncem pregrijani kamen, uske otočke kalete i modro, nepregledno more«, istaknuo je Trebotić te naglasio da će na put u Njemačku povesti najljepše tragove svoje zemlje, prepoznatljive i jedinstvene. 
Trebotić oslikava stvarnost svojih maštarija, a česta putovanja bolnim stazama domovine tijekom Domovinskoga rata rezultirala su brojnim umjetničkim instalacijama. »Hrvatska A.D. 1991.«, »U znaku križa«, »Zemlja moje zemlje« »Opet križ...«, zapažene su autorove scenografije za opere »Dvorac Modrobradog«, Bele Bartoka u režiji Petra Selema i »Juditu«, Frane Paraća, također u Selemovoj režiji. Trebotićevo gostovanje u njemačkom dvorcu podržali su Ministarstvo kulture njemačke savezne pokrajine Sjeverne Rajne i Vestfalie, Ministarstvo kulture RH te Poglavarstvo i Turistička zajednica grada Splita.
 Tijekom dvomjesečnog izlaganja, očekuje se nekoliko tisuća posjetitelja, a pozivnice za otvorenje izložbe upućene su na više od 400 adresa.
</div>
<div type="article" n="12">
Nepoznata djela slavnog Verdija isplivala iz smeća
Dosad nepoznata glazbena djela s Verdijevih početaka otkrio je tik do crkve u mjestašcu Le Roncole di Busseto, pater Amos Aimi. U tom su mjestu, kako je poznato, Verdijeve oči godine 1813. prvi put ugledale svjetlo dana
Negdje istovremeno s velebnim svečanim obljetnicama stogodišnjice smrti najvećeg talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, koje su diljem svijeta održane prošloga vikenda, u njegovom je rodnome mjestu obznanjeno spektakularno otkriće. Za gomilu anonimnih partitura pronađenu u hrpi nabacana smeća, ispostavilo se, naime, da su posrijedi svijetu dosad nepoznata djela slavnoga Verdija.
 I dakako, da ne bi njegovi slušatelji predugo bili zakinuti, izdavačka kuća »Arts« već je prošle subote, 27. siječnja, u spomen na glazbenoga genijalca, širom svijeta izdala CD imena »Neobjavljeni Verdi« 
Dosad nepoznata glazbena djela otkrio je tik do crkve u mjestašcu Le Roncole di Busseto, pater Amos Aimi, arhivist katedrale u Fidenzi. U tom su mjestu, poznato je, Verdijeve oči godine 1813. prvi put ugledale svjetlo dana. O svom je otkriću pater Aimi zborio vidno uzbuđen. 
»Budući da kao arhivist vrlo dobro poznajem Verdijev rukopis, na pronađenim sam partiturama još tada prepoznao njegov nepogrešivi zaobljeni rukopis«, izjavio je Aimi. 
Svećenik je rukopise potom uzeo s mjesta na kojem ih je našao te ih pohranio u svoju pismohranu. Požutjeli su listovi papira tamo beskorisno stajali više od 20 godina, sve dok pater Aimi nije susreo skladatelja Fausta Pedrettija i zatim odlučio da je upravo on pravi čovjek koji može potvrditi autentičnost Verdijeva rukopisa. 
»Čim sam ugledao nađene partiture, shvatio sam da je riječ o nečem fantastičnom. Osim Verdijevih uradaka, bilo ih je i nekoliko koji su pripadali Ferdinandu Provesiju, Verdijevom prvom učitelju«, objasnio je Pedretti. Nekoliko afidavita i inih očitovanja zapaženih među notnim zapisima, omogućilo je Pedrettiju da njihovim tragom krene unatrag, sve do obitelji Cavalli-Cocchi, inače daljih Verdijevih rođaka koji su posjedovali kuću u kojoj je rođak im Giuseppe skladao »Rigoletto«. 
Nadalje, pomogao mu je i podatak otkriven među bilješkama u mjesnoj knjižnici prema kojem je Verdi 1859. godine spomenutoj obitelji posudio neke glazbene radove, ali mu ih oni – nisu vratili. Štoviše, i podatak o jednom glazbenom nastupu dana 25. veljače 1838. godine, također je vodio pronađena djela izravno do Verdija. 
Samo tri mjeseca prije nego ih je napisao, mladi se Verdi požalio da će njegovo ime i »malena sposobnost« svijetu ostati velika nepoznanica. Milanski konzervatorij ga je tada odbacio pa je njegovo školovanje ovisilo isključivo o velikodušnosti bogatog trgovca Antonia Barezzija. Uzgred, Verdi je 1836. godine oženio njegovu kćer. 
Bila je to, za Verdija, jedna vrlo sretna bračna zajednica koja ga je inspirirala na stvaranje nekoliko glazbenih izljeva sreće – marševa, uvertira za glasovir, arija i kantata, za mjesne umjetnike, ali i cjelokupno mnoštvo. Nažalost, vrlo malen broj ih je »preživio«, budući da ih je Verdi, u kasnijim godinama, jednostavno – spalio. 
»On nije baš previše cijenio svoje rane radove, pa je, što je bio stariji, sve snažnije težio među ljudima zadržati dobar image kojega je u to doba već stekao«, razjašnjava Verdijev student Roger Parker sa Sveučilišta Cambridge. 
Najnovije će otkriće zasigurno zainteresirati i međunarodnu konferenciju o djelu Giuseppea Verdija koja se ovih dana održava u Parmi. »Pokažu li se pronađeni radovi autentičnima, to bi otkriće moglo pomoći današnjim studentima da bolje shvate Verdijeve glazbene početke«, tvrdi britanski muzikolog Robert Samuels. No, drugi su Verdijevi poklonici ipak mnogo skeptičniji glede izvornosti nađenih djela. Bez skoroga dokaza o njihovoj posvemašnjoj autentičnosti, kako tvrde objektivni stručnjaci, sve će, umjesto spektakularne vijesti koja je potresla glazbeni svijet, ostati na razini pukoga nadanja. (Priredio: Antun Krešimir Buterin)
</div>
<div type="article" n="13">
2001: Odiseja u Berlinu, za budućnost o sadašnjosti
51. Berlinski filmski festival (7. do 18. veljače) zasigurno će ostati zapamćen po posljednjoj vladavini Moritza De Hadelna koji je pune 22 godine bio direktor festivala. Ne previše sretan zbog nužne smjene, De Hadeln je odlučio napraviti festival nad festivalima koji će po njegovu mišljenju ostati zapamćen. Koliko je u tome uspio tek ćemo vidjeti, no već sad je jasno da se poslužio provjerenom formulom dovodeći velike američke filmove, nekoliko intrigantnih autora s Istoka i standardnu europsku reprezentaciju u kojoj nema mnogo mjesta za druge, osim Italije, Francuske i Njemačke, čiji filmovi dominiraju
BRANKA SÖMEN
Ako je prošlogodišnji Berlinski filmski festival ušao u povijest po promjeni mjesta događanja i stvaranju novog kulturnog i filmskog središta unutar Potsdamer Platza, čime je i simbolično, napokon, ujedinjen razjedinjeni grad, onda će ovogodišnji festival ostati zapamćen kao posljednji u nizu dosadašnje 22-godišnje vladavine Moritza De Hadelna, čovjeka koji je toliko godina žario i palio filmskim svijetom, inicirajući trendove, otkrivajući talente, uništavajući zvijezde, a sve unutar i u ime »Berlinalea«, jednog od najstarijih i najuglednijih filmskih festivala u svijetu. 
 Gradski oci Berlina, posebno nova vlada, očigledno žele promjene, namjera im je približiti Berlinski festival europskom filmu i posebno autorskoj kinematografiji te ga polako udaljiti od komercijalnih američkih hitova koji, doduše, garantiraju dolazak zvijezda i festivalsku glamuroznost, ali ni u kojem pogledu ne pomažu europskoj filmskoj i kulturnoj inicijativi. Tako je švicarski Nijemac De Hadeln morao otići i pronaći neko drugo mjesto, ili festival za svoje rastrošne akcije. A kako je ovo njegova posljednja godina, bit će to zasigurno i efektna završnica jednog razdoblja »Berlinalea« u kojem je bilo mnogo politike, još više filmova i provoda, sjaja i nezadovoljstava, kritika i polemika. 
Festival u srijedu navečer otvara »Neprijatelj pred vratima« Jeana-Jacquesa Annauda, koji nastavlja trend francuskih autora koji uporno štite nacionalnu kinematografiju, ali rade filmove na engleskom jeziku za američke novce i svoje visoke honorare. Inače, priča je vrlo intrigantna i tipična za Berlinski festival jer govori o najtežem dijelu II. svjetskog rata i odnosu dvojice muškaraca koji dolaze svaki sa svoje strane neprijateljske linije. Scenarij za film napisao je redatelj zajedno s Alainom Godardom, prema istinitoj priči o slučajnom susretu i zbližavanju ruskog snajperista (Jude Law) i njemačkog časnika (Ed Harris) koji je poslan da ga ubije....
Hit, pa »Čokolada«
Za razliku od epske »Bitke za Staljingrad«, ovo je vrsta filma koja se više bavi ljudima i njihovim odnosima, a kao povod je poslužila knjiga intervjua s preživjelim borcima s obje strane fronte. Rekli bismo, dobrodošla priča za ponovno ujedinjeni Berlin u kojem, deset godina poslije, nije uvijek sve tako idealno kako se u početku činilo, jer još uvijek se osjećaju razlike i posljedice pedesetogodišnje razdvojenosti i života na dvije strane u različitim društvenim, političkim i materijalnim uvjetima. U glavnim ulogama igraju sve popularniji britanski glumac Jude Law, zatim Ed Harris, Joseph Fiennes i Rachel Weisz.
Već drugoga dana na festivalskom rasporedu je jedan pravi hit, američki film »Traffic« Stevena Sodebergha koji će ove godine zasigurno biti jedan od najozbiljnijih kandidata za Oscara. Maksimalno koristeći prednosti izvrsnog scenarija Stephena Gaghama, redatelj Sodebergh razvija priču na nekoliko ravni dajući joj istovremeno uvjerljivost dokumentarne drame, kojoj svjesno nabacuje stil sociopolitičke sapunice na najvulgarniji način. To je efektno, to je dramatično, to je uvjerljivo i to je vraški filmično. Čovjek se nakon gledanja filma osjeća pomalo turobno, kao da je i sam dio svog tog »mulja«, krivac već izborom odlaska u kino jer u ovom filmu nema nevinih, svi su žrtve i svi su krivci, svatko ima svoj dio muke i nečiste savjesti zbog koje mora biti spreman na posljedice. Droga je tek povod za grupno, mračno seciranje društva u dijelovima njegovih najvećih slabosti. 
 Trećega dana, u petak, malo talijanske duše i »Malena« Giuseppea Tornatorea. Dobitnik Oscara za »Cinema Paradiso« (1989) vraća se svojim omiljenim klasičnim temama. Ponovno smo u malom sicilijanskom mjestu i opet je redatelj zaigran svojim junacima, ali »Malena« je mnogo oštriji i riskantniji film od »Cinema Paradiso«. 
 U središtu radnje je dvanaestogodišnji Renato Amoroso (Giuseppe Sulfaro) kojem se događaju tri ključne stvari istoga dana 10. srpnja 1940. godine: dobio je svoj prvi bicikl, Mussolini je objavio rat Francuskoj i Velikoj Britaniji, a on je prvi put ugledao Malenu Scordiu (Monica Bellucci). Dakako da ovaj posljednji događaj postaje najvažniji u njegovom životu. Ispreplitanje događanja u malome mjestu s posljedicama ratnih zbivanja i prijelomnih odluka te intimna konfuzija dječaka koji odrasta prepun strepnje i ljubavi, strasti i nelagode, a s druge strane prelijepa usamljena žena u središtu ogovaranja i zavisti... Pravi milje za Tornatorea koji u takvim »uvjetima« mnogo bolje funkcionira nego kada se bavi ezoterikom (»The Legend of 1900«, »A Pure Formality«). 
A za prvu festivalsku subotu organizatori su izabrali dvije prave poslastice, jedna je britanski film »Čokolada« u režiji danskog redatelja Lasse Hallstroma, a druga je provokativni »Quillsa« američkog redatelja Philipa Kaufmana koji u Berlin stiže izvan konkurencije. »Čokolada« je bajka o hrani kao metafori za seks, slatka čokolada, slatki život. Mlada žena slobodnih nazora, samohrana majka, stiže jednog olujnog dana u jedno malo selo u francuskoj provinciji 1959. godine i ubrzo unosi promjene među uštogljene ljude opterećene ogovaranjima i tuđim brigama. Ona je bez tih problema, nezavisna i samosvojna, a svojom spontanošću i senzualnošću privlači pozornost okoline. Dakako, ona je i nesvjesno izvor mnogih problema i konflikata, nesporazuma i gnjevnih reakcija, ali i pomirenja i praštanja, kao u svakoj pravoj bajci... 
Filmske ludosti markiza de Sadea
»Quills« će 15. veljače krenuti i u našim kinima (»Otrovno pero markiza de Sadea«) pa će se i domaća publika moći uvjeriti u ludilo i perverzije ovog ekstravagantnog, dekadentnog pisca s kraja 18. stoljeća. Kaufanov film upravo se bavi de Sadeom u njegovim poznim godinama kad se nalazi u provincijskom sanatoriju za mentalno poremećene osobe. Za sve njih se brine mladi, naivni i dobroćudni svećenik zahvaljujući čijoj toleranciji de Sade u ćeliji ima kompletan komfor i sve što mu treba, tako da može nesmetano pisati svoja provokativna djela koja, zahvaljujući pomoći mlade služavke, bez problema stižu do izdavača. No, ni sloboda u neslobodi nije vječna, što ubrzo de Sade osjeti i na vlastitoj koži, kad postane žrtvom opasnog kontrolora umobolnice kojeg je poslao Napoleon da zaustavi de Sadeovu »maštovitost«,... Izvrstan film sa sjajnim Geoffreyom Rushom. 
 Nedjelja je okrenuta još jednom manijaku, ali kanibalističkih sklonosti, čuveni »Hannibal« Ridleya Scotta stiže u Berlin izvan konkurencije otvarajući tako promotivni put ovom filmu za europske premijere koje će uslijediti odmah poslije Berlina. I dok redatelj Ridley Scott sa Zlatnim globusom u ruci, nestrpljivo očekuje skoru dodjelu Oscara, već je u punom pogonu za idući film, a istovremeno se bavi i promocijom »Hannibala«. Doista zavidna aktivnost. 
 A što se berlinskog druženja s opasnim Lecterom tiče, ono će biti začinjeno i ponekim zadovoljstvom jer riječ je o sjajnom Anthonyju Hopkinsu koji nastavlja ovu opasnu seriju bez Jodie Foster. Nju je zamijenila Julianna Moore koja sasvim dobro funkcionira u ovom (ipak) nastavku istog problema. Ponedjeljak je u znaku Spike Leea i njegovog filma »Prevaren«, grube satire na račun nastupa crnaca na televiziji i u filmovima. Spike Lee nikako da se odlijepi od njemu uvijek omiljene teme o jadnim ugroženim crncima u raznim sferama američkog društva. Boreći se protiv bijelog rasizma, on je i sam postao neka vrst crnog ortodoksa koji pokazuje vrlo malo milosti i strpljenja za bijelce. Zato su njegovi filmovi sve manje traženi u Europi, a ni u Americi više nije dečko koji najviše obećava, kakvim su ga smatrali na početku njegove karijere. 
 Utorak, 13. veljače, i kriza u Zaljevu svinja, čuvena burna 1962. godina iz američke povijesti i trinaest dana koji su Johna Kennedyja izravno spravili u legendu. Film »13 dana« Rogera Donaldsona govori upravo o tim intrigantnim događanjima u bliskoj američkoj političkoj povijesti, uvijek atraktivnoj kada je lik pokojnog Kennedyja u pitanju. Kevin Costner igra Kennyja O' Donnella, desnu ruku predsjednika Kennedyja s kojim je u vrlo prisnim odnosima kao i s njegovim bratom Robertom, tako da njih trojica (barem u toj filmskoj priči) čine trust mozgova koji odlučuje o povijesti svijeta. Premda stereotipan u nekim smjerovima, film ipak ima i vrlo intrigantnih trenutaka, što treba zahvaliti povijesnim događanjima, a ne filmskoj mašti, posebno u onim dokumentarnim umecima koji su fascinantan prikaz histerije koja je zavladala u strahu od neminovnog rata. 
Kubricka ostavili za kraj
 Za srijedu najavljuju dokumentarni film Emira Kusturice (90 minuta) »Super 8 priča«, navodno o njegovom slavnom rock sastavu. Budemo vidjeli. Četvrtak je u znaku remek djela, obnovljenog »Metropolisa« Fritza Langa kojeg je snimio 1925. godine. Sigurni i provjereni užitak, kao i cijeli Langov ciklus koji će biti posebna poslastica Berlinskog festivala za sve stvarne ljubitelje filma, ali i iznimna prilika da se vide neki do sada neprikazani materijali ovog odličnog filmskog autora. Petak, u znaku još jednog legendarnog i, srećom, još živog slavljenika, Kirka Douglasa koji dobiva počasnog Zlatnog medvjeda za životno djelo, a tim povodom prikazuju film »Cijena slave« u kojem on glumi, u režiji Stanleya Kubricka (1957).
 No, istoga dana u konkurenciji za nagrade bit će prikazan film »Traženje Forrestera« Gusa Van Santa. Mnogi uspoređuju ovaj film s ranijim Van Santovim filmom »Dobri Will Hunting«, s obzirom da je opet riječ o odnosu učitelja i siromašnog, genijalnog učenika, samo što mjesto radnje nije Boston nego Bronx u New Yorku. Dakako, ima još mnogo, mnogo različitosti, a jedna od najbitnijih je Sean Connery koji superiorno vlada filmom igrajući izmišljeni lik ekscentričnog književnika Williama Forrestera koji svjesno živi u ilegali, ne komunicirajući s vanjskim svijetom, osim s natprosječno talentiranim crnim mladićem kojem daje lekcije o književnosti i tajnama pisanja, ali mnogo više o životu i ključnim odlukama, posebno kada se njegov štićenik ne može odlučiti između košarke i književnosti... 
 Posljednja dva festivalska dana kao da su određena za Stanleya Kubricka, prvi s dokumentarnim filmom o njemu, a zatim na završnoj svečanosti s projekcijom filma » 2001: Odiseja u svemiru« (1968) u 70mm verziji. Bit će to i pravi efektni završetak jednog razdoblja ne samo »Berlinalea« nego i europske i svjetske kinematografije i njihove zajedničke magične odiseje koja, evo, neprekinuta traje već 102 godine!
</div>
</div>

<div type="part" n="5">
<head>Sport</head>
<div type="article" n="14">
Janica se pridružila »sumraku favorita«
Od pet planiranih utrka na Svjetskom skijaškom prvenstvu u austrijskom St. Antonu održane su zasad tek tri, a u samo jednoj od njih do zlata je stigla favoritkinja – Francuskinja Regine Cavagnoud koja je pobijedila u superveleslalomu
Prvi tjedan natjecanja na Svjetskom skijaškom prvenstvu u austrijskom St. Antonu još je jedna potvrda teze da je na velikim natjecanjima sigurno tek da ništa nije sigurno. Od pet planiranih utrka održane su tek tri, a u samo jednoj od njih zlato je osvojio favoritkinja. Radi se o Francuskinji Regine Cavagnoud i njezinoj pobjedi u superveleslalomu.
Tom »sumraku« favorita se, nažalost, pridružila i naša Janica Kostelić koja je gotovo sigurno kombinacijsko zlato izgubila već nakon nekoliko sekundi prvog kombinacijskog slaloma. Ukratko, prvi tjedan Svjetskog prvenstva u St. Antonu izgleda ovako:
SUPERVELESLALOM (Ž)
Favoritkinja br.1, Regine Cavagnoud - osvjila zlatnu medalju;
Favoritkinja br. 2, Renate Götschl - pala;
Favoritkinje 3 do 6, ostale Austrijanke - plasirane iza 7. mjesta.
SUPERVELESLALOM (M)
Favorit br. 1, Hermann Meier - osvojio broncu;
Pobjednik - malo poznati Amerikanac Daron Rahlves.
KOMBINACIJA (Ž)
Favoritkinja br. 1, Janica Kostelić - pala u prvoj slalomskoj vožnji;
Favoritkinja br. 2, Renate Götschl - promašila vrata u drugoj slalomskoj vožnji;
Favoritkinja br 3, Caroline Lalive - promašila vrata u drugoj slalomskoj vožnji.
Pobjednica - Martina Ertl koja je nekoliko tjedana izbivala zbog ozlijede.
SPUST (M) -otkazan zbog novog snijega.
SPUST (Ž) - otkazan zbog novog snijega.
Dakle, čak su i snježne prilike sasvim suprotne onima koje vladaju tijekom cijele sezone Svjetskog kupa: svugdje ga je bilo premalo, a u St, Antonu ga je previše.
Nije teško zaključiti kako su glavni gubitnici prvog tjedna Svjetskog prvenstva upravo superambiciozni domaćini, Austrijanci. Nadali su se da bi nakon prvih sedam dana prvenstva mogli imati 4 ili čak 5 zlatnih medalja, a zasad imaju srebro Eberhartera i broncu Meiera u superveleslalomu i kombinacijsko srebro 17-godišnje juniorke Christine Sponring. Malo, premalo... Možda im dvodnevna pauza pomogne u rastjerivanju sad već vidne panike u njihovom skijaškom vodstvu i sportskoj javnosti. Odmor će dobro doći i Janici Kostelić. Ne samo zbog lakše ozljede palca lijeve ruke već i zbog bacanja u zaborav neočekivanog neuspjeha u kombinaciji. Usprkos propuštenoj prilici za osvajanjem zlatne medalje, to ne bi trebalo biti pretjerano teško jer kombinacija je, recimo konačno i to, ipak disciplina od trećerazredne važnosti na svjetskim prvenstvima. Padom u kombinacijskom slalomu Janica je prekinula niz slalomske nepobjedivosti, što ju je, priznala to ona ili ne, ipak moralo malo opterećivati. Iako, svakako, puno manje nego li hrvatsku sportsku javnost koja je i ovom prilikom mogla naučiti da velikog sportaša, odnosno sportašicu ne čine samo pobjede, već i neizbježni porazi. Dočekali smo, eto, i Janičin poraz, a o pobjedama ćemo ponovno razgovarati u srijedu, kada je na rasporedu slalom za skijašice.
Marin Šarec
</div>
<div type="article" n="15">
Muški i ženski spust otkazani zbog mećave
U hrvatskom taboru je nakon kombinacijskog slaloma vladala lagana nevjerica. Šansa koju je Janica Kostelić izborila briljantnom vožnjom spusta otišla je u nepovrat 
ST. ANTON, 3. veljače
 – Snježna mećava koja je zahvatila St. Anton na kraju druge vožnje slaloma za kombinaciju skijašica, primorala je organizatore Svjetskog prvenstva na izmjenu programa. Otkazani muški i ženski spust vozit će se u utorak, a muška kombinacija u ponedjeljak. Ovakvo rješenje nije neuobičajeno, jer nijedno skijaško natjecanje još od 1966. nije do kraja održano po predviđenom programu, a već nekoliko puta se dogodilo da se muški i ženski spust voze u istom danu.
U organizacijskom smislu to neće predstavljati neku posebnu poteškoću, jer su staze postavljene jedna uz drugu, no organizatorima će to biti osjetan financijski udarac, budući da su organizatori očekivali 80 tisuća gledatelja u dva spustaška dana. Pomnoži li se to s prosječnom cijenom ulaznice od 400 šilinga dobiva se broj koji nije zanemariv.
U hrvatskom taboru je nakon kombinacijskog slaloma vladala lagana nevjerica. Šansa koju je Janica Kostelić izborila briljantnom vožnjom spusta otišla je u nepovrat nakon samo 5-6 vrata prve vožnje kombinacijskog slaloma. Kao da je upravo taj besprijekorno odvezen spust i zaostatak od samo 1.24 sekunde za Renatom Götschl otupio Janičinu agresivnost i koncentraciju. Pogreška je bila potpuno netipična za Janicu i došla je nakon tri godine! Posljednji put je, naime, u slalomu pala u Mammouth Mountain u prosincu 1998. godine. »Skije su jednostavno pobjegle, natrag nisam mogla«, kratka je u objašnjenju Janica, iako je tu svako objašnjenje suvišno.
Događalo se to, primjerice, i Pirminu Zurbrigenu, kada je u Bormiu 1985. na pretposljednjim vratima druge slalomske vožnje izgubio zlato u kombinaciji. Dogodilo se to, eto, i njezinoj suparnici Renate Götschl koja je pogriješila na »čistom« dijelu staze.
Nakon dva pada u dva nastupa Renate Götschl bi mogla postati najtragičnija figura prvenstva. Vlasnica dviju medalja iz Vaila mogla bi pred svojim navijačima ostati bez odličja. No, za Austrijance je utjeha došla vrlo brzo, jer je na mjesto Götschl uskočila je 17-godišnja Tirolka, Christine Sponring. Noć senzacija zaključila je broncom Talijanka Karen Putzer.
Osvajačica zlata, Njemica Martina Ertl sigurno ne spada u kategoriju senzacija, ali nakon trotjedne stanke nije bila niti favoritkinja za zlato. Od 1993. nastupa na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama i ovo je njezino treće odličje i prvo zlato. »Kada je Janica ispala u prvoj vožnji znala sam da je medalja blizu. Ipak, nisam bila opterećena. Pogreške Lalive i Götschl su mi, naravno, pomogle da dođem do zlata«, rekla je Martina Ertl. (Momir Jelovac)
</div>
<div type="article" n="16">
NBA priče o (u)laganju u budućnost
Bruno Šundov napokon je javnost izvijestio o svojim – sportskim uspjesima! Sjajne igre protiv Orlanda, Bostona i Denvera ugodne su vijesti / »Pratimo ga na treninzima, dobro poznajem njegove mogućnosti, on je naša budućnost«, govorio je trener Isiah Thomas američkim novinarima. No, priče o mladom, nedokazanom igraču, koji sjedi na klupi i kojeg u NBA klubu kvalificiraju kao svoju »budućnost«, zaista su degutantne i posve neprobavljive, jer u NBA nema dugoročnih planova
ZAGREB, 3. veljače
 – Bruno Šundov ponovno se »ukazao« u medijima. Ne, nema novih senzacija vezanih uz »pravnu trakavicu« njegovog odlaska iz KK Split u NBA ligu, ovoga puta uz njegovo se ime ne vežu pojmovi suspenzije, suda, polemike, prijetnji, morala... Zvuči gotovo nevjerojatno, ali Šundov je ovoga tjedna, prvi put u karijeri, javnost izvijestio o svojim – sportskim uspjesima!
 Trener Indiana Pacersa, Isiah Thomas, u utakmici protiv Orlanda u gostima postavio je Šundova u – startnu petorku, baš kao i u sljedeća dva dvoboja u Indianapolisu, protiv Bostona i Denvera. Hrvatski je košarkaš Orlandu, za 33 minute igre, ubacio 17 koševa uz devet skokova, a takav učinak je, za igrača koji je prije Orlanda pauzirao dva mjeseca i osam dana, i u tom razdoblju nije odigrao niti jednu utakmicu, svakako veliko iznenađenje.
 No, koliko god je Šundovljeva statistika ugodno iznenađenje, toliko je neočakivana i trenerova odluka da ga uvrsti u početnu petorku. Istina, Thomas je kasnije svoj potez obrazložio time kako Šundova – dobro poznaje (!?).
 – Pratimo tog dečka na treninzima, dobro poznajem njegove mogućnosti i ovo za mene uopće nije iznenađenje. On je naša budućnost.
 Ovako je Thomas govorio američkim novinarima. No, u svemu ovome posebno je zanimljiv jedan detalj, i to onaj vezan uz »budućnost«. Priče o mladom, nedokazanom igraču, koji sjedi na klupi i kojeg u NBA klubu kvalificiraju kao svoju »budućnost«, zaista su degutantne i posve neprobavljive. U ligi u kojoj se transferi događaju gotovo svaki drugi dan, u kojoj se igrač gotovo po pravilu ne zadržava u jednom klubu duže od dvije-dvije i pol godine i u kojoj klub u istom tom vremenskom razmaku promijeni apsolutno cijelu momčad, zaista se ne može govoriti o nekakvom ulaganju u budućnost. Zapravo, više bismo to mogli pisati kao – (u)laganje u budućnost.
 Uostalom, Thomasova retorika neodoljivo podsjeća na onu koju je prije dvije godine prezentirao Don Nelson, trener Dallas Mavericksa, tadašnje Šundovljeve momčadi.
 – On je vrlo važan igrač u dugoročnim planovima ovog kluba. Želimo uključiti Šundova u naš pogon i razviti ga u dobrog NBA igrača. Visok je 221 cm, a tek mu je 19 godina! Vidljivo je da u njemu ima velikog potencijala.
 Tako je govorio Nelson u ožujku 1999. godine, a dojam je da ga slušamo i u veljači 2001. Naime, Thomasove riječi toliko su slične Nelsonovima, da se čini kako je pustio vrpcu s Nelsonovim glasom i zapravo govorio na »play back«...
 U svakom slučaju, Šundov ima »prešutno« Thomasovo obećanje da će u veljači konstantno igrati, što u prijevodu znači da su ovo dani njegovog definitivnog (ne)potvrđivanja. Dakle, euforičnoj atmosferi zaista nema mjesta.
 Istina je da su posljednja tri nastupa najbolji Šundovljev odgovor svim kritičarima, bilo dobronamjernima ili onima drukčijih pobuda... No, odgovor kojeg još nitko ne može znati, jest onaj na pitanje – koliko će to trajati. U euforičnom raspoloženju zbog posljednjih nekoliko utakmica ne treba zaboraviti ni onu drugu stranu priče. Naime, Šundovu je ovo treća NBA sezona, Indiana mu je, isto tako, treći NBA klub, a ovo su mu praktički prve utakmice.
 Prije dvoboja s Orlandom u svojoj dvoipolgodišnjoj NBA karijeri odigrao je samo 20 utakmica, od čega tri na početku aktualne sezone. U prve dvije godine na parketu je ukupno proveo 72 minute, dakle minutažu koju prosječni NBA košarkaš odradi u dvije utakmice, a ne u dvije godine... 
 Dallas ga se riješio 16. kolovoza ove godine, i to usprkos najavama kako će Šundov biti njihova važna karika u »sljedećem desetogodišnjem razdoblju«. Zaista, američka elokvencija i moć persuazije posve nadilaze naivna meditarenaska razmišlanja... U svakom slučaju, Šundov je Dallas napustio kao dio razmjene u kojoj su sudjelovala 11-orica igrača, među kojima je, objektivno, naš košarkaš bio najmanje atraktivno ime. U ovoj transakciji Šundov je završio u Utah Jazzu, koji mu je mjesec dana kasnije – otkazao suradnju. Jasno, Nelson se tih dana nije javljao...
 No, javila se Indiana, gdje je Šundov, do utakmice protiv Orlanda, odigrao tri utakmice, skupivši 19 minuta, tri skoka i sedam koševa. Ukupno...
 Glavna aktivnost u međuvremenu je bila – trening, filter na osnovi kojeg je trener Thomas uočio Šundovljeve sposobnosti. No, veliko je pitanje mogu li treninzi biti nadomjestak za neigranje. Uostalom, NBA klubovi u prosjeku igraju utakmice svaki drugi dan, što je veliki napor, pa je stoga i logično da su sami treninzi nešto lakši, s mnogo manje opterećenja, jer bi u protivnom igrači jednostavno kolabirali. Stoga je pitanje koliko takvi treninzi mogu pomoći mladome igraču u razvoju. Uostalom, Šundov u NBA ligi trenira već treću godinu i sada je u situaciji da nešto veću minutažu doživljava kao senzaciju ravnu osvajanju naslova prvaka.
 Slično je i s Daliborom Bagarićem, mladim centrom Chicago Bullsa, uvjerljivo najslabije momčadi NBA lige. Njegovo opredjeljenje također je – trening. Maksimalno povjerenje dobio je na utakmicama protiv Sacramenta u Chicagu i San Antonija u gostima. Oba puta je igrao po 13 minuta... Na parket je zakoračio deset puta.
 NBA liga je, ipak, glavni cilj svakom mladom košarkašu, svidjelo se to nekome ili ne. Stoga je i donekle razumljiv potez Bagarića i Šundova, kojima se naglo ukazala prilika... No, razmišljanja u stilu »priliku sam dobio sada i možda nikad više« nemaju podlogu. NBA liga više nema zatvorena vrata, Dražen Petrović odavno je probio led i danas se ondje može pronaći sve i svašta. U NBA ligi danas prolaze (i uglavnom igraju!) mnogi stranci, različite (ne)kvalitete, kao primjerice Moiso, Potapenko, Palacio, Ilgauskas, Abdul-Wahad, Medvedenko, Stepania, Sanchez, Santiago, Tsakalidis, Türkoglu, Wolkowyski... Na dolasku su i trojica Kineza – Menke Batere, Wang Zhizhi i Yao Ming.
 Štoviše, upravo zbog ovakvog naleta mladih i nedokazanih igrača NBA čelnici najozbiljnije razmišljaju o uvođenju dobne granice, prema kojoj niti jedan igrač mlađi od 20 godina ne bi mogao nastupiti u NBA ligi.
 Jasno, Bagarić u Zagrebu nije vidio priliku, iz Cibone su ga odaslali u Benston, pa je njegov »prebjeg« u NBA ligu donekle razumljiv. Bez obzira na to što je sadašnji trener Cibone, Neven Spahija, upravo Bagarića okvalificirao kao igrača koji bi u njegovoj koncepciji igre imao vrlo važnu ulogu. A Spahijina obećanja, vjerujemo, ipak ne pripadaju kategoriji Nelsonovih.
 Dojma smo da je kompromis, koji bi rezultirao Bagarićevim ostankom u Ciboni, mogao biti najbolje rješenje za obje strane. Time bi spasio i sada posrnulu Cibonu, a možda i sebe. Ovako mu je sudbina Šundova iz vremena Dallasa prilično izvjesna. Uostalom, NBA priče o ulaganju u budućnost najbolje su ocrtali Merlin i Ivana Banfić u svojem nedavnom hitu »Godinama, varao si me...«
Miroslav Tomašević
</div>
<div type="article" n="17">
Vedriš, Herjavec ili - supermen?
U učestalim pričama da bi jednog dana Vlatko Marković mogao sići s mjesta predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, zanimljivo je pitanje lika i djela njegovog nasljednika / Mora se priznati da bi potrebama i željama naše nogometne scene mogao udovoljit jedino supermen, a možda ni on 
Hrvatski nogometni savez je zapravo veliko 'foliranje'. Svi kukaju, svi su ljuti, svima nešto smeta, a nitko ne odlazi. Priznajem da me mnoge stvari smetaju, gnjevno je prije pola godine govorio Davor Šuker iz topline svog elegantnog doma u Londonu, objašnjavajući zašto nije u stanju gledati Europsko nogometno prvenstvo u Nizozemskoj i Belgiji. (Ne)izravno je tim riječima označio i krivce za svoje neraspoloženje, iako oni nisu zaduženi za postizanje pogodaka nego ponajprije on.
Bio je to zapravo svojevrsni nastavak na riječi koje je nekoliko mjeseci prije izgovorio Zvonimir Boban. U naletu srdžbe zbog beznadno zamućenih odnosa u našemu nogometu, koji neminovno utječu i na raspoloženje među igračima, Boban je naše probleme locirao u izostanku snage pronalaženja pravih odnosa. Ocijenio je da nam je nogomet u moralnoj krizi, koja se manifestira drskim ponašanjem, sramotnim javnim istupima i patološkoj potrebi za samoisticanjem, s naglaskom da pojam – samokritičnost – postoji još samo u Anićevom riječniku.
 Nije Boban pritom ni sebe amnestirao od krivice, a kao preduvjet izlaska iz tog začaranog kruga je naznačio potrebu stvaranja takve nogometne institucije, koja će imati snagu prevladati postojeće stanje i onda poput lokomotive povući vlak za sobom u »svjetliju budućnost«, budući da talenata uvijek ima i bit će na ovim našim prostorima.
Svi su bolji od aktualnog predsjednika!?
U svekolikoj zahuktaloj kampanji protiv svega što je nogometno aktualno, neki od »vatrenih« koji su se oprostili od igranja a misle da im je zaslugama mjesto u nogometnim strukturama, razloge svoje dodatne srdžbe vide u »okoštalim metuzalemima iz Ilice 31 koji nikomu mlađemu ne dozvoljuju ni na puškomet blizu«. Drugim riječima, iz svega spomenutog u najmanju ruku proizlazi zaključak da je »nešto trulo«, da treba mijenjati. Svima je, jasno, prvo pred očima čelnik HNS-a Vlatko Markovića koji bi Savez trebao voditi još najmanje dvije godine. Ako, dakako, ponajprije 19. veljače, na Skupštini HNS ponovi lanjski uspjeh, kad je ipak uspješno odbacio sve jake opozicijske pokušaje da ga se smjeni.
Ovaj podulji uvod nije slučajno takav. Željeli smo njime naznačiti tek dio atmosfere koja zapljuskuje odnose u hrvatskom nogometu, koja se u biti nimalo ne razlikuje od bilo kojeg drugog područja djelatnosti u državi. S tom razlikom što je nogomet javnosti nemjerljivo transparentniji, nego primjerice problematika kulture, zdravstva, bankarstva, gospodarstva, estrade... Jedino će se u nogometu svi brojni kibici pretvoreni u kritičare osjećati kao kod kuće, pa će znati lakoćom dijagnosticirati, pa preporučiti dijagnozu, ali i krajnji epilog koji se u načelu uvijek svodi na ono najjednostavnije: neka visi Pedro! Točnije, uvijek postoji mišljenje da bi možda upravo netko drugi koga susrećemo »u điru« bolje kontrolirao i vodio zbivanja nego aktualni predsjednik! Nije li tako svuda i u svemu oko nas?
Samim se time dolazi do ključnog pitanja: kakav bi zapravo trebao biti prvi čovjek hrvatskog nogometa, kad iz spomenutog u najmanju ruku proizlazi da postojeći, iako prvi iz redova vrhunskih nogometaša na tom mjestu, što bi mu navodno trebao biti plus, baš i ne udovoljava svekolikim željama i prohtjevima? Što bi predsjednik HNS-a posebo trebao nositi u sebi, a da bi bio u stanju pomiriti vatru i vodu, jer jedino se tako mogu ocrtati odnosi unutar našeg nogometa? On, nogometni predsjednik svih hrvatskih klubova i reprezentacija, za kojeg se voli reći da će svoje osjećaje ravnomjerno rasporediti na svu svoju djecu. Da bi imao ono, ponekad presudno potrebno »sedmo čulo« i širinu, kojom bi u svakoj minuti osjećao trenutak i nastojao biti ispred njega. A ne da ga događaji zatekne i grubo lupe po glavi do čuđenja i ljutnje, čime se onda »neprijateljima«, kao što je trenutačno slučaj, daje u ruke sasvim dovoljno štofa da stalno udaraju. Vrebajući, jasno, slabu točku i strpljenje, pa da onda udare punom snagom, nadajući se da će kad-tad pobijediti. I tako – unedogled. Naravno da u takvom okruženju nema ni osobito poticajne atmosfere. A bez dobrog ugođaja iluzorno se nadati novim velikim nogometnim pothvatima. 
Imamo li supermena?
Mora se priznati da bi potrebama naše nogometne scene mogao udovoljit jedino supermen. Pitanje da li i on, poglavito jer nema više vrhovnog autoriteta iz redova vlasti, »tate« na kojega bi se mogao pozivati da mu čuva leđa kad zagusti, što je uzgred vrlo bitno. Poglavitio kad valja odlučno lupiti šakom po stolu i lakoćom izmodulirati željeno, što je dosad, ocjenjujući kronologiju rada dosadašnjih pet predsjednika HNS, ne uključujući aktualnog, najbolje polazilo za rukom onom najdugovječijem – Mladenu Vedrišu, prvom iz te plejade.
 Zanimljivo, taj prvi predsjednik, koji je uzgred zadužio HNS efikasnim i nadasve hrabrim razdruživanjem od diktata beogradskih Terazija, ali i uspostavom vlastitog sustava natjecanja, takođe i međunarodnim priznanjem, nakon sedam godina izvan nogometa opet je u fokusu mnogih želja. Dapače, nemalo je onih koji jedino njega, bivšeg predsjednika Skupštine Grada Zagreba, a sad privatnog poduzetnika, vide sposobnim da »uhvati razjarenog bika za rogove«. Sjećajući se sa sjetom njegova vremena bez ikakvih potresa unutar Saveza. Na čuđenje aktualnog predsjednika koji se glasno pita: »A tko je uopće dotični?«
Na mogućoj listi želja osim Vedriša nigdje ni pod razno nema nijednog od bivših predsjednika. Razumljivo je i zašto. Vedrišov kratkotrajni nasljednik Đuro Brodarac nije želio provesti reorganizaciju natjecanja, izvesti svojevrsnu »amputaciju« prve lige, a nije bio dovoljno uvjerljiv da bi uživao svekoliko raspoloženje.
Od Vedriša do Markovića
Čovjek koji se ponudio za taj zahvat bio je Nadan Vidošević, tadašnji predsjednik Hajduka i ministar gospodarstva. Predmnijevalo se: sasvim dovljno političkog autoriteta i zaleđa da bi autoritativno mogao gospodariti nogometom. No, on i njegova skupina istomišljenika nisu se baš iskazali, ponajprije kad se valjalo oduprijeti pritiscima nogometne baze koja je uspješno progurala svoj zahtjev u stilu: svaka županija – jedan prvoligaš. A kako je Vidošević i među reprezentativcima proigrao autoritet, a izgubio ga je i u Hajduku, proigrao je i za tada, a vjerojatno i za ubuduće sve svoje izglede da jednom opet povede HNS.
Bankar Josip Šoić, Vidoševićev nasljednik, upamćen je u danima svoje vladavine po nečemu sa čime sad aktualni predsjednik maše kao kapitalno bitnim. Šoić je, naime, malo-malo obilazio i snimao teren, kao i aktualni predsjednik Marković, i bombastično najavljivao neophodnost hitne izrade strategije razvoja hrvatskog nogometa, argumentirajući to brojnim pisanim izvješćima s terena. Čak je pod njegovom inicijativom održan prvi Sabor hrvatskog nogometa u Puli, brojniji i sadržajniji nego ovaj nekidan Markovićev označen, kao i onaj pulski – povijesni i prekretnički. No, sve je kod bankara Šoića počelo padati u vodu kad je počeo pokazivati namjere da se u njegovu, kasnije propalu banku, pod obavezno treba staviti sav novac Saveza.
 Tako se u vidu nasljednika rodio Branko Mikša, zapamćen ponajprije po ispunjenom zadatku da pošto-poto na SP u Francuskoj »ukroti i kanalizira« eventualne ekshibicijske potrebe Miroslava Blaževića. Time je bila postignuta neophodna nirvana, temeljem koje su i »vatreni« i Blažević sačuvali potrebitu koncentraciju, i onda osvojili povijesno treće mjesto. Mikša se kao »vladar« Ilice 31 možda mogao i dulje održati. Imao je ono nešto »vedrišovsko«, ali su i njega igrači provalili. No, kad im je probao uzvratiti, podsjetili su ga na »aferu šećer«, pa »marcedes«...Dovoljno da bude neiskoristiv u nekim novim vremenima, poglavito jer je svu svoju uvjerljivost ipak temeljio na »tati«.
Zanimljivo, u svim tim pričama, svih tih godina, uvijek je, da li slučajno, nazočan Anđelko Herjavec kao onaj kojemu je za dlaku izmicao nogometni tron. Neće li upravo to biti njegova prednost onog dana kada će se eventualno postaviti pitanje: Vedriš ili Herjavec?
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="18">
Kljaić: U sportu nema demokracije i anarhije
Igrači koji su bili u Francuskoj vjerojatno su najbolji koje Hrvatska ima, možda se moglo naći mjesta za još jednog. No, Hrvatska ima to što ima. Već godinama nismo ništa napravili na juniorskim i kadetskim prvenstvima i to je samo logičan slijed događaja, kaže Nenad Kljaić, najbolji hrvatski rukometaš na SP u Francuskoj
Hrvatski su se rukometni reprezentativci vratili sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj nakon poraza protiv Ukrajine, u osmini finala. No, problem nije toliko u porazu, koliko u igri. Kad se igra loše, i dva su produžetka mnogo, ali pobjeda je nemoguća... To bi možda uspjelo najboljima, a Hrvatska to više nije. 
Nisu naši rukometaši pravo ni sletjeli u Hrvatsku, a optužbe i prigovori su već krenuli... Eto, Zvonimir Bilić – uvrijeđen malom minutažom na SP – kaže kako neće igrati za reprezentaciju dok je izbornik Josip Milković. Drugi šute, shvaćajući da i nemaju što reći s obzirom na francusku epizodu.
Što o svemu misli Nenad Kljaić, kružni napadač reprezentacije i Zagreba koji je, bez imalo sumnje, bio naš najbolji igrač na SP. Iskusan i racionalan, 34-godišnji Kljaić je odigrao svaku utakmicu, držao obranu, spašavao u napadu. Mlađi bi se igrači mogli posramiti kad pogledaju koliko su se borili oni kojima je to bila dobra prilika za afirmaciju, a koliko Kljaić, koji ima medalje svjetskog doprvaka i olimpijskog pobjednika. Kako bi Nenad Kljaić ocijenio nastup Hrvatske na SP?
– Moglo je biti i malo bolje. Nije veliki neuspjeh, ali nije ni veliki uspjeh. To je možda i naša realnost. Mogli smo malo bolje igrati i proći Ukrajince, a onda bi to bio uspjeh. Ali ovako..., kaže Kljaić.
 l Što nije valjalo?
– Nije valjalo dosta toga. Nije valjala ni obrana, niti su golmani dobro branili, bilo je mnogo tehničkih pogrešaka. Ma, to bi se moglo objašnjavati dva sata.
 l Tko je, po vašem sudu, zadovoljio igrama i pristupom?
– Reći ću ovako – zadovoljila su tri ili četiri igrača, jedan ili dva su ispunili ono što se očekivalo od njih zato jer su mladi. Neki su bili ozlijeđeni, a neki su totalno zakazali.
 l Kako ste doživjeli mlađe igrače?
– Ovo je njima bila dobra škola, ako iz nje nešto nauče. Budu li i dalje živjeli u nekom svom svijetu, ako ništa ne nauče, onda je to žalosno. Najveći je problem premala konkurencija kvalitetnih igrača. I ono malo što ih ispliva iz prosječnosti – a to je daleko od vrhunskog igrača – odmah misli da su u najmanju ruku među tri najbolja na svijetu na svojoj poziciji. Pitanje je hoće li shvatiti da im vrijeme prolazi ili će im i dalje smetati ovakav trener, onakav suigrač... A nijedan od njih nije prvo dobro počistio ispred svojih vrata.
 l Uoči odlaska na SP se govorilo kako je izbornik Milković pravo rješenje, da su u reprezentaciji najbolji igrači koje Hrvatska ima, kako je atmosfera sjajna. Sad se opet pokazuje da baš i nije tako...
– Pa uvijek nakon neuspjeha isplivaju svi problemi. Ima tu od svega pomalo. Možda je bilo malih pogrešaka u vođenju utakmice. Igrači koji su bili u Francuskoj vjerojatno su najbolji, možda se moglo naći mjesta za još jednog. Možda nije trebalo voditi igrače koji nisu bili spremni. No, Hrvatska ima to što ima. Već godinama nismo ništa napravili na juniorskim i kadetskim prvenstvima i to je samo logičan slijed događaja. Sve što kod nas vrijedi je produkt jugoslavenske lige u kojoj je bila silna konkurencija. Tada si, za ulazak u reprezentaciju, morao biti vrhunski na svojoj poziciji, trebao si imati sreće da dođeš u smjenu generacija i iskoristiš priliku kad je dobiješ. Danas neki igrači dođu u našu reprezentaciju, a pitanje bi li mogli u nekadašnju D selekciju.
 l Je li izbornik Milković bio žrtva vlastitih kompromisa?
– Njemu nije bilo lako nijednog trena, bilo je pritisaka s više strana. Očita je pogreška bila kad je uzeo trojicu golmana, a znao je da su psihički nestabilni. Ili je trebao uzeti samo dvojicu, ili nekoga tko je psihički stabilniji. To ionako nije novost, bilo je već toga. Lako je sad filozofirati, ali gledam i s kojim se problemima Milković susretao. Sad mu iz vodstva »sole pamet«, a on ne može nikome uputiti kritiku! Kad Milković nekom nešto kaže, oni ga praktički pošalju u p... m..., i to nekakvi klinci koji su nedavno počeli igrati rukomet! »Što ćeš ti meni govoriti« i tome slično. Ako ga potjeraš, moraš pozvati drugog, koji je isto takav. Jednostavno, nema zdrave konkurencije. Kad nas je uoči OI u Atlanti bilo gotovo 20, kad smo se svi borili da odemo tamo i iskupimo se za blamažu u Španjolskoj na EP, prije toga, nitko nije rekao ni riječ kad je moj stari vikao.
 l Zašto hrvatskoj reprezentaciji treba čvrsta ruka? Velimir Kljaić, vaš otac, posložio je momčad i to je funkcioniralo, a drugi stradaju zbog spremnosti na kompromise.
– Vrlo jednostavno. Zato što u sportu nema demokracije i nema anarhije. Za uspjeh se mora znati hijerarhija, tko što može, tko što ne smije. To je meni veoma bitno za uspjeh. A kad ima 10-15 igrača koji misle da sve znaju, kad imaju svoje taktike i vizije, onda to nije dobro. Moramo ići svi zajedno, pa makar i krivo.
 l Zašto su iskusniji igrači skloni izigravati trenera, a ne igrati?
– Svaki od nas ima svoje mišljenje i misli da sve zna o rukometu. No, pitanje je zna li se igrač podrediti kolektivu, zna li svoje razmišljanje i svoj ego podrediti onome što trener zahtijeva. Mene sad svi hvale i čestitaju kako sam odigrao SP, ali ja bih bio sretniji da sam odigrao loše, a da smo mi u Francuskoj nešto napravili. No, mislim da takvo razmišljanje nije baš često u reprezentaciji. Da sam ja sjedio na klupi, a Jović igrao i da smo osvojili nešto, nitko ne bi bio sretniji od mene. Ali, na žalost, mnogo se toga mjeri štopericom, »ovaj igra toliko, onaj ima bonus«... I, jasno, onda nastaju problemi.
 l Reprezentacija ima kapetana, ali ima li i vođu?
– Je, činjenica je da imamo kapetana, Golužu, ali nemamo vođu. U ovom je slučaju kapetan imenovan po broju nastupa, ali i taj je broj diskutabilan zbog nekakvih »lijevih« akcija na koje mi, koji smo igrali vani, nismo ni pozivani. Po meni, trebalo je birati kapetana koji je pravi vođa i autoritet, kojega igrači slušaju. A istina je da pola igrača ne »šljivi« Slavka Golužu ni pet posto.
 l Osim vas, ima li još netko autoritet u momčadi?
– Ne bih pričao o sebi. Sad je prošlo, o tome je trebalo razmišljati ranije. Ionako ne vjerujem da ću opet igrati za reprezentaciju, a pitanje je hoću li uopće igrati rukomet.
 l Zašto se dogodio pad hrvatskog muškog rukometa?
– Dosta je razloga: nekvalitetna liga, stručnost ili nestručnost trenera, nema novca. No, nije kriza samo u rukometu, nego općenito u hrvatskom sportu. Sadašnja vlast nije svjesna da će – ako nam sport propadne – dobiti više narkomana, delinkvenata na ulici. Generacije koje dolaze su sve gore i gore, mi smo se više bavili sportom i nismo imali takvih problema. Ako dijete vidi idola u sportu, neće mu pasti na pamet, niti će imati vremena, drogirati se ili opijati. Onda struka, to je veći problem nego što se misli. Kad se sjetim, u mojoj gotovo 20-godišnjoj karijeri, kakvi su me »dibidusi« sve trenirali, moram se nasmijati. Mogao bih i knjigu napisati...
 l Je li Hrvatska izgubila pobjednički mentalitet?
– Odavno. Mi od Atlante nismo dobili nijednu veliku i važnu utakmicu i normalno je da to frustrira, nekog više, nekog manje. Jedino što ne mogu prodrijeti u psihu nekih igrača... Možda sam malo konzervativan, ali doista bih volio znati što se zbiva u njihovim glavama.
 l Što bi se trebalo dogoditi da se hrvatski rukomet vrati u svjetski vrh?
– To je moguće, ali je teško. Treba početi od vrha, počistiti sve što ne valja i polako krenuti ispočetka. Treba se osloniti na one koji razmišljaju normalno i koji su kvalitetni ljudi, kako bi se dobila zdrava sredina, makar nas to koštalo neuspjeha na prva dva natjecanja, ali vjerujem da bismo se kvalificirali na OI. Za to bi trebalo izabrati one koji hoće i koji mogu; ako mogu, ali neće, to je uzaludan trud.
 l Postoje li ljudi u rukometnim krugovima koji razmišljaju poput vas? Ili su garniture prečvrste?
– Možda bi se moglo, ali vjerojatnije je da bi to bila borba s vjetrenjačama, jer ovi koji imaju nekakve pozicije neće lako odstupiti, ne pada im na pamet maknuti se s pozicija. No, ponajprije treba krenuti od igrača, od njihovih karakternih osobina. Ne znam je li to mentalitet, ali da je tu kriv i odgoj, svakako. No, najveća je pogreška što prerano, nakon nekoliko utakmica, postanu zvijezde. A nije im jasno da svaki mladi igrač bljesne, ali malo njih traje i blješti. 
Iva Markulin
</div>
</div>

<div type="part" n="6">
<head>Svijet</head>
<div type="article" n="19">
Ratni zločinci na udaru snajpera, lovaca na ljudske glave i milijune zelembaća
JASNA ZANIĆ NARDINI, LONDON
Američka nagrada od pet milijuna dolara za podatak koji će dovesti do uhićenja velikosrpskih zločinaca Mladića, Miloševića ili Karadžića, ravna je lutrijskom zgoditku 
Iz Beograda stižu vijesti da je Slobodan Milošević stavljen u neku vrstu kućnog pritvora. Službeno je objašnjenje da bivšeg jugoslavenskog predsjednika valja zaštititi od - lovaca na američku nagradu. Riječ je o pet milijuna dolara, koliko su Sjedinjene Države obećale onome tko pomogne privođenju Miloševića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića u Haag. Privlačna američka ponuda potječe, da podsjetimo, iz lipnja 1999. godine, kada su SAD obećale lijepu, okruglu višemilijunsku svotu za podatke koji bi mogli dovesti do suđenja nekim važnijim osobama optuženim za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije. 
Američki State Department priopćio je tom prilikom kako ne želi poticati ljude da se sami upuštaju u hvatanje osoba poput Miloševića. Zainteresiranima je rečeno da se radije obrate američkim vlastima s informacijama koje imaju. Nagrada ravna lutrijskom zgoditku nadahnula je mnoge da razmišljaju o promjeni karijere i o tome da postanu lovci na ljudske glave. Među takvima su i brojni strani novinari koji se motaju po SR Jugoslaviji i BiH. Njihova plaća, ma kako pristojna bila, ne trpi usporedbu s primamljivih pet milijuna zelembaća, kojima tako zamamno šuškaju Amerikanci.
Britanski novinar Tom Walker lani je u tjedniku Spectator zabavno opisao da on i drugi izvjestitelji snuju da uđu u trag nekoj krupnoj zvjerki s američke tjeralice - ne bi li time dramatično popravili svoje financijsko stanje. »Polako, ali sigurno počeli smo nabavljati opremu: izraelske sprave za noćno gledanje, smiješne kamere koje možete nositi u zapučku, ili u okvirima naočala. Kratkovalni radio-skener postao je jednako tako dio novinarske opreme kao i notes«, piše on u tom tekstu. Lokalni ljudi već su postali sumnjičavi otkako je američka tv-kompanija CBS upotrijebila kameru skrivenu u naočalama da snimi jednog srpskog ratnog zločinca. Nakon toga se u kosovskom sukobu znalo na kontrolnim točkama događati »da kratkovidnom dopisniku naočale s nosa čupaju seljaci rijetkih zubiju, djelujući po višem naređenju«. Walker, kojemu je žena rodom iz Srbije, naveo je u svom članku, samo napola u šali, kako ga muče gadne sumnje da su neki njegovi kolege čak i na njegovo vjenčanje u Beograd stigli načičkani skrivenim senzorima.
Pišući ovaj članak, nazvali smo Walkera na njegov mobitel. Zatekli smo ga u Indiji, odakle za The Sunday Times izvještava o tamošnjem teškom potresu. On nam je spremno priznao da poznaje mnoge izvjestitelje koji su nabavili kvazi-špijunsku opremu, od noćnih dalekozora pa do skenera kojima se mogu hvatati i prisluškivati, recimo, razgovori različitih snaga sigurnosti. »Balkan je pun takve opreme - pa tu je i NATO te razne paravojne snage«, kaže on. Walker drži da bi za razliku od BiH, unutar Srbije bilo mnogo riskantnije za stranog novinara da bude uhvaćen s takvom opremom pri sebi, jer Srbija ima uhodanu policiju i vojsku. No ostaje pri tome da je »zgodna ideja« domoći se američke nagrade.
 »Zapamtite, ne morate vi osobno uhapsiti nikoga od tih ljudi, dovoljno je da Amerikancima date informaciju koja će dovesti do njihova uhićenja«, podsjeća Walker. On drži da je za sve one koji nisu baš bogati, to pravi »ćup zlata«.
Netko kome bi dobro došlo pet milijuna američkih dolara može okušati sreću i tako da proba ući u trag Radovanu Karadžiću. Ovaj se navodno sada stalno smuca po Istočnoj Hercegovini, između Trebinja, Foče i Višegrada. Povremeno zalazi i u Crnu Goru gdje se mota oko Nikšića. U tjeralici protiv Karadžića koju je raspisao Interpol, navodi se da je visok 185 centimetara, da su mu oči smeđe, a kosa sijeda. U rubrici »posebni znaci« Interpol navodi da Karadžića resi – »ekstravagantno ponašanje«. 
Neka visi Pedro, rekli su predstavnici dvolične međunarodne zajednice i na doživotnu robiju osudili čovjeka koji nije nevinašce, ali im služi kao puki žrtveni jarac
Ovo je složena storija koja pokazuje kako putevi međunarodne pravde znaju biti krivudavi. Priča počinje uvečer, 21. prosinca 1998. godine. Dok su u škotskom gradiću Lockerbie ljudi večerali ili gledali televiziju, nad mjestom se srušila kiša avionskih krhotina, komada prtljage, ljudskih tijela i otkinutih udova. U zraku nad Lockerbiejem eksplodirao je, naime, »Pan Americanov« zrakoplov, koji je nešto ranije uzletio iz Londonu, putujući za New York. Osim 259 putnika i članova posade, poginulo je i 11 građana Lockerbieja. Ovih dana slučaj je dobio epilog kada je na doživotnu robiju osuđen libijski građanin Abdelbaset Al Megrahi - kao osoba koja je podmetnula bombu u zrakoplov. (Drugooptuženi Libijac Al Amin Khalifa Fhimah oslobođen je krivnje zbog nedostatnih dokaza. Njima dvojici sudilo se na neutralnom terenu Nizozemske, nakon što ih je Libija 1998. godine, pritisnuta međunarodnim sankcijama, pristala izručiti).
Suđenje je završeno, ali malo tko je do kraja zadovoljan presudom. Al Megrahi je doista bio taj koji je u jedan kovčeg pun odjeće sakrio kazetofon napunjen eksplozivom. Kao službenik libijske zračne tvrtke na Malti, potom je taj kovčeg poslao, bez pratnje, na put do New Yorka, preko Frankfurta i Londona. Megrahijeva je nesreća bila da je let iz Londona kasnio 20 minuta, pa se avion raspao nad Škotskom, a ne nad Atlantikom, koji bi progutao dokaze. No Megrahi je samo sitna riba - tek kotačić u velikom terorističkom mehanizmu. Kao pripadniku libijske tajne službe, ni u ludilu mu nije moglo pasti na pamet da se na svoju ruku upušta u rušenje stranog aviona. Odakle je, dakle, stiglo naređenje za to? Tko je bio nalogodavac? 
Ako ostanemo pri libijskoj vezi, naredba je mogla stići samo od jedne osobe - pukovnika Gadafija, koji u toj zemlji drži apsolutnu vlast. No Gadafi se na suđenju uopće nije spominjao. Ozbiljni The Economist sugerira da su se Amerika i Britanija možda lijepo nagodile s Gadafijem, koji je potom sudu isporučio dvojicu pijuna. Međunarodna pravda je time, tobože, zadovoljena. Sada tako mogu biti dignute i naftne sankcije, koje su nakon Lockerbieja bile nametnute Libiji. Te sankcije štete, naime, Zapadu jednako koliko i Tripoliju. 
No, zanimljivo je kako je uopće došlo do toga da se sud bavi samo Libijcima. Poslije pada »Pan Americanova« zrakoplova nad Lockerbiejem, kao mogući krivci najviše su se spominjali palestinski ekstremisti te Sirija i Iran kao njihovi sponzori. Na to su upućivale i brojne indikacije – od poruka koje su prisluškivanjem uhvatile zapadne tajne službe, preko paklenih strojeva pronađenih kod palestinskih ekstremista u Njemačkoj, pa do svjedočenja bivših agenata CIA-e. 
Jednostavno, u međuvremenu se dogodio rat u Zaljevu, Americi je bilo stalo da u regiji stekne što širu podršku protiv Saddama - uz ostalo i kod Sirije te Irana. Stoga se više nisu spominjali ni palestinski ekstremisti, povezani s te dvije zemlje, niti njihova uloga u padu »Pan Americanovog« aviona nad Lockerbiejem. Po onoj »neka visi Pedro«, osuđen je Al Megrahi. On sigurno nije nevinašce, ali je istodobno i svojevrsni žrtveni jarac. Njegov je slučaj još jedan dokaz da svjetska pravda nije tako imuna na politiku, ni tako nepristrana i slijepa kako se to obično i rado tvrdi.
Nadljudski se susprežući, britanski su tabloidi princa Williama pustili manje-više na miru sve do njegove punoljetnosti
Fotogenični škotski gradić, St. Andrews, poznat je u svijetu po tome što je na njegovim sočnim livadama izmišljen golf. Ljubitelje tog sporta, koji iz cijelog svijeta stižu u poklonstvo, nazivaju hodočasnicima. No, od iduće jeseni St. Andrews, sa svojim Sveučilištem, najstarijim u Škotskoj, sa svojim kućama od sivog kamena i teatralno slikovitim grobljem koje se dramatično izdiže na stijeni iznad mora, dobiva jednu modernu atrakciju.
 Na studij u taj gradić stiže princ William, stariji sin Charlesa i Diane. Nadljudski se susprežući, britanski tabloidi pustili su momka manje-više na miru sve do njegove punoljetnosti. No sada, kad je momak stasao u pristalog mladog kraljevića, rastu im zazubice oko njegovog tiražnog potencijala. Mladić je, inače, slika i prilika svoje pokojne majke koju je kamera obožavala i čija je svaka pojava na naslovnoj stranici bez greške dizala nakladu. 
Da obilježi primirje između kraljevskog klana i sedme sile, William će iduće srijede biti nazočan na blještavom balu u londonskom hotelu Ritz. Bal je upriličen u čast desete godišnjice postojanja tzv. Komisije za pritužbe na tisak. Komisija je samoregulirajuće novinsko tijelo koje s manje ili više uspjeha pokušava suzbijati barem najgore novinarske ekscese. Za mladog Williama bit će to prvi službeni nastup otkako je punoljetan.
 Uglednim uzvanicima - od novinara i urednika pa do članova kabineta i pop-zvijezda poput Eltona Johna i Paula McCartneya - ujedno će prvi put biti službeno predstavljena i Williamova kvazi-maćeha, Camilla Parker Bowles. Sve do sada, milosnica princa Charlesa djelovala je, da tako kažemo, iz pozadine. Nakon Dianine smrti novine su je iracionalno mrzile, no to je sada nekako zaboravljeno. 
 Događaj zakazan u londonskom hotelu Ritz, izaziva toliku medijsku pomamu da prerasta u – zdravstvenu opasnost. Blicevi će, naime, uredovati u tolikoj mjeri da su osobe koje pate od fotosenzitivne epilepsije (gdje jako svjetlo i bljeskanje izaziva napad) opomenute da ne smiju gledati tv-izvješća o soareji u Ritzu. 
Možda se mladi William i dvor nadaju da će se primirje sa sedmom silom nastaviti nakon te idilične večeri. Pustih li sanja - paparazzi već kruže oko mladog princa kao morski psi kojima je prispjelo vrijeme za idući obrok. Iz St. Andrewsa stižu vijesti da novinari već sada unajmljuju sobe s pogledom na drevno sveučilište, ne bi li s prozora spazili i uslikali princa-studenta, koji stiže ujesen. Dekan je pak morao ostalim studentima zaprijetiti kaznama i izbacivanjem sa studija, ako novinarima provale bilo kakvu priču o kraljeviću. Na St. Andrews se ove godine prijavilo 44 posto više studentskih kandidata, opet sve zahvaljujući mladom Williamu. I to je vjerojatno još jedna ilustracija psihoze u nastajanju. Dojma sam da kad idući put navratim u St. Andrews, više ništa u toj slikovitoj i pomalo udaljenoj škotskoj oazi neće biti kao prije.
</div>
<div type="article" n="20">
Putin zaoštrio borbu protiv »pranja novca«
MOSKVA, 3. veljače (Od Vjesnikova dopisnika)
 – Nakon nedavnog upozorenja iz Berlina da Rusija mora vraćati svoje dospjele strane dugove i kredite ukoliko želi ostati u elitnom društvu najrazvijenijih zemalja svijeta G-8, u Moskvu je stigla nova prijetnja sa Zapada. Naime, u Parizu je uoči vikenda objavljen izvještaj FATF (Grupa za financijske mjere protiv pranja kapitala) i na » crnom spisku« 15 država koje ništa ne poduzimaju protiv pranja novca nalazi se i Rusija, i to iza Filipina i Libanona.
FATF su osnovale države »velike sedmorice« 1989. godine i on ma mandat da predlaže i poduzima sankcije protiv zemalja koje odbijaju suradnju i ne vode borbu protiv »pranja novca«. Po riječima predsjednika FATF-a, Španjolca Josea Marie Roldana, ta je organizacija za proteklih 11 godina postigla značajne rezultate. Ako je na prvom njezinom »crnom spisku« bilo čak 29 država koje se ne bore protiv pranja kapitala, danas je ta brojka prepolovljena. Prošle godine lovcima na »prljavi novac« uspjelo je izolirati glavne i najpoznatije zone gdje se takav kapital skrivao, ulagao ili tranzitno prolazio. Riječ je o Kajmanskim i Maršalovim otocima te Bahamima.
U tim najpoznatijim off shore zonama napokon su pod pritiskom FATF-a donijeti zakoni o kontroli uvoza stranog kapitala. Iste mjere poduzeli su i Panama, Izrael i Lihtenštajn. »Za nas nije najvažnija nacionalna pripadnost opranog kapitala, već sprječavanje te pojave u korijenu« izjavio je predsjednik FATF-a Jose Marie Roldan poručujući iz Pariza Moskvi da će se njegovi eksperti ponovno sastati u lipnju pa ukoliko Rusija nastavi ignorirati preporuke njegove organizacije protiv nje će tada biti pokrenute sankcije.
Na vijest da se nalazi na »crnom spisku« i da bi mogla dobiti sankcije Moskva je odmah odgovorila i poslala pozitivne signale FATF-u. U petak je obznanjeno da će već u ožujku ruski parlament raspraviti i najvjerojatnije usvojiti zakon za oštriju borbu protiv »pranja novca«. Istovremeno predsjednik Putin pozvao je u Kremlj 20 vodećih ljudi Ministarstva unutarnjih poslova i dao im zadatak da energičnije započnu borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. »Brinu me dva problema – sraščivanje pravosudnih struktura s kriminalom i sudjelovanje policije u trgovini narkoticima« rekao je Putin policijskim generalima izražavajući nezadovoljstvo njihovom dosadašnjom borbom s kriminalnim podzemljem. 
U odnosu na 1999. godinu broj kaznenih djela smanjen je sa tri milijuna na 2,9 milijuna, međutim to su samo suhoparni statistički podaci. Stoga je Putin, kao ilustriraciju stanje u društvu i policiji, iznio slijedeći podatak koji je dobio iz »neovisnih izvora«. U prošloj su godini u Altaiskom kraju policija i pravosudni organi 163 ubojstva »arhivirali« prikazujući kao da je riječ o iščezlim ljudima.
Bogoljub Lacmanović
</div>
<div type="article" n="21">
Italija dobila »Europsku demokraciju«
Novoj političkoj stranci centra pristupio i doživotni senator Giulio Andreotti, kako bi oživio svoja demokršćanska načela 
RIM, 3. veljače (Od Vjesnikove dopisnice)
 - Odlukom doživotnog senatora Giulia Andreottija, da se priključi novoj političkoj stranci - »Europskoj demokraciji«, koju je osnovao bivši sindikalni vođa D'Antoni, došlo je do malog potresa na talijanskoj političkoj pozornici, jer politički Andreottijev politički ugled daje novoutemeljenoj stranci posebnu težinu. Čim je bivši sindikalni vođa d'Antoni započeo osnivanje svoje stranke, koju je po programu i ciljevima smjestio u centar političkog spektra, vođe lijevog i desnog centra poslale »ljubavne poruke« u kojima pozivaju d'Antonija da im se priključi. Pritom su argumenti lijevog centra bili da je d'Antoni po svom političkom biću čovjek lijevice, jer je bio sindikalist, dok su argumenti desnog centra bili da su odrednice predloženog političkog programa, s kojima je d'Antoni izašao pred javnost, na liniji onog što nudi »Kuća slobode«, što je drugi naziv za desni centar kojega vodi Berlusconi. 
U svemu tome D'Antoni, iskusni sindikalist i političar, čekao je i stalno inzistirao na tezi da u političkom životu Italije ima mjesta za jednu stranku centra, neopeterećenu interesima ni ljevice niti desnice. Profilirajući svoj program na nekim principima ugasnule stranke DC (kršćanske demokracije) D'Antoni je znao da u svoju luku treba privući neki značajniji brod kako bi njegov projekt uspio. I po svemu sudeći u tome je uspio jer pristanak Andreottija ima izuzetno velik politički značaj. Doživotni Senator je nedavno oslobođen u maratonskom sudskom procesu, u kojem je optužen za suradnju sa talijanskom mafijom. Te optužbe nisu naštetile politčkom ugledu Andreottija, već je on još jednom izašao kao pobjednik.
 Novom političkom projektu priključio se i Zechchino, ministar za znanost u sadašnjoj vladi Giuliana Amata, koji je na njegov prijedlog ušao u vladu. Ministar je podnio ostavku na svoj položaj te će u novoj stranci dobiti mjesto predsjednika, dok će D'Antoni biti generalni tajnik. Za Andreottia je predviđeno mjesto počasnog predsjednika stranke koja će održati svoj osnivački kongres 10 veljače. Pritom je stranka preuzela obvezu da neće ući u savez sa Berlusconijem, što jke bio uvjet da Andreotti pristane na ovaj novi politički projekt. 
Prve reakcije lijevog centra su vrlo nepovoljne. Prema interpretacijama ljevice svaki glas koji će dobiti nova stranka, povećava šanse Berlusconija da osvoji vlast. Ovu tezu odlučno odbijaju predstavnici nove političke snage. Više od 30 posto Talijana koji još nisu odlučili kome će dati glas, kao velik broj Talijana koji neće glasovati jer ni u jednoj stranci ne prepoznaje svoje političke ideje, dovoljno su velik rezervoar u kojemu nova stranka namjerava naći svoje pristalice i glasače. 
I tako senator Andreotti, izlaskom iz narodnjačke stranke i pristupanjem novoj političkoj stranci započinje u svojoj 82. godini novi-stari politički projekt. Andreotti se vraća temeljnim principima kršćanske demokracije za koje smatra da ni jedna od stranaka koja je nastala iz pepela raspada bivše Demokršćanske stranke nije znala uvažiti i interpretirati. U ovom slučaju kod njega se ne radi o težnji za vlašću, već borbi za životne ideje i principe, za koje se oduvijek zalagao. 
Sanja Mihaljinac
</div>
<div type="article" n="22">
Odjeci afere Watergate 
WASHINGTON, 3. veljače
 - Sudska priča koja se dvadesetak dana rasplitala pred porotom u Baltimoreu sadrži sve potrebne sastojke odličnog romana, čak i filma - suludog američkog predsjednika, spletkare koji ga okružuju, špijune, ljepotice, novac, nevine žrtve, prostitutke, pokvarene odvjetnike, pa čak i nekoga tko tvrdi da je izvanzemaljac. Za razliku od bajki našeg djetinjstva, priča nema sretan završetak. Štoviše, uopće nema završetka što omogućuje da, u najboljoj holywoodskoj tradiciji, doživi još nekoliko nastavaka.
 Tužiteljica pred sudom u Baltimoreu zove se Ida »Maxine« Wells. Danas je učiteljica engleskoga u školi u Baton Rougeu, Louisiana. Tuženi je Gordon Liddy, jedan od provalnika u hotel Watergate u Washingtonu, pouzdanik bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona, bivši zatvorenik i sadašnji novinar. »Maxine« je od Liddyja sudski zahtjevala 5,1 milijun dolara odštete zbog klevete. Liddy je tvrdio i tvrdi da »Maxine« nije 1972. godine bila tajnica u izbornom stožeru Demokratske stranke nego da je vodila mrežu skupih prostitutki - »call girls« koje su za potrebe demokrata »zabavljale« kongresmene, bogate poslovne ljude i druge uglednike.
 Porotnicima je tvrdio, ali ne i pokazao, da postoji knjižica s imenima djevojaka poput »Nimfa iz staklenika« i »Šećerna trskica«. Liddy se kroz usta svog odvjetnika predstavlja kao nevina žrtva Nixonove političke spletke. Prevaren je, kaže, jer ga je predsjednikov savjetnik John Dean nagovorio na provalu u Watergate tvrdeći da samo želi uzeti kompromitantne fotografije svoje tadašnje zaručnice a sadašnje supruge Maureen Biner. Binerova je u slavnoj knjižici upisana pod imenom »Šapica«. Tek kasnije, Liddy je, kaže, doznao za političke motive operacije nazvane »Dragulj«.
 I »Maxine« tvrdi da je nevina. Štoviše, okaljana. Poroti se prikazala kao naivna djevojka, imala je tada 23 godine, koja je iz Baptističke crkve u Clintonu, Mississippi, gdje je svirala orgulje, dospjela u grješni Washington. I ravno u izborni stožer demokrata.
 Liddy je pred sudom recitirao iz »knjige slavnih«. Među »call girls« je, uz ostale, ubrojio poznatu TV voditeljicu Diane Sawyer i zastupnicu iz Marylanda Sheilu Ellis Hixson, zvanu »Šangaj«. Obje to s gnušanjem poriču.
 Ovaj 70-godišnjak odsjedio je zbog Watergatea skoro pet godina u zatvoru za provalu, zavjeru i ometanje pravosuđa. Afera prisluškivanja demokratskog predsjedničkog kandidata Georgea McGoverna označila je pad predsjednika Nixona koji je podnošenjem ostavke izbjegao impeachment. Dvadesetak godina kasnije potvrdilo se da je dotični prvi čovjek najmoćnije sile svijeta bio opasni paranoik koji je zdušno mlatio svoju ženu.
 Porota se našla u nezavidnoj situaciji. Liddyjeva priča, doduše, jako sliči onome što je prije nekoliko godina u knjizi »Tihi prevrat« napisao stanoviti Philip Mackin Bailley. Taj Bailley je 1972. godine bio ugledni odvjetnik u Washingtonu. Kasnije je malo »prolupao«, izbačen je iz Odvjetničke komore a policiji koja ga je nedavno uhitila zbog pijanstva i droge tvrdio je da je izvanzemaljac koji je upravo stigao s Alfa Centaurija. S druge strane, »Maxine« nije uspjela porotu uvjeriti da je zbog Liddyjevih priča pretrpjela nekakvu štetu. Nakon sedam sati vijećanja porotnici su ostali podijeljenih glasova: 7 prema 2. Niti su prihvatili tužbu niti su je odbacili. Sucu Fredericku Motzu nije preostalo nego da u petak slučaj proglasi »nedosuđenim«. »Maxine« će se vjerojatno žaliti.
Fjodor Polojac/(H)
</div>
<div type="article" n="23">
Jesu li azilanti stvarna prijetnja Sloveniji?
LJUBLJANA, 3. veljače
 - Desetodnevna »odiseja« 500 izbjeglica iz Irana i afričkih država koji su iz azilanstkog doma u Ljubljani pod pritiskom građana iz susjedstva preseljeni u provincijska mjesta uz granicu, pod izgovorom da su se u domu pojavile stjenice i da prostore treba dezinficirati, ponovo su u središte zanimanja postavile odnos Slovenaca prema azilantima, izbjeglicama i strancima uopće.
 Većina azilanata u međuvremenu je vraćena u Ljubljanu, ali je u Vidnoncima u Prekmurju među iranskim azilantima došlo do svađe u kojoj je jedan čovjek ubijen, a došlo je i do masovnog prosvjeda stanovnika Vidonaca, Črnomelja i Šiške, koji, kako tvrde, zbog sigurnosnih razloga ne žele u svojoj sredini vidjeti opasne strance.
 Amnesty International za Sloveniju javio se priopćenjem u kojem tvrdi da netoleranciju i ksenofobiju među stanovništvom izazivaju alarmantno dizajnirana priopćenja medija i policije u kojima se stranci prikazuju kao opća opasnost koja ugrožava sigurnost države. Slično stajalište izrazila je i skupina sociologa-antropologa.
 Dvojica od trojice Slovenaca solidarizira se sa lokalnim stanovništvom koje izražava strah pred azilantima, a trećina ne, pokazala je anketa koju je u »tjednu azilantske najezde« napravilo ljubljansko Delo.
 »Izbjeglice su ovdje s nama, i s njima treba postupati humano i u duhu ljudskog dostojanstva. To ne znači potpuno otvaranje granica nego uvažavanje slovenskih i europskih zakona što ih vlast mora poštovati«, rekao je ljubljanski nadbiskup Franc Rode koji se zalaže da se azilanti, dok su u Sloveniji, zaštite i dobiju neka prava.
 I slovenski predsjednik Milan Kučan tvrdi da Slovenci moraju uvažiti stanje onih koji »nemaju ništa«, iako, kako dodaje, i sami imaju 14-postotnu stopu siromaštva.
 Kučan je predložio da općine koje prihvate da se u njihovoj sredini izgrade azilantski domovi dobiju jednu vrstu rente. »Ljudi koji žive uz granicu i oni među kojima se nalaze bjegunci i azilanti računaju na pomoć države, odnosno jednu vrstu rente jer samo lijepim riječima i obećanjima nije moguće pridobiti razumijevanje i toleranciju kod ljudi«, kazao je Kučan.
 S rješenjem da se na mjestima smještaja azilanata lokalnim vlastima daju posebne beneficije, odnosno sredstva, složilo bi se 40 posto ljudi, no jednako ih je toliko i protiv »azilantske rente«, pokazala je anketa Dela. (H)
</div>
<div type="article" n="24">
Zašto je Ronald Reagan »sve veći predsjednik«?
»Fenomen Reagan« svjedoči i o odnosu Amerike prema bivšim predsjednicima, kao što je odnos medija prema Georgeu W. Bushu u kampanji govorio o odnosu Amerike prema budućim predsjednicima. Kako vrijeme odmiče, danas 90-godišnji Reagan (koji je Bijelu kuću napustio prije dvanaest godina) u očima povjesničara i suvremenika postaje sve većim predsjednikom, a njegovo značenje i utjecaj još će rasti .On toga, nažalost, više nije svjestan: skrhan Alzheimerovom bolešću, živeći u »svijetu koji je sve suženiji«, on ne zna da ga danas i oni u Americi, koji su ga u njegovo vrijeme osporavali, drže velikim američkim predsjednikom
KREŠIMIR FIJAČKO, NEW YORK
Kad u utorak u svome domu u Bel Aireu u Kaliforniji proslavi svoj 90. rođendan, Ronald Reagan neće biti samo jedan od bivših američkih predsjednika koji su doživjeli devedesetu. On će se pridružiti Johnu Adamsu i Herbertu Hooveru, koji su također doživjeli njegove godine, i nadživjet će Harryja Trumana (88), Geralda Forda (88), Jamesa Madisona (85), Thomasa Jeffersona (83), Richarda Nixona (81), Johna Quincyja Adamsa (80) i Martina Van Burena (koji je umro u 79. godini). 
Ali Reagan će još za života, na iznenađenje mnogih koji pamte njegov početak u Bijeloj kući - kada su ga osporavali i dočekali s omalovažavanjem - biti uvršten ne samo u kategoriju »velikih američkih predsjednika«, nego će se historičari i politički analitičari ovih dana složiti da njegovo značenje postaje sve veće. 
U trenucima kada je Bill Clinton otišao iz Bijele kuće s podosta razloga zabrinut za svoje mjesto u američkoj povijesti, i kada je George W. Bush na sličan način i s podjednakom žestinom dočekan »na nož« (s gotovo istim kvalifikacijama koje su dočekale i Reagana, naime, da »nije dovoljno intelektualan«, niti da je »političar koji obećava«), fenomen Ronalda Reagana i njegove rastuće veličine na zanimljiv način govori o politici, povijesti, ali svjedoči i o Americi i njenom odnosu prema prošlosti i prema političarima.
Ronald Reagan napustio je Bijelu kuću prije 12 godina, nakon dva predsjednička mandata, a potpuno se povukao iz javnosti prije sedam godina, kada su mu liječnici dijagnosticirali Alzheimerovu bolest. Rođendan će proslaviti samo u društvu supruge Nancy i kćerke, ali jedva da će biti svjestan svega što se oko njega događa. Nedavno je još i pao i slomio bedrenu kost, ali Alzheimerova bolest razara mu mozak, i, kako je nedavno rekla njegova kći, »njegov je svijet sve manji i manji«. 
Republikanci ga slave, demokrati osporavaju 
Nije da bi mu do toga bilo stalo, ali on neće biti svjestan ni priznanja koje ga je u nedavnoj Gallupovoj anketi dovelo na drugo mjesto među 10 poslijeratnih američkih predsjednika. Prema toj anketi, 32 posto Amerikanaca drži Johna F. Kennedyja najvećim predsjednikom među tom desetoricom. Reagan je drugi (19 posto), Truman treći (12 posto), Eisenhower je sa devet posto podijelio mjesto s Billom Clintonom, a zatim sa četiri posto slijede Carter i Bush (otac), Nixon sa tri, i Ford sa jedan posto.
 Možda Reagan nikad neće prestići Kennedyja, ali njegova »veličina« sveudilj raste, pa i sada kada nije teško u mnogim ključnim točkama koje je naznačio predsjednik Bush - pronaći Reaganove ideje. Proturaketna obrana? To je »izumio« Ronald Reagan i bio je zbog toga žestoko napadan i kod kuće i u svijetu, ali je izdržao, jer je mislio da je to sjajna ideja. Sada je tu ideju preuzeo Bush. Privatizacija socijalnog osiguranja? I to je nagovijestio Reagan, da bi tu ideju sada sve više prihvaćala većina Amerikanaca, na čelu s predsjednikom Bushom... 
Ali, nije (samo) to ono, što Reagana čini velikim i sve većim predsjednikom. U povijesnim vrednovanjima Reagan će biti sve veći, tvrdi Richard Norton Smith koji je stručnjak za američke predsjednike: »Može se raspravljati o njemu kao administratoru, ali u kategoriji velikih povijesnih izazova s kojima je bio suočen, Reaganovo značenje sve će više rasti«. Jedan od načina na koji se to može vidjeti, svakako je i u tome da i demokrati i republikanci danas strastveno reagiraju na Reagana, te da i samo spominjanje njegova imena danas potiče burne rasprave. Za republikance on je toliki heroj da su uspjeli isposlovati čak i da se zrakoplovna luka u Washingtonu nazove po njemu, kao i golemo zdanje u Washingtonu, sa saveznim uredima. 
U ožujku, na sam dan kada će obilježiti i 49. obljetnicu braka, njegova supruga Nancy (Ronald Reagan nije u stanju izlaziti iz kuće) krstit će njegovim imenom 4,5 milijarde dolara vrijedan nosač aviona iz klase Nimitz: »US Ronald Reagan«.
S druge strane, demokrati (poput kongresmena Barneya Franka) spočitavaju Reaganu što je za svoga mandata »slijedio atmosferu indiferentnosti prema socijalnim problemima« i što nije znao odgovoriti na izazove poput pojave AIDS-a. Ni to nije utjecalo na još dvije ankete - onu u kojoj je Reagan među 42 dosadašnja predsjednika zauzeo osmo mjesto (The Wall Street Journal), nazvan »gotovo velikim predsjednikom«, ili onu u kojoj ga je 58 povjesničara stavilo na 11. mjesto (što je plasman bolji od plasmana bilo kojega predsjednika iz protekla tri desetljeća). I dok se na definitivno vrednovanje Ronalda Reagana još čeka - ali ono stiže i bit će mu naklonjeno - mnogi se slažu da se danas Reaganu mora priznati da je bio vještiji i utjecajniji političar nego što se to mislilo prije deset ili petnaest godina, dakle dok je još bio u Bijeloj kući.
Prorekao raspad Sovjetskog Saveza 
Nije George W. Bush samo »preuzeo« neke od Reaganovih ideja, već je podijelio i dio njegove sudbine s početka predsjednikovanja. Kao što je, naime, George W. Bush dočekan s kritikama na račun »manjkavog obrazovanja«, »sumnjivog intelektualnog profila« i »političke nespretnosti«, te su ga u predizbornoj kampanji gotovo izvrijeđali u vicevima na televiziji, tako je i Ronald Reagan, kad je pobijedio Cartera, bio dočekan gotovo uvredama u medijima i u dijelu javnosti, ne samo američke. Pritom je kvalifikacija »taj nekakav glumac« bila još vrlo nježna, ali se pri tome zaboravljalo da je Reagan iza sebe imao osam godina guvernerskog iskustva u Kaliforniji (kao i Bush u Teksasu). Ali, odij prema Reaganu prvih dana koje je proveo u Bijeloj kući bio je toliko začudan, da su čak i neki europski satirički listovi (zapadnonjemački Konkret, primjerice) dopustili sebi da na naslovnoj strani objave veliku fotografiju Ronalda Reagana i čimpanze u njegovom zagrljaju (iz nekog Reaganovog filma), s potpisom: »Novi američki predsjednik, na slici - lijevo«.
Reagan se danas svega toga, nažalost, više ne može sjećati, ali on je imao godinu dana u vrijeme kada je Theodore Roosevelt vodio kampanju nakon koje je bio ponovno izabran za predsjednika (1912.), proživio je burne dvadesete, Veliku depresiju i dva svjetska rata. On je bio američke migracije na Zapad, u Kaliforniju, a u burnim šezdesetim godinama postao je guvernerom Kalifornije. U vrijeme Oktobarske revolucije (1917.) on je bio školarac u Illinoisu, i bivši predsjednik kada se Sovjetski Savez (1991.) raspao. Reagan je bio jedan od najžešćih antikomunista: Sovjetski Savez nazvao je u jednom svom govoru »carstvom zla«, a u drugom je, stojeći usred podijeljenog Berlina, viknuo onu slavnu rečenicu: »Mr. Gorbačov, srušite taj zid!«. 
Inače, druga slavna predsjednička »berlinska« rečenica bila je ona Kennedyjeva: »Ich bin ein Berliner!« (Ja sam Berlinčanin!) Možda više nego išta drugo, i ta Reaganova rečenica, i uopće njegova sigurnost da je kraj »carstva zla« neminovan, obilježili su njegovu predsjedničku reputaciju. Kuriozno je da je u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću (prepuštajući je svom dotadašnjem potpredsjedniku, Bushu ocu), Amerika imala golemi deficit, veliki skandal (Iran-kontraši), a Sovjetski je Savez još preživljavao, kao i hladni rat. Ali netom je Reagan otišao, sve se u Sovjetskom Savezu urušilo, dokazujući da je on bio u pravu kada je tvrdio da je sve to tamo na tako klimavim nogama da je pitanje trenutka kada će nestati. Još je značajnije da je nakon Reaganova odlaska (s izuzetkom u prve dvije Bushove godine) započela era neviđenog gospodarskog procvata. Demokrati zasluge za to, doduše, pripisuju Clintonu, ali republikanci tvrde da je temelje za taj procvat bio postavio Reagan. I umjesto da od povjesničara dobije loše ocjene za javni dug i deficit, Reaganu danas i mnogi drugi pripisuju zasluge za gospodarski procvat koji se dogodio nakon njega. »Imao je sreće«, kaže jedan povjesničar, »ali bio je spretan i bio je vrlo dobar političar«.
 Pripremljene dvije velike stranice nekrologa 
Nedavno sam u redakciji The New York Timesa imao prilike razgledati i neke od »tajni« u pravljenju toga lista. Primjerice, nekrologe koji se pripremaju prije nego li netko od velikih političara i uopće javnih osoba umre, i koji, ne samo napisani, već i složeni kao kompletna stranica, čekaju da se to dogodi. Nekrolozi u New York Timesu inače su jedno su od onih štiva koja taj list čine velikim: eseji koji su i više od svjedočanstva o jednom vremenu. Među nekoliko stotina već pripremljenih i složenih nekrologa (što, inače, nije i jedina morbidnost u novinarstvu), nalazi se i onaj koji će biti otisnut onoga trenutka kada se to dogodi. Dvije velike stranice nekrologa posvećene su bivšem predsjedniku o kojemu kvalifikacija iz velikog naslova kaže da je, otprilike, zadužio Ameriku »reaganomikom« (gospodarskom filozofijom) i vanjskopolitičkom vizijom. Drugi list, USA Today objavljuje već sada, na svojoj prvoj i drugoj stranici, veliki napis o Reaganu u povodu dolazećeg 90. mu rođendana, konstatirajući u naslovu kako njegov utjecaj sve više raste...
On, »koji je tako malo znao, a tako puno napravio« (kako kaže njegov negdašnji suradnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert McFarlane), vrlo je često bio neangažiran u stvaranju dnevne politike, a nerijetko je djelovao i neobaviješteno. Ali on je znao odrediti smjer i natjerati druge da ga slijede. Neke njegove ideje djelovale su pomalo suludo (kao gradnja svemirskog štita, što će ući u povijest kao »Ratovi zvijezda«) i bile su javno ismijavane. Tedy Kennedy je bio taj koji je to nazvao »Ratovima zvijezda« i prvi ismijavao Reagana zbog toga, ali Reagana to uopće nije smetalo niti se obazirao na to. On je jednostavno bio uvjeren da je to sjajna ideja. Ta je ideja, doduše, i danas kontroverzna, ali novi predsjednik Bush najavio je da će je ostvariti.
Amerika se tako ovih dana - ponovo vrednujući Reagana i uspoređujući s njim mlađega Busha - prebacuje s Clintona na nešto drugo. Na uspoređivanje veličine koja je bila osporavana, ali se dokazala, s veličinom koja bi to tek htjela biti, ali ga i Reaganovo iskustvo podučava kako je put do toga dug i trnovit. Jedan dio toga puta prolazi i u ismijavanju, ali George Bush ovih je dana pred novinarima »pružio i malo otpora«, demonstrirajući kako, za početak, ima barem nešto od onoga što mu se osporava: duhovitost. Naime, nakon one komedije s prebrojavanjem rupica na listićima na Floridi, u kojoj je važnu ulogu odigrao i Bushov brat, guverner Jeb Bush, protiveći se da se kao važeći listići računaju i oni na kojima rupice nisu dokraja probušene, pa je ostao visiti mali komadić papira - chad. Ta je novija riječ, chad, postala i omražena i popularna u Americi. George Bush sada je ispalio vic: »Znate, razmišljam o tome da Jeba Busha pošaljem za veleposlanika u državu Chad (Čad)!« Nije loše. Veliki komunikator i vicmaher Ronald Reagan svakako bi cijenio takve šale, ali on, nažalost, ne prima takve stvari, niti se čega sjeća...
</div>
</div>

<div type="part" n="7">
<head>Vaša pisma</head>
<div type="article" n="25">
Umjesto još jedne plinske »bombe« poziv savjesti 
Nedavni događaji oko nesreće u Puli i svi popratni komentari, upozorili su javnost na stvarnu svakodnevnu opasnost koja prijeti od opasnih plinova. Međutim nama je uvijek potrebna nesreća, pa da se bar na trenutak novinski stupci popune problematikom tehničke stvarnosti. 
Glasnogovornici raznih distributera plina i Ininog transportnog sustava, pohitali su s izjavama o sigurnosti svojih sustava da bi umirili građane. Nije moje da sudim o istinitosti svega, ali se pitam tko je zapravo nadležan za sud o stvarnom stanju. Tko je taj koji nas građane štiti od sve većeg broja opasnosti koje vrebaju iz raznih energetskih postrojenja i dokle možemo (smijemo) vjerovati da su izjave raznih glasnogovornika istinite, kad su mnogi naši sugrađani (mi) svjedoci lošeg građenja i održavanja (ili neodržavanja) raznih postrojenja u kojima rade (radimo). Dokle ćemo svi zajedno skretati pogled u stranu i čekati da netko rješava pitanja sigurnosti pogona, tvorničkih postrojenja ili podzemnih cjevovoda sa opasnim tekućinama i plinovima, kad su za to odgovorni njihovi vlasnici ili uprava. Kako i tko provodi provjeru mjera javne tehničke sigurnosti u drugim područjima života, osim primjerice u cestovnom prometu, gdje su pojmovi i postupci građanima jasniji? Zašto se ne primjenuju iskustva drugih zemalja ili naša iskustva u već ranije potvrđenoj tehničkoj praksi? 
Istina politički se zaokružuje proces približavanja evropskim asocijacijama i u tim procesima nema pomanjkanja kadrova, ali mnogi naši tehnički odbori koji kod Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo trebaju usvojiti evropske tehničke norme kao hrvatske, nemaju dovoljan broj zainteresiranih stručnjaka iz znanosti i gospodarstva. To je stoga što kod nas tehnička znanja ili tehničke struke nisu popularne, a stvaranja nove tehničko-tehnološke vrijednosti su vratolomije nužde ili tek manji projekti ponekih malo bogatijih ili većih (monopolističkih) tvrtki.
U praksi o tehničkim problemima više odlučuju oni koji nisu tehničari, a kad se i nešto gradi ili održava vrlo malo se pita za nadležnost struke ili poštivanje propisa i normi. Mnogo češće je pitanje protokola, a ne suštine problema uključujući i pojam »najniža cijena je najbolja cijena« na javnim natječajima, a da pritom kvaliteta nije bitna. Zato i ne treba biti iznenađenje da mnogi pogoni (tvornice) i tvrtke nemaju temeljnih akata o izgrađenosti objekta sa certifikatima ili uputa o odražavanju, koji propisuju mjere zaštite na radu i postupke za unutarnju i vanjsku sigurnost. Istina susreo sam i mnoge znance održavatelje koji su izvanredni poznavatelji problema, ali im se budžeti za održavanje krešu iz godine u godinu, u interesu profita tvrtke. Profit daje upravi ili nadležnima u tvrtki sigurnost da će očuvati svoj položaj. To je slučaj i u privatnim poduzećima, a napose u poduzećima kojima je vlasnik lokalna samouprava ili država. Što je sa općom sigurnošću nas radnika i građana u neposrednoj blizini takvog nedovoljno održavanog pogona?
No u svemu tome mnogo veća tragedija je to što su mnogi stručnjaci ipak, ne jednom ukazali na te i slične probleme, ali nitko ih nije shvatio ozbiljno. Razna tehnička (inženjerska) udruženja njeguju struku i nastoje je unaprijediti. Okupljaju se prema vlastitim mogućnostima ili mogućnostima njihovih tvrtki. Razmjenjuju iskustva sa stručnjacima drugih zamalja, a mnogi su od njih i utjecajni članovi međunarodnih strukovnih udruga. Međutim naši tehnički skupovi najčešće nisu uopće zamijećeni u javnosti. Političari najčešće ne vide potrebu ni da ih posjete ili samo pozdrave, a novinarima ti skupovi nemaju dovoljnu atraktivnost, jer nisu »eksplozivne plinske bombe«. Ali govora o upravo takvim potencijalnim »plinskim bombama« je u mnogim stručnim izdanjima sa raznih skupova i seminara, koja su na žalost javna, ali javnosti nedostupna. Nedostupna su iz razloga pomanjakanja (financijske) mogućnosti da strukovna udruženja jače pobliciraju i prezentiraju određenu tematiku. Javno deklariranje vlasti ili lokalne samouprave o podupiranju znanosti i sl. u praksi se na žalost svodi na samo simboličku financijsku potporu tehničkim udruženjima koja najčešće ne pokriva ni polugodišnje telefonske račune tih udruga.
U širem aspektu savjesti o brizi za okoliš za svaku pohvalu je ekološka pitalica na I. programu HTV-a neposredno prije dnevnika, ali zagađenje okoliša nam se desilo i u Puli,I pa je sigurno da sličnih emisija treba mnogo više koje će nas upozoravati na razne opasnosti koje prijete okolišu (i nama). Pritom se nadam da će ojačati pristup koji će popuniti TV i radio emisije i natpise u novinama sa mnogo širim tehničkim i tehnološkim spoznajama od dosadašnjih. 
No opasnosti za naš okoliš i za nas same ovisit će i dalje o nama samima, ali najviše o onima među nama koji su u lancu stvaranja i eksploatacije određene građevine ili pogona zaduženi za njen siguran rad, a da pritom ne nanesu štetu okolišu. Odgovornost mnogih pogona ne završava na tvorničkim ogradama, već opasnosti iz tih pogona često dopiru u širu okolinu i potrebno je da o tome vode brigu korisnici, izvođači, projektanti, nadzorni inženjeri i inspekcijske službe. Osim tehničke i kadrovske ekipiranosti pojedinih službi u lancu odgovornosti potrebna je savjesnost pristupa i odgovorno ponašanje.
U kontekstu odgovornog ponašanje jesu i izjave glasnogovornika s početka teksta, o čestom nadzoru propuštanja (nepropuštanja) plina iz plinskog sustava, ali to je sekundarna mjera, jer što je sa preventivom koja treba spriječiti grešku na instalaciji da do propuštanja plina ne dođe? Da li to znači da rade samo interventne službe, a službe za održavanje nema? Zar tehnička praksa kvalitetnog održavanja ne govori da održavanje započinje u nadzoru kvalitete građenja, a nastavlja se kroz nadzor rada opreme i svih naknadnih radnji u tijeku eksploatacije na objektu uz periodičnost revizija i planske remonte. Imaju li distributeri ili odgovorne osobe za distribuciju i transport plina određenu dokumentaciju kojom se dokazuje pravo na daljnju »sigurnu vožnju« plina kroz naša dvorišta i javne prometnice i zašto o tome nitko ni riječi. Ili distributeri i transporteri plina imaju pravo sami sebi dati »zeleno svjetlo«, jer kad se dogodi eksplozija tada je za mnogo toga i za neke prekasno.
Zbog toga napisao sam ovo pismo kao podsjetu da postoje tehničari i inženjeri koji svoje znanje ulažu u opće dobro i savjesno izvršavaju kodeks opće etike inženjera i tehničara u cilju napretka, uz očuvanje zdravog okoliša i naše sigurnosti, ali nas na razne načine mnogi onemogućavaju.
STJEPAN PAVLIŠA, Dubrovčan
</div>
<div type="article" n="26">
Zar zastupnici ne znaju sami sebi naći stan?
Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove Zastupničkog doma Hrvatskog sabora na sjednici od 15. prosinca prošle godine donio je odluku o smještaju zastupnika Hrvatskog sabora u Zagrebu u vrijeme zasjedanja Sabora, radnih tijela domova i klubova zastupnika.
Ova odluka kao i mnoge druge na prvi pogled i ne predstavlja posebnu novost, osobito ne za one koji slabije poznaju našu svakodnevnu stambenu zbilju. Ipak, kad se čitalac upusti u njeno detaljnije razmatranje i analizu ima što primijetiti. Prvo, odluka je novost u odnosu na dosadašnje stanje jer se njome žele znatno smanjiti troškovi smještaja zastupnika za vrijeme zasjedanja Sabora i njegovih radnih tijela.
Pod pritiskom štednje proračunskih sredstava nova vlast došla je do zaključka da su dosadašnji troškovi stanovanja zastupnika udaljenih više od 50 kilometara od Zagreba previsoki pa je trebalo nešto učiniti. I zbilja, trud je vrijedan pozornosti, posebno ako znamo da su dosadašnji troškovi noćenja u hotelu ponekad iznosili i do 800 kuna po osobi.
Troškovi stanovanja zastupnika po novome prijedlogu iznosit će najviše do 2.500 kuna mjesečno po osobi što ukazuje na veliku uštedu u proračunu, a to je bio i glavni cilj predlagača. Ali...
Umjesto da se utvrde kriteriji visine naknade za smještaj i ona isplati zastupnicima u novcu koji na to imaju pravo, Ured za opće poslove Vlade i Sabora upušta se u neizvjesnu administrativnu vratolomiju raspisujući natječaj i prikupljajući ponude od stanodavaca kako bi im odredio buduće »podstanare«, saborske zastupnike. Postavlja se pitanje čemu ovo dodatno administrativno opterećenje nadležnih državnih tijela? Zar za isti novac saborski zastupnici ne bi mogli sami sebi naći prikladnije stambeno (ili neko drugo) rješenje nego da im to čini netko umjesto njih i još uz to gubi vrijeme i novac (raspisivanje natječaja, prikupljanje i obrada ponuda, ugovaranje smještaja, plaćanja poreza itd. itd.). Ili da budem još konkretniji. Tko će i po kojim kriterijima odlučiti između mnogobrojnih ponuda gdje će tko od zastupnika stanovati, na kojoj lokaciji i u kakvom stanu. Što učiniti ako netko ne želi stanovati u Prečkom ili Gajnicama, a u Jarunu i Knežiji nema dovoljno ponuđenih stanova. netko bi opet želio biti u strogome centru grada, bliže Saboru, a želja mu se ne može ispuniti? Može se postaviti i drugačije pitanje. Može li se nekome uvjetovati gdje on mora stanovati i proučavati saborske materijale.
Budući da se radi o ljudima od kojih je većina navikla na viši, od prosječnog standarda stanovanja, teško će biti zadovoljiti njihove osobne želje, pa predlažem odgovornim da skinu sa sebe ovu neugodnu i nepotrebnu brigu te da odluče samo o iznosu naknade za smještaj za dane dok sjednice traju i ništa drugo. Ukoliko se Ured upusti u pronalaženje smještaja za zastupnike imat će mnogobrojne i vrlo neugodne probleme i na kraju vrlo visoku cijenu takve aktivnosti, možda čak višu od dosadašnje. Zašto?
Ured Vlade i Sabora unajmljuje stanove od privatnih i pravnih osoba kroz cijelu godinu i k tome još i plaća režijske troškove i PDV što i nije malo, umjesto da zastupnicima isplati novčanu naknadu samo za dane kad su bili na sjednicama, a njihov je problem gdje će stanovati; u hotelu, privatno kod rodbine, u stanu koji će sami iznajmiti ili se odlučiti na vlastiti prijevoz i doći na sjednicu. Visina naknade za sve zastupnike može biti ista, a razlika može nastati jedino oko udaljenosti zastupnika od Zagreba, jer je to odlučujući faktor koji utječe na njegove troškove. Dakle postupak je vrlo jednostavan i brz samo ako ga ne želimo komplicirati. I dok smo kod troškova naknade za smještaj zastupnika nema sumnje da bi bilo najbolje, ali i najisplativije rješenje izgradnja namjenskog samačkog hotela za ove potrebe. Međutim, sumnjam da Hrvatska danas zato ima dovoljno sredstava, pa će se čekati bolja vremena.
Stoga predlažem da se saborskim zastupnicima umjesto iznajmljivanja i plaćanja stanova isplati naknada u novcu, a njihova je briga gdje će i kako stanovati. Zašto ne bi mogli ako tako odluče i svakodnevno putovati u Zagreb ili stanovati u luksuznim hotelima.
I konačno da kažem ono najvažnije, nije li pomalo tužno i žalosno da se toliko brige i truda posvećuje i troši toliki novac za smještaj nekoliko desetina zastupnika sa visokim plaćama, dok u zemlji imamo na stotine tisuća beskućnika koji nemaju ni radno mjesto ni plaću, a o krovu nad glavom da i ne govorimo. A upravo su oni izabrali saborske zastupnike da i o njim a, a ne samo o sebi vode računa. Eto što je čovjek, što je pravda?!
Hoće li ikada doći neka nova, nova vremena?
Mr. Grga Jelinić, dip. oec.,Zagreb
</div>
<div type="article" n="27">
U Istri regiji Hrvati i Slovenci »imat će sva prava kao nacionalna manjina« ?!
Vesela je vijest iz Županije Istarske da su završene pripreme za potpisivanje ugovora o Europskoj regiji »Istra«. Teško se dolazi do svoje države. Istra koja ima šansu da bude europska država na hrvatskom, slovenskom i talijanskom teritoriju će to postati. Mi obični građani ne znamo gdje će biti granice regije Istre dali prije Rijeke ili poslije Rijeke. Doduše to i nije bitno jedan grad kao Rijeka bio u Hrvatskoj ili ne za Hrvatsku nije važno dok bi Istri kao regiji dobro došla, posebno onima kojima je Hrvatska puna kapa.
Koordinator programa Istra regija mladi gospodin koji radi u Republici Hrvatskoj, u Županiji istarskoj te detalje oko granica nije dao u javnost. Što će možda napravit Ministar za europske integracije kada se vrati sa službenog puta iz Izraela.
Od Izraela se može tražiti da daju državu Palestincima što bi pozitivno djelovalo na Zagreb kada bude odlučivao o priznanju države Istre.
Problem prave Slovenci koji ne žele svoj državni teritorij cijepati niti ga udružiti u Istra regiju. Mora se naći načina kako Slovence udobrovoljiti jer je to gotova stvar. Pitanje je dana kada će se taj ugovor potpisati, tako nas bar putem štampe izvješćuje koordinator tog programa. Talijani su već dali suglasnost, jer znaju da je Talijana više u Istri nego što ih je u Muggi. Brojčano će Istra regija imati najviše Talijana, a Hrvati i Slovenci će biti nacionalna manjina. 
S obzirom da je u Hrvatskoj politika najatraktivnije zanimanje nakon potpisa ugovora Regija »Istra« otvorit će se mnogo političkih radnih mjesta time će Istra ublažiti nezaposlenost i ispuniti predizborno obećanje.
Istarskih Hrvata koji su pili ricinusovo ulje i gubili prava građana, a najčešće i mirovinu. Sve su to podnosili, da bi sačuvali svoj Hrvatski ponos. Mnogo je Istrijana koji su ponosni na svoje očeve i stričeve ponosni što su njihovi nasljednici ponosni na svoju Hrvatsku pripadnost gospodo nemojte iz izazivati i zbog toga kažnjavati.
Nažalost, imam dosta onih kojima ponos i pripadnost nekom narodu ne znače ništa. Pametni su i znaju da Hrvatski ponos u Istri nema nikakvu vrijednost samo može koštati. Zašto ispaštati za nešto što nema vrijednost posebno danas kada se sve mjeri kroz podobnost i privilegije. Ali ponos je ponos i ponosno žive oni koji imaju svoj ponos. To je ljubav koja čovjeku daje snagu, sreću i duševni mir.
Kada se dobije regija Istra poteći će med i mlijeko, kao što i danas teče pojedinim političarima. Građanima će biti kako bude. Jedno je sigurno i to će preživjeti. 
NIKO ŠOLJAK, Poreč
</div>
</div>

<div type="part" n="8">
<head>Crna kronika</head>
<div type="article" n="28">
Bombe danas na smetlištu, a kalašnjikov za 300 maraka
Područje BiH zanimljivo je međunarodnim terorističkim organizacijama i raznim separatističkim pokretima, koji često i ne pitaju za cijenu. Bitno je samo da dođu do oružja
U nedavnoj koordiniranoj akciji hrvatske policije razbijen je još jedan krijumčarski lanac oružja i droge. Tada su uhićene tri osobe, za četiri je raspisana tjeralica, a jedan od osumnjičenih za šverc oružja u rukama je slovenske policije. Pronađeno i zaplijenjeno oružje trebalo je preko Sloveniji stići u Italiju i druge zapadnoeuropske zemlje. Osumnjičenima je određen pritvor, a tereti ih se da su se švercom oružja iz Hrvatske bavili u protekle dvije godine. Riječ je o vojnom oružju, ručnim raketnim bacačima, automatskim puškama i ručnim granatama, a vrijednost mu je procijenjena na oko 1,5 milijuna njemačkih maraka.
Ljetos je međunarodni lanac krijumčarenja oružja i eksploziva iz Bosne i Hercegovine prekinula splitska policija. Tom je prilikom u mjestu Dobranjama pronađeno sedam ručnih raketnih bacača, 250 metara detonirajućeg štapina, 20 komada trotilskih metaka od 500 grama (proizvod bivše JNA), 3500 komada raznog streljiva, 32 kilograma gospodarskog eksploziva, još nekoliko vrsta trotilskih metaka, barutnih punjenja i raketa za ručne bacače. Oružje je, kako je tada rečeno na konferenciji za novinare u Policiji, bilo namijenjeno međunarodnim terorističkim organizacijama, a naknadno je čak bilo konkretizirano da je riječ o pripadnicima Prave IRA-e.
Najveća zapljena u Šibeniku
Najveća zapljena oružja na području Hrvatske dogodila se pak u studenome 1998. godine, kada je u dva skladišta u Šibeniku otkrivena golema količina raketnih projektila, raketa za višecjevne bacače, mina, granata, minobacača, strojnica, snajpera itd. Šibenski su policajci otkrili kamion bosanskohercegovačkih registracija, natovaren kontejnerima s oružjem te zasebno još 20 kontejnera izrađenih u obliku pošiljki drvene građe, pripremljenih za transport brodovima. Te količine pronađenog oružja procijenjene su na šest milijuna kuna.
U posljednjih nekoliko godina, Hrvatska je sve više izložena i ovoj vrsti organiziranog kriminala - švercu oružjem, jednom od najisplativijih vrsta kriminala. Ratne godine posebno su pogodovale crnom tržištu oružja, cijene su se »nabijale« koliko je tko htio, jer je vrijedio embargo na uvoz oružja. Tako se, primjerice, 1991 godine na crnom tržištu oružja, tada najtraženije robe, ručna bomba prodavala po cijeni od 20 do 50 DEM. No, kako su bombe sada postale posve »nezanimljiva« roba našem tržištu, mogu se, odbačene, naći i na smetlištima. SAR puška tada je dostizala cijenu i do 4000 DEM, dok su za pušku M-16 najzagriženiji, i novčano potkovani, davali i do 5000 DEM. Najrasprostranjeniji »kalašnjikovi«, AK-47, prodavali su se i po cijeni od 1600 DEM, dok se malokalibarska puška od 22 mm, koja se tada u Austriji mogla nabaviti po 400 DEM, na našem, ratom diktiranom tržištu nabavljala po 1500 DEM.
Hrvatska zanimljiva švercerima
Nakon ratnih godina cijene su se vratile »u stvarnost«, pa se tako popularni »kalašnjikov« prodaje, dakako i opet na crnom tržištu, po cijeni i manjoj od 300 DEM. I dalje je među krivolovcima i lovcima popularna puška M-48, inače staro vojno oružje koje je masovno zarobljavano po skladištima bivše teritorijalne obrane. Danas se može nabaviti po cijeni od 500 DEM. Također u ratnim danima, ručno protuoklopno oružje zapadnog porijekla, na primjer »ambrust«, nabavljalo se po 900 DEM, dok se danas prodaje na veliko po cijeni od stotinjak njemačkih maraka. Riječ je o istom tipu oružja, ali sovjetskog ili jugoslavenskog porijekla.
Oružje koje se može naći na svjetskom ilegalnom tržištu, najvećim djelom potječe iz zemalja bivšeg istočnog bloka. Poznato je da su se albanski borci na Kosovu najviše naoružavali iz vojnih skladišta s područja BiH, i to iz izvora svih triju vojski. To je područje i danas zanimljivo međunarodnim terorističkim organizacijama i raznim separatističkim pokretima, koji često i ne pitaju za cijenu; bitno je samo da dođu do »dragocjenog «oružja. Hrvatska je ovih godina postala zanimljiva krijumčarima i kupcima, ne samo kao tranzitna zemlja za šverc oružjem, već i kao idealno mjesto za stvaranje logističkih baza za daljnju distribuciju. O tome svjedoči i zapljena tri milijuna DEM-a vrijedna pošiljka, zaplijenjena prije dvije godine u Šibeniku, a namijenjena OVK-u.
Poznato je da države nastale na području bivše Jugoslavije imaju znatne viškove naoružanja i druge vojne opreme iz ratnih vremena, što itekako pogoduje vođama organiziranog kriminala, koji su spremni riskirati ne bi li se brzo obogatili. U ovom području kriminala, kao zemlja-izvorište ilegalnog oružja poznata je bivša Istočna Njemačka. A poznat je i slučaj sovjetskih vojnika, s početka 90-ih godina, koji su iz svoje baze u Istočnoj Njemačkoj prodali tenk.
Koliko je Hrvatska spremna i može se suprotstaviti ovoj vrsti organiziranog kriminala, pokazuju i ovi posljednji slučajevi razotkrivanja krijumčarskih kanala. Prema riječima Slavka Rake, glasnogovornika MUP-a, upravo posljednji rezultati, poput razbijenih lanaca krijumčara oružja, zaplijene velikih količina droge, kao i više od 20.000 uhićenih imigranata, dokaz su da je policija organizacijski i stručno osposobljena. Ustvrdio je također da će daljnji pomaci u organizaciji biti postignuti kroz novo uspostavljeno ravnateljstvo policije, koje će ujediniti i povezati sve operativne službe, koje se bore protiv organiziranog kriminala. 
Dragan Grdić i Jasminka Ivančić
</div>
<div type="article" n="29">
Uhićeni dileri s 14,5 kilograma marihuane i 119 tableta ecstasyja 
Zagrebačka policija pretpostavlja da je zaplijenjena marihuana bila namijenjena prodaji u zapadnom dijelu Zagreba, a mladi diler, pripadnik HV-a, koji već duže vrijeme prodaje drogu, i njegova djevojka dobit će kaznene prijave 
ZAGREB, 3. veljače
 - Zagrebačka policija je u posljednjih nekoliko dana zaplijenila 14,5 kilograma marihuane, te 119 tableta ecstasya, a zbog posjedovanja te droge podnesene su kaznene prijave protiv pet osoba, izvijestila je u subotu na konferenciji za novinare Policijska uprava zagrebačka.
 Najveća količina - 13,5 kilograma marihuane oduzeta je u četvrtak od aktivnog pripadnika Hrvatske vojske S.Č (26) i njegove djevojke B.D (28). Nakon saznanja da S.Č. duže vrijeme preprodaje drogu, policija ga je u četvrtak presrela u stubištu zgrade u zagrebačkom Črnomercu, gdje je živio s djevojkom. Kod njega je tada pronađeno 8,2 kilograma marihuane, raspodijeljene u 12 paketa.
 S obzirom da je S.Č. pripadnik HV-a, zaposlen kao satnijski dočasnik, u istragu se uključila i vojna policija, a pretragom stana njegove djevojke, u kojem su zajedno živjeli, pronađeno je još 5,3 kilograma marihuane.
 Tijekom kriminalističke obrade policija je doznala da S.Č. ima još jedan stan u Novom Zagrebu, u kojem je pronađeno 30 grama marihuane i veća količina novca, za koji se sumnja da je zarađen preprodajom droge. 
Policija pretpostavlja i da je zaplijenjena marihuana bila namijenjena prodaji u zapadnom dijelu Zagreba, a S.Č. i njegova djevojka B.D. jučer su, uz kaznene prijave predani istražnom sucu zagrebačkog Županijskog suda.
 Kilogram marihuane policija je pronašla i kod S.S. (19), nakon što su ga legitimirali u blizini benzinske postaje u naselju Prečko. I S.S. je policiji već poznat zbog preprodaje droga, a protiv njega je također podnesena kaznena prijava.
 Tablete ecstasyja oduzete su u Čiovskoj ulici, na Trnju, prilikom legitimiranja M.Š (16). i M.K. (21). Kada je ugledao policiji M.Š. je bacio 199 tableta ecstazya, dok je kod M.K pronađeno 5 grama marihuane. Protiv obojice su podnesene kaznene prijave, izvijestila je PU zagrebačka. (H)
</div>
<div type="article" n="30">
AMERIČKA PRAKSA OSOBNOG BANKROTA VEĆ SE PROVODI NA - HRVATSKI NAČIN? 
Ideja Borisa Kunsta da se i u Hrvatskoj omogući osobni bankrot, izgleda privlačnom: otpisali bi se dugovi, čovjek bi počeo od početka. Ali, stvari nisu tako jednostavne: i drugdje, a i kod nas - ako bude, osobni će se bankrot moći proglasiti samo ako čovjeku ostane za »goli život«, a i onda će dobiti skrbnika 
Ako se već ne možemo uspoređivati s Amerikancima u životnom standardu, dobro je znati da bismo jednoga dana mogli biti usporedivi u jednom drugom detalju: u prilici da objavimo osobni bankrot, kad računi izmaknu kontroli. Stvar je sigurno i više nego zanimljiva većini Hrvata, uzme li se u obzir stanje u našim džepovima, iako je unaprijed jasno da privatna osoba stečaj neće moći pokrenuti baš tako lako, kao što iz novčanika vadi kreditnu karticu. No, čovjeka ipak tješi kad postoji nekakav krajnji izlaz, koji bi, prema riječima predsjednika Udruge radničkih sindikata Hrvatske, Borisa Kunsta, u Hrvatskoj mogao biti i ozakonjen.
Udruga radničkih sindikata, naime, planira pokrenuti inicijativu za donošenje zakona kojim bi se u praksu uvela mogućnost da i privatna osoba objavi stečaj, po uzoru na praksu koja postoji u mnogim europskim državama i u SAD-u. Konkretnog prijedloga zakona u ovome trenutku još nema, kaže Kunst, što nam se učinilo kao dobra mogućnost da se pokušamo dogovoriti za uvjete koji bi pogodovali baš jednoj novinarki Nedjeljnog Vjesnika. Vlasnica četiriju kreditnih kartica koje su redovno u optjecaju (sa strašno visokim obrtom), velikog minusa na računu na koji s vremena na vrijeme »sjedne« upola manja plaća, i skromno namještenog dvosobnog stana u kojemu nema stvari koju ne bi trebalo zamijeniti ili popraviti (između ostaloga, traži se vodoinstalater koji nije skup), te nedovršene kuće na Hvaru, iskreno je zainteresirana za to, pojasnili smo Borisu Kunstu.
 No, za pokretanje stečaja u našem slučaju, prema riječima predsjednika URS-a, iz čije je »radionice« potekla ideja o mogućnosti pokretanja osobnoga bankrota u Hrvatskoj, neće biti prilike:
»Ta bi mogućnost trebala biti strogo ograničena propisima. To znači da osobni bankrot nikako ne bi mogao pokrenuti onaj tko ima prihode iz kojih može otplaćivati dugove, ili, pak, tko posjeduje neku imovinu. U tom slučaju, dug se može namiriti novcem od prodaje, pa ne bi ni bilo razloga da netko otpisuje dug, ili produljuje rokove otplate«, kaže Kunst. Osobni stečaj i u Hrvatskoj bi, dakle, bio samo krajnji izlaz. No, on, kako sada stvari stoje, neće biti aktualan još neko vrijeme, barem dok se za to ne steknu povoljni gospodarski uvjeti, ističe naš sugovornik.
Na ideju o osobnom bankrotu u Ministarstvu financija ovih smo dana uspjeli dobiti samo neslužbene komentare, pri čemu nas sugovornici upozoravaju na činjenicu da je u našim uvjetima i stečaj pravnih osoba još uvijek nedovoljno reguliran te da se provodi uz dosta problema. A na našu tvrdnju da bismo se proglašenjem osobnoga stečaja jednom za svagda riješili mnogih problema, odgovaraju posve suprotno.
Zakon o stečaju privatne osobe u Hrvatskoj morao bi uvažiti praksu drugih zemalja, a u većini njih takva odluka ne podrazumijeva i - rješenje svih dugova. U većini slučajeva objava bankrota podrazumijeva gotovo ropski odnos dužnika prema vjerovniku, i to za čitav život. Vjerovnici - a to su u najvećem broju slučajeva banke - odustaju od naplate dugova samo u situaciji kada doista nema nikakve šanse za njihovo podmirenje, odnosno kad dužnik ne posjeduje ništa osim »golog života«. A za tako nešto u Hrvatskoj još nema gospodarskih uvjeta.
Ni jedna druga situacija ne uključuju oprost, nego samo reprogram dugova, uz prethodno »čišćenje« svih računa i imovine do te mjere, da dužniku ostaje samo ono najnužnije za život. A sam reprogram dugova podrazumijeva najčešće da dužnik godinama ne može raspolagati ni vlastitim prihodom (plaćom) niti imovinom koja mu ostaje na korištenje. U velikom broju slučajeva dužnik dobiva skrbnika, odnosno osobu koja upravlja njegovom imovinom, što znači da do otplate dugova ne može donijeti gotovo nijednu samostalnu poslovnu odluku. Tako je, primjerice, u Njemačkoj, gdje, nakon objave osobnog bankrota dužnika, skrbnik odlučuje o tome kad će se prodati dio imovine, kontrolira stanje računa i predstavlja jamstvo da će dugovi biti plaćeni.
Te su situacije vrlo slične sustavu kakav u Hrvatskoj već postoji, temeljem propisa o ovršnom postupku, ističu naši sugovornici u Ministarstvu financija. Princip je, naime, sličan: ako se dugovi ne mogu naplatiti, sud donosi odluku o ovrsi koja se provodi nad imovinom, ili »sjeda« na račun dužnika i oduzima mu dio prihoda dok se dug ne naplati... U Ministarstvu financija zasad nisu htjeli predviđati hoće li i kada uopće zaživjeti prijedlog URS-a, no ne vjeruju da bi novi zakon donio značajnije promjene u već postojeću praksu.
Marijana Matković
</div>
<div type="article" n="31">
Pulski plinovod i dalje propušta poput sita
Zbog hitne intervencije na dotrajalom plinovodu, u subotu je bio zaustavljen promet u središtu Pule. Ina, koja je vlasnik svih pogona pulske Plinare, se na zaprepaštenje Puljana još uvijek nije odazvala pozivu da pošalje svoje stručnjake koji bi trebali sudjelovati u sanaciji 
PULA, 3. veljače
 – Četrnaest dana poslije žestoke podzemne lančane eksplozije plina u Puli, stručnjaci zagrebačke Plinare širom grada pronalaze nova oštećenja plinovoda. Najnovije je utvrđeno u samom središtu Pule, na križanju ispred sjedišta Istarske županije, gdje je zbog hitne intervencije obustavljen i promet. Jednom riječju dotrajali plinovod propušta poput sita. Zbog toga će tijekom istrage biti i osobito složeno utvrđivanje odgovornosti, jer dotrajalost dijela plinovodne mreže je tolika da je neodložna njezina žurna zamjena, što se i čini na svakom od uočenih neuralgičnih punktova.
I dok ekipa zagrebačke Plinare izvrsno surađuje sa domaćim stručnjacima, Ina se na zaprepaštenje Puljana još uvijek nije odazvala pozivu da pošalje svoje stručnjake radi sudjelovanja u sanaciji plinovoda i rješavanju najsloženijih tehničkih problema. To je utoliko čudnije kada se zna da je Ina vlasnik svih pogona Plinare, pa i Plinovoda, a uz to je i suvlasnik s gradom Pulom u novoosnovanom poduzeću Plinara Pula.
Kao što je i izražena bila sumnja neposredno nakon eksplozije, dosadašnje ekspertize sve više potvrđuju okolnost da je eksploziju izazvalo prvenstveno otjecanje tzv. industrijskog plina u kanalizacijski kolektor dug oko kilometar i pol. To je trenutno ključna preokupacija istražnih organa, kojima je ovih dana Ivan Jakovčić zamjerio da se neposredno nakon eksplozije nisu najbolje snašli, te da jedina prisebna osoba toga trenutka u Puli bio pulski gradonačelnik. U međuvremenu u pritvoru su i dalje bivši direktor Plinare i njegov pomoćnik, s kojima tehnički dio Plinare povremeno komunicira. 
Uz otklanjanje kvarova na plinovodnoj mreži, u tijeku je i kontrola i kućnih priključaka, od čega je do sada provjereno tek 300, a preostaje još čak 11.000. Istodobno ekipe su pregledale i oko 15 kilometara cjevovoda, što je također manji dio ukupne njegove dužine. Istodobno u predjelu Šijana gdje je eksplozija poharala Pulu, promet i opskrba vodom, plinom i strujom su se uglavnom normalizirali, a i dječji vrtić »Zvjezdice« počinje s radom. Jedino u školi Šijana zbog kvara na sistemu centralnog grijanja i problematičnoj opskrbi plinom nema nastave i učenici trenutno gostuju u školi Centar. (M. Urošević)
</div>
</div>

<div type="part" n="9">
<head>Gospodarstvo</head>
<div type="article" n="32">
Fižulić: Za strana ulaganja treba nam velika priča
Nije riječ o tome može li Hrvatska privatizirati Hrvatski telekom (HT) ili hotele na Jadranu, jer za to postoji velik interes. Hrvatska, međutim, nije imala još ni jednu ozbiljnu greenfield investiciju, odnosno ulaganja u nešto što bi počelo »od nule«, što bi postojeću nerentabilnu proizvodnju zamijenilo novom/Linić i ja surađujemo izvrsno. Nas dvojica nikada nismo čak ni različito razmišljali o Luci Rijeka i načinu na koji će ona sutra funkcionirati. No, baš u vrijeme kad su čelni ljudi Luke Rijeka predstavljali mogućnosti ulaganja u ovu tvrtku na Dalekom istoku, došlo je do ove sudske odluke. Vjerujem da će to u najskorije vrijeme biti riješeno i da se neće nastaviti s pravnim vakuumom i nejasnim pravnim statusom Luke
Neposredno prije intervjua Nedjeljnom Vjesniku, ministar gospodarstva Goranko Fižulić razgovarao je s novinarom Financial Timesa. Očito, konstatacija, koju je ovih dana izrekao na Gospodarskom forumu Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), podigla je buru i izvan hrvatskih granica. A rekao je, zapravo kako Hrvatska nije dovoljno privlačna za greenfield ulaganja, odnosno ulaganja u nešto što bi počelo »od nule«, što bi, slikovito rečeno, stranci počeli graditi na poljani, umjesto da kupe nešto već postojeće, više ili manje uhodano. 
 l Nedavno ste se vratili s Dalekog istoka, gdje ste uspostavili kontakte s nekima od najvećih kompanija u svijetu. Možemo li očekivati da će se u skoroj budućnosti ti kontakti pretočiti i u konkretna ulaganja?
- To će ovisiti o mnogo čemu. Već sad postoje kontakti koji su rezultirali određenim poslovima i koji će se u budućnosti razvijati. Jedan od primjera je Samsung i isporuka njegove opreme za Luku Rijeka. Samsung je zainteresiran i za investicije u sisačku Željezaru, ali uvjeti koje mi nudimo njemu još uvijek nisu prihvatljivi. Mi bismo, naime, željeli u Željezari Sisak vidjeti Samsung barem kao partnera u menedžmentu, ako već ne i kao suvlasnika. No, u Samsungu za sada to ne žele, već inzistiraju na klasičnom trgovačkom odnosu. Oni, dakle, najprije žele prodati opremu, a tek onda vidjeti isplati li im se ući u vlasništvo Željezare.
 U Hong Kongu smo imali i prvi kontakt s Hutchinsonom, jednom od, i u svijetu, najvećih tvrtki za kontejnerski promet. Bez obzira na to što operira u 29 luka u svijetu, Hutchinson nije prisutan na Mediteranu, pa je to za Luku Rijeka iznimno poželjan partner. Hoće li se prijaviti na natječaj za dobivanje koncesije u riječkoj Luci, prerano je govoriti, jer ovo je tek prva faza pregovora. No, nadam se da će predstavnici Hutchinsona uskoro doći u Hrvatsku i na licu mjesta proučiti uvjete i mogućnosti, napraviti snimku stanja. Slično stoje stvari i s Port of Singapore Authority (PSA). 
 l Dok ste bili na Dalekom istoku, Upravni je sud poništio pretvorbu Luke Rijeka. Dio javnosti taj je potez doživio kao zabijanje noža u leđa Vašim pokušajima da privučete strane ulagače u našu najveću luku, a ponovno su se pojavile i tvrdnje da se preko riječke Luke lomi sukob između Vas i potpredsjednika Vlade Slavka Linića. Kako to komentirate?
- Linić i ja izvrsno surađujemo. Nas dvojica nikada nismo čak ni različito razmišljali o Luci Rijeka i načinu na koji će ona sutra funkcionirati. No, jasno je da je ovdje riječ o nesretnom spletu okolnosti: baš u vrijeme kad su čelni ljudi Luke Rijeka predstavljali mogućnosti ulaganja u ovu tvrtku na Dalekom istoku, došlo je do ove sudske odluke. Vjerujem da će to u najskorije vrijeme biti riješeno na način koji će zadovoljiti potrebe daljnjeg razvoja riječke Luke i da se neće nastaviti s pravnim vakuumom i nejasnim pravnim statusom Luke.
Pogrešno tumačenje u medijima
 l Na nedavno održanom Gospodarskom forumu HSLS-a izjavili ste da se Hrvatska još ne nalazi na karti svjetskih ulagača, a predsjednik HSLS-a Dražen Budiša upozorio je na »antipoduzetničku klimu« u našoj zemlji. Zbog čega je to tako?
- Najprije bih želio pojasniti taj naslov iz novina. Ja sam, naime, rekao da se Hrvatska ne nalazi na karti velikih multinacionalnih kompanija kao zemlja privlačna za greenfield ulaganja. Ovdje nije, dakle, riječ o tome može li Hrvatska privatizirati Hrvatski telekom (HT) ili hotele na Jadranu, jer za to postoji velik interes. Neki su mediji moju izjavu očito pogrešno shvatili. 
Međutim, od prvoga dana svoga mandata govorim da Hrvatska nije imala još ni jednu ozbiljnu greenfield investiciju. Treba nam jedna »velika priča«, koja bi doprla do svih ostalih ulagača. Tek tako vidjelo bi se na koji način Hrvatska tretira potencijalne ulagače. A to se do sada nije dogodilo. Greenfield investicije bitne su nam jer ćemo neke industrije morati zamijeniti novima. Osim toga, ne bude li takvih ulaganja, pojedine će regije zaostajati u razvoju, što znači da će se naša zemlja razvijati regionalno neravnomjerno i da će u pojedinim dijelovima zemlje doći do depopulacije i zaostajanja u razvoju. 
 l Možete li nabrojiti glavne uzroke zbog kojih greenfield investicije zaobilaze Hrvatsku i odlaze u Mađarsku, Češku, Poljsku, Rumunjsku ... 
- Upravo ovo pitanje postavio sam novinaru Financial Timesa, koji iz Budimpešte pokriva i Hrvatsku. Zbog čega je Mađarska bila »zvijezda« kad je riječ o stranim ulagačima, iako je i tamo u posljednje vrijeme došlo do pada? On kaže da Mađarska ima transparentan i iznimno kvalitetan bankarski sektor, imala je vladu i okolinu naklonjenu stranim ulagačima i konkurentnu cijenu rada. 
Mi smo do prije godinu dana imali kaos u bankarskom sektoru. On je tek tijekom protekle godine dosegao iznimnu likvidnost, što je uzrokovalo i pad kamata. Naše je bankarstvo, dakle, tek nedavno stabilizirano i tek sada predstavlja vjerodostojnog partnera. Kada je riječ o Vladi, mislim da nas još nisu dovoljno upoznali. Novinar Financial Timesa nabrojio mi je nekoliko primjera koji su se negativno odrazili na naš imidž, među kojima je posebno spomenuo BAT i AD Plastik. Politizacija našega gospodarskog života ne uvjerava ino-investitore da smo za njih baš najbolji izbor. 
 Zašto je Microsoft izabrao Mađarsku 
 l Što bismo onda trebali učiniti da privučemo strane greenfield ulagače? 
- Treba odrediti prioritete. Ako je naš prioritet smanjenje nezaposlenosti, onda sve mjere treba usmjeriti prema privlačenju ulagača i povećanju izvoza. Na taj način treba tretirati cjelokupno zakonodavstvo, i to ne samo ono iz gospodarske sfere. Kroz tu prizmu treba gledati svaki propis koji se donosi. Uvjeravam Vas da mnoge interesne skupine u Hrvatskoj ne doživljavaju nezaposlenost kao problem.
 l Na koga konkretno mislite?
- Oni će se sami prepoznati. 
 l Na Gospodarskom forumu HSLS-a najavili ste da pripremate novu strategiju za privlačenje stranih ulaganja. O čemu je riječ?
- Mi mijenjamo strategiju u hodu. Održali smo cijeli niz prezentacija mogućnosti ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, od kojih su neke bile iznimno uspješne, poput one u Londonu, Beču ili Tokiju. No, primijetio sam da na njima nedostaju tvrtke koje su u tranzicijskim zemljama glavni investitori. Naše prezentacije, naime, u načelu posjećuju investicijski bankari, zatim financijski, industrijski i pravni konzultanti, stručnjaci iz specijaliziranih agencija za promoviranje vanjske trgovine te predstavnici srednje velikih tvrtki. No nema predstavnika velikih multinacionalki. Pokušat ćemo doći do njih sami, oni žele drugačiju vrstu prezentacije. Billu, Mercatone ili DM nitko nije morao zvati, jer to su ulaganja u maloprodaju, ti ulagači dolaze sami i jedino što ih zanima, jest kupovna moć i stupanj razvoja trgovine. Ulagače ne treba zvati ni da sudjeluju u privatizaciji hotela ili HT-a. No, zašto je Microsoft odlučio dio proizvodnje premjestiti u Mađarsku, a ne u Hrvatsku, i tamo zaposliti 5000 ljudi? Takva nam ulaganja nisu bitna samo zbog nekoliko tisuća novih radnih mjesta, već i zato što stvaraju sasvim novo okruženje u gospodarstvu i zato što njihov primjer slijede i druge velike multinacionalke.
 Moram reći i da u Hrvatskoj ima previše nerazumijevanja oko inozemnih ulaganja. U našim novinama možete pročitati kojekakve tvrdnje kako nama strana ulaganja nisu potrebna, kako imamo dovoljno novca, zašto bismo rasprodavali zemlju i slično. 
Neki kod nas žive u oblacima 
 l Sindikati se žale na predloženi Zakon o radnom vremenu i izmjene Zakona o radu, te najavljuju prosvjede. S druge strane, poduzetnici se žale da u zemlji vlada klima koji ih sputava. Kako pomiriti takve suprotnosti?
- U Hrvatskoj nisu osnovni problem prava iz radnog odnosa, već nezadovoljstvo brojem radnih mjesta. Moram primijetiti da su kritičari Zakona o radu ili Zakona o radnom vremenu ponekad kontradiktorni. Ako želimo produžiti rad trgovina u turističkim središtima i velikim gradovima, jasno je da to povećava zaposlenost. A kritičari kažu da ovdje neće doći do povećanja zaposlenosti, nego da poduzetnici neće plaćati korektno radnike te da će skraćenje radnoga tjedna na 40 sati povećati zaposlenost. Uz moje skromno poznavanje gospodarskih prilika u Hrvatskoj, mislim da se mnogi podaci u nas tumače onako kako to nekome odgovara. Hrvatska je turistička zemlja i mnogi u njoj mogu zaraditi samo onih nekoliko mjeseci dok traje turistička sezona. Prema tome, zbog čega bi oni, koji rade u trgovini, trebali raditi manje od onih koji rade u turizmu i ugostiteljstvu? Oni koji rade u trgovini, dakle, ne bi smjeli raditi do 23 sata, dok oni koji rade u turizmu mogu raditi i do 3 ujutro! Pa, to je besmislica!
 Kod nas su lani pojedine gradske vlasti branile rad na Velu Gospu ili na Dan domovinske zahvalnosti, a turisti su im hodali ulicama i nisu imali gdje kupiti cigarete ili popiti kavu. U Austriji ili Italiji normalno je da se na svim skijalištima radi i za Božić, i za Sveta tri kralja, i za Uskrs, i nikome to ne smeta.
 l Koliko krutost tržišta rada u Hrvatskoj doprinosi rastu nezaposlenosti?
- Tržište rada u nas ne postoji! Da postoji tržište rada, ne bi istodobno rasli i neto cijena rada i nezaposlenost. Smatram da je potrebno izvršiti sve promjene koje su u funkciji povećanja broja zaposlenih u Hrvatskoj. To su promjene koje liberaliziraju radne odnose, koje uvode maksimalne mogućnosti sezonskog rada i rada na određeno vrijeme, što Vlada i predlaže. A kod nas se lome koplja oko dužine radnog vremena! 
Prošlog sam se tjedna sastao s većinom direktora konfekcijskih i tekstilnih tvrtki u Hrvatskoj. Svi su mi jednodušno rekli da bi im skraćenje radnog tjedna na 40 sati bitno poskupjelo poslovanje i učinilo ih još manje konkurentnima nego što su danas, te da nemaju namjere zaposliti ni jednog novog radnika. To je posve suprotno od tumačenja nekih zagovornika skraćenja radnog tjedna. Očito, kod nas neki žive u oblacima i ne razumiju probleme s kojima se ova zemlja danas susreće. Mi sami sputavamo vlastiti razvoj!
 l Hoće li Ina, HEP i Janaf ići u privatizaciju u ovoj ili tek u idućoj godini?
- Ina, HEP i Janaf u ovoj bi se godini trebali pripremiti za privatizaciju, što znači da će biti privatizirani tek u sljedećoj godini. Očekujem da će, nakon rasta hrvatskog kreditnog rejtinga, doći i do rasta kreditnog rejtinga vodećih kompanija u Hrvatskoj, što za njih znači jeftiniji pristup novcu i novi razvoj. 
Adriano Milovan
</div>
<div type="article" n="33">
Čudotvorac iz Lovrečice
Veliki uspjeh Nerea Zakinje, projektanta jahte »Dat Helja«, mogao bi biti putokaz za novu poslovnu orijentaciju drugih malih, ali i velikih brodogradilišta na Jadranu
Na upravo završenom sajmu nautike u Düsseldorfu najveće je iznenađenje bio motorni jedrenjak »Dat Helja«, vlasništvo njemačkog poduzetničkog para Helge i Hansa Stangla. Taj je vitki, 35 metara dugi oldtimer željeznog trupa, obloženog tikovinom i mahagonijem, remek-djelo pulskih brodograditelja, projektanata, strojara, dizajnera, opremača i specijalista za jedrilje. 
Međutim, istinski »otac« »Dat Helje« je projektant Nereo Zakinja, 60-godišnji Puljanin, rođen u ribarskom mjestancu Lovrečica, između Novigrada i Umaga. 
Početke ove neobične projektantske karijeri valja tražiti u ranom djetinjstvu Nerea Zakinje, kada se s vršnjacima iz Lovrečice krišom otiskivao starom batanom na pučinu, iščekujući maestral. Umjesto jedara raširili bi svoje košulje i tako »jedrili«. 
»Otkako pamtim, bio sam na moru i s morem, s jedrenjacima«, priča.
Pri transformaciji »Uljanika« jedna grupa stručnjaka našla se u nevelikoj tvrtki USCS, u kojoj i Nereo ima 10 posto vlasništva, a ujedno je i jedini njezin pravi projektant koji najviše voli crtati brodove olovkom i kistom. 
Bračni par Stangl, pak, godinama je svojim starim jedrenjakom krstario Jadranom i Sredozemljem, pri čemu im je skiper bio Puljanin Livio Jelčić. Kad su naumili sagraditi veću i suvremeniju jahtu, zaputili su se u Ameriku. Čuveni projektant Bruce King, međutim, pričali su kasnije, jedva ih je primio, a u projektu koji im je ponudio, »nije bilo duše«. Nije se dopao ni Liviu Jelčiću.
»Sreo sam toga ljeta Livija u Banjolama. Spomenuo je Stanglove kako traže projekt za novu jahtu. Jednog trenutka rekao mi je: 'Znaš, Nereo, ti bi im to mogao najbolje učiniti!' Nasmijao sam se i zaboravio na tu zgodu, ali ne prođe dugo vremena, i pozove mene Hans Stangl na razgovor u Trst«. Ukratko, nakon duga razgovora i crtanja, Stagl je Zakinji dao slobodne ruke
Sve ono što je slijedilo, bilo je danonoćno izrastanje umjetničkog djela, koje je trebalo ploviti tjerano vjetrom i snagom motora, imati starinsku formu i najsuvremeniju opremu. I sve to trebalo je napraviti u Puli, također zahvaćenoj balkanskim ratnim vihorom. Srećom, njemački poduzetnici odlučili su 1994. godine u slobodnoj zoni uz »Uljanik« osnovati vlastito brodogradilište za jahte i manja plovila. Nazvali su ga »Heliyachts«. Uložili su desetak milijuna maraka, iz Njemačke su dovezli opremu, zaposlili 35 vrhunskih stručnjaka iz Pule i samo jednoga Nijemca, direktora Michaela Ahrensa. 
 Brod je zaplovio u ljeto 1998. ispred pulskih Zlatnih stijena. Nije bio nalik ni jednom drugom. »Objedinio je kreaciju i umjetnost, koje je brodogradnja izgubila, stvarajući velike brodove«, objašnjava Nereo Zakinja, ukazujući na brojne detalje i inventivna rješenja. Jahta ima dva pogona, što je poželjno, ali složeno za izvedbu. Jedrilje ima površinu veću od 800 četvornih metara, što postavlja posebne uvjete na stabilnost, držanje kursa, brzinu. Uz to, brod plovi i kao motornjak, a po izgledu je oldtimer. 
Brod plijeni na prvi pogled. Vlasnik je svjestan da je dobio više, mnogo više od onoga što je želio, i pritom nije najbitnije da je gradeći svoju jahtu u svome brodogradilištu u Puli uštedio i dobru trećinu vrijednosti takvoga broda. 
Nereo Zakinja ne zaboravlja svoje najbliže suradnike. Posebno ističe inženjere Antonija Zečevića i Antona Bošnjakovića, a što se tiče projekta unutarnje opreme arh. Zvonka Vojnića i stolarskog majstora Dina Rakića. Što su oni trebali izvesti, dade se najbolje zaključiti po podatku da je u jahtu ugrađeno gotovo 40 prostornih metara posebno obrađenog mahagonija, a tu je još podosta zlata, kristala i skupocjenih obloga. Jahta ima dva bočna hidraulična porilnika, koji uz tzv. prekretni propeler omogućuju potpuni zaokret u dvije njezine dužine. 
Stabilnost garantiraju i 33 tone olova u kobilici, a u sklopu opreme je i biološki pročiščivač, koji ispušta u more - pitku vodu. »Dat Helja« ima spremnike goriva za 1500 milja plovidbe, za to vrijeme ne mora ni pristajati, jer je u nju ugrađen i uređaj za desalinizaciju, pretvaranje mora u tri prostorna metra vode dnevno. Koristeći razliku u temperaturi vode na različitim dubinama, posebne »dizalice topline« i termičke pumpe omogućuju idealnu klimatizaciju. Brod ima čak 20 zasebnih strojarskih sustava, automatski pilot i satelitske komunikacije.
 Nereo Zakinja kreirao je i posebni unutarnji kompas, koji su izradili stručnjaci riječkoga »Kompasa«, a složeni sustav jedrilja djelo je jedriličara Zvonimira Bezića i njegove tvrtke »Victory«. 
 Za vrijeme gradnje i opremanja, brodogradilište »Heli« bilo je pravi inovacijski laboratorij, odskočna daska za nove poslove, kojih će poslije düsseldorfskog trijumfa sigurno biti. Za to se pobrinuo i Nereo Zakinja, razradivši već projekte jahte od 46 metara i luksuznog jedrenjaka od 35 metara, uz maštovita rješenja za vrlo racionalne ribarice.
Mirko Urošević
</div>
<div type="article" n="34">
Nasljednik vlasnika gubi strpljenje
Bivši saborski zastupnik, dr. Marko Ivanović pokrenuo je sve potrebne postupke za povrat imovine koju je njegovim roditeljima oduzela komunistička vlast. Nakon višegodišnjih natezanja po sudovima, Ivanovića i danas grubo odbijaju, pa poručuje da će njegova tolerantnost i strpljenje već za mjesec dana – preliti čašu!
Tvornica aluminija Lozovac izgrađena davne 1937. godine danas je u sastavu Tvornice lakih metala. Izgradilo ju je dioničko društvo »Aluminij« čiji su većinski vlasnici (99 posto glavnice društva) bili sada već pokojni dr. Ivan Rikard Ivanović i njegova supruga Jelka Ivanović. Tvornica kapaciteta tri tisuće tona glinice na godinu i isto toliko aluminija na godinu, s izgrađenom vlastitom termoelektranom, ljevaonicom i elektrolizom te pomoćnim objektima, godine 1946. bila je oduzeta vlasnicima i proglašena državnom imovinom. Sin pokojnih supružnika Ivanović, dr. Marko Ivanović iz Rijeke, jedini je priznati nasljednik prijašnjih vlasnika i on je pokrenuo sve zakonom utvrđene postupke za povrat oduzete imovine.
Upravni odbor TLM-a donio je još 1992. godine odluku o rezerviranju dionica za nasljednike, a godinu dana kasnije HFP je utvrdio vrijednost rezerviranih dionica u protuvrijednosti od 11.638.000 njemačkih maraka. Upravni sud RH je 1997. godine presudom naložio donošenje rješenja za ponavljanje postupka pretvorbe na zahtjev dr. Marka Ivanovića, a iste godine to je rješenje dostavljeno Ministarstvu gospodarstva. Godinu dana kasnije Odjel za imovinsko-pravne poslove Šibensko-kninske županije potvrdio je imovinsko-pravne interese dr. Marka Ivanovića, a kada je 1999. godine Vrhovni sud odbio njegovu žalbu kojom je tražio poništenje rješenja iz 1946. godine o konfiskaciji Tvornice, dr. Ivanović se obratio Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu kako bi zaštitio svoja prava. On smatra da se sklapanjem ugovora mogu ubrzati svi postupci čime bi status tvornice bio napokon utvrđen. 
HEP i TLM me uporno ignoriraju
Unatoč činjenici da je Ivanović zakonski nasljednik Tvornice aluminija na Lozovcu, koja je nekad zapošljavala 400 radnika, a poslije Drugog svjetskog rata isplaćivala najveće plaće u bivšoj državi, Marko Ivanović teško uspijeva stupiti u kontakt s mjerodavnima kako bi se postigao dogovor, odnosno kako bi u prvom redu došlo do dijaloga dviju strana. Od HFP-a koji je nedavno u međunarodnom tisku objavio poziv za izražavanje interesa za kupnju dionica TLM-a, on uporno pokušava dobiti odgovor o tome koje su dionice TLM-a uopće ponuđene na prodaju, odnosno jesu li među ponuđenih 78 posto dionica i one koje su rezervirane za nasljednike bivših vlasnika. 
»Ivo Čović, direktor HEP-a koji je inače većinski vlasnik šibenskog aluminijaša ne želi me primiti od kolovoza prošle godine, a direktor TLM-a Zdravko Petković od studenoga lanjske godine, kada je izabran na tu dužnost. Ne odgovaraju mi ni na poruke upućene faksom. Više pisama-apela uputio sam na brojne adrese političara, a pisma sam uputio i tvrtkama »Impol« i »Chrysler-Daimler« koje su zainteresirane za TLM. Dakle, ostavljam trag iza sebe«, govori dr. Ivanović.
Doktor Ivanović podsjeća da je prije tri godine uspio doći do, sad već bivšeg direktora TLM-a Petra Škendera, kojemu je predao pismo nagodbe, odnosno namjere, koje je on potpisao. Međutim, Škender to isto nije uradio. 
Hrvat iz židovske obitelji
»Ja sam TLM-ovcima rekao ovako: Vama Lozovac donosi samo gubitke. Ja ću vam dati dionice, a vi meni vratite Lozovac. Imam planove s Lozovcem i izglednu budućnost za sadašnjeg gubitnika kojemu bih našao strateškog partnera, povećao proizvodnju i broj zaposlenih te tako spasio ono što je stvorio moj otac« ,reći će za Nedjeljni Vjesnik dr. Ivanović koji nam je predočio i izrađeni plan za investicijski program u Lozovac.
Prije dvije godine za Tvornicu aluminija u Lozovcu bio je zainteresiran talijanski kupac, ali je odustao u završnoj fazi pregovora. TLM, odnosno HFP, pregovarao je o prodaji lozovačke tvornice iako dobro zna da Ivanović ima na nju pravo, a odobrene su i rezervirane dionice. Je li talijanski partner odustao od kupnje nakon što ga je Ivanović upoznao s činjeničnim stanjem vlasništva nad tom starom tvornicom, nije nam poznato.
Tko je bio pokojni dr. Ivan Rikard Ivanović? Rodio se u Osijeku 1880. godine, studirao je u Beču, poslijediplomski studij je završio na Sorbonni, a doktorirao pravo u Beču. Nakon završnog studija vodio je paromlin, zatim jednu banku u Zagrebu, organizirao je trgovinu naftnim prerađevinama, izgradio prvu benzinsku postaju u Zagrebu (na uglu Draškovićeve i Martićeve ulice). U Osijeku je osnovao društvo »IPOIL - Rafinerija mineralnog ulja«. Njegova supruga Jelka bila je vlasnica 49,5 posto dionica tvornice. Vlasnici jedan posto dionica bili su 25 malih dioničara koji su u to vrijeme bili ugledne osobe. Presudom Vrhovnog suda Hrvatske u Zagrebu, br. K-645/45, 1946. godine u montiranom političkom procesu Ivanovići su osuđeni na kaznu konfiskacije cjelokupne imovine društva »Aluminij« d.d., odnosno tvornice aluminija u Lozovcu sa svim nekretninama, tvorničkim postrojenjima i pripadnostima tvornice. Ivanović je po narodnosti bio Hrvat, podrijetlom iz židovske obitelji.
»Dosad sam bio maksimalno tolerantan i strpljiv, ali sve ima svoje granice. S druge strane toga nema i zato im poručujem da ću biti strpljiv još mjesec dana, a onda ću povući konkretne poteze za zaštitu svojih prava«, rekao je za Nedjeljni Vjesnik ovaj bivši saborski zastupnik. 
Jadranka Klisović
</div>
</div>

<div type="part" n="10">
<head>Događaji</head>
<div type="article" n="35">
Dubrovnik 1029. put iskazao počasti svom zaštitniku sv. Vlahi
Biskup kotorski mons. Janjić osvrnuo se na trenutačne prilike u obitelji, društvu i državi. Ukazao je na sve češću pojavu raznih poroka, kazavši da zlo nikada ne dolazi samo, nego se umnožava i tako čovjeka truje i ubija. To zlo, nažalost, ne truje samo pojedince, mlade i stare, nego uništava i obitelji, koje sve više postaju grobnice, a ne rasadnici života
DUBROVNIK, 3. veljače
 – Svečanom svetom misom ispred dubrovačke katedrale, uz prethodno izvijanje barjaka iz svih župa Dubrovačke biskupije i pucnjavu trombuna u čast parcu, u subotu je u Dubrovniku održano središnje crkveno slavlje uz Festu svetoga Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika. Po 1029. put dubrovački je puk, u svečanom ozračju i okupljen oko barjaka iz svih dubrovačkih biskupija, iskazao počasti svome parcu. Euharistijsko slavlje pred katedralom, u nazočnosti brojnih vjernika i svećenika te uglednika iz državne, županijske i gradske vlasti i drugih gostiju, predvodio je biskup kotorski mons. Ilija Janjić, a misno je slavlje okončano velikom procesijom ulicama Grada, u kojoj se nose Moći svetaca, Isusova pelenica te relikvije, ruke i noge Svetoga Vlaha.
Okupljene na euharistijskom slavlju pozdravio je domaćin, biskup dubrovački, mons. Želimir Puljić riječima: »Nalazimo se na mjestu između Katedrale, Kneževa dvora, Sponze i crkve sv. Vlaha, gdje se kroz molitvu i rad stvarala povijest, a u tu povijest umiješno se umiješao i naš dragi starac, sv. Vlaho. On je, dragi gosti, parac i onima koji se odgojem bave, i onima koji se posvećuju turizmu i trgovini, i onima koji zemlju obrađuju ili vode narodnu politiku, kao i onima koji poput njega propovijedaju, dijele svete tajne i odgajaju narod Božji«. U prigodi slavlja domaćin je podsjetio i na sve koji su posljednjih deset godina založili svoje živote »kao najvrijednije dionice našeg mira i slobode«. Mons. Puljić zaželio je da parac svima donese puno milosti, duševnog mira i Božjega blagoslova, a hrvatski narod obdari mirom, slogom, ljubavlju i blagostanjem.
Propovijedajući tijekom euharistijskoga slavlja, biskup kotorski mons. Janjić osvrnuo se na trenutačne prilike u obitelji, društvu i državi. Ukazao je na sve češću pojavu raznih poroka kazavši da zlo nikada ne dolazi samo, nego se ono umnožava i tako čovjeka truje i ubija. To zlo, nažalost, ne truje samo pojedince, mlade i stare, nego uništava i obitelji, koje sve više postaju grobnice, a ne rasadnici života, a truje i čitave regije i pojedine države. Ideologija bez Boga, kazao je, srozala je čovjeka i toliko ga osiromašila da mu ništa nije ostalo sveto, pa ni sam ljudski život. Posljedica tog općeg kaosa, nastavio je biskup, jest život bez ideala, vrednota i ikakvog smisla. »Umnažaju se oni koji istinu zamjenjuju s laži, dobro sa zlim, život sa smrću, blagoslov s prokletstvom«, naglasio je, savjetovavši puk da ni u kojem slučaju ne treba očajavati.
Središnjem crkvenom slavlju uz Festu svetoga Vlaha prisustvovali su i mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolita, mons. Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski u miru, mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški, mons. Ratko Perić, biskup mostarski i administrator trebinjsko-mrkanjski, mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH, mons. Ante Ivas, biskup šibenski, mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski i mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački. Blagdan dubrovačkog parca i Dan grada Dubrovnika s ovdašnjim su pukom proslavili i potpredsjednik hrvatske Vlade i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama dr. Goran Granić, saborski i županijski zastupnici, ministri, veleposlanici, gradonačelnici i načelnici gradova i općina iz Dubrovačko-neretvanske i drugih županija, predstavnici prijateljskih gradova Vukovara, Raguse, Ancone, predstavnici Hrvatske vojske i policije i mnogi drugi ugledni gosti iz zemlje i svijeta. Festa je poslijepodne nastavljena pozdravom barjaka biskupima, dok će u nedjelju nakon svete mise na Gorici biti okončana povratkom barjaktara s Gorice te spuštanjem zastave s Orlanda ispred crkve sv. Vlaha.
Katica Cikoja
</div>
<div type="article" n="36">
Mesić prikuplja probleme i isporučuje ih - Račanu 
Godina od dana kad je Stjepan Mesić izabran za predsjednika Hrvatske, prošla je u znaku Tuđmanovih transkripata i »usklađivanja« Pantovčaka i Markova trga. Transkripte sad, čini se, zamjenjuju egzistencijalni problemi, no nema razloga vjerovati da će odnosi Mesića i Račana biti bitno drukčiji/Nedavno je na konferenciji za novinare predsjednik Mesić izjavio kako ćemo svi živjeti bolje na proljeće. Da, ali koje godine? Kad osjeti potrebnim, Predsjednik će otvoreno zatražiti da na to pitanje odgovori - Vlada! 
MIROSLAVA ROŽANKOVIĆ
Što je obilježilo proteklih godinu dana mandata hrvatskog predsjednika Stipe Mesića? Pitanje je to na koje će nedvojbeno, na godišnjicu njegove pobjede na predsjedničkim izborima (7. veljače) odgovarati i mediji i političari, a najvjerojatnije i sam predsjednik Mesić na konferenciji za novinare, zakazanoj za utorak, 6. veljače. 
Godinu Mesićeve vladavine obilježili su prvenstveno i nedvojbeno – famozni transkripti, nastali u vremenu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među deset tisuća raznih dokumenata koje je Mesić naslijedio od Tuđmana, bilo je 4280 popularnih transkripata, 480 njih pripalo je HDZ-u, još toliko netragom je nestalo, 28 je objavljeno u hrvatskim medijima, 15 njih dostavljeno je Haagu! Javnost se više od osam mjeseci zabavljala tajnim razgovorima na Pantovčaku, a manje stvarnim gospodarskim i socijalnim problemima sumorne svakodnevnice. Neki su transkripte prihvaćali kao senzacionalističku robu koja navodno ima čak i svoj cjenik, drugi su ih pak osuđivali kao opasnu političku igru kojom se ugrožavaju nacionalni i državni interesi.
Sâm predsjednik Mesić, pak, ustrajno je odbacivao svaku optužbu na svoj račun, tvrdeći da transkripti nisu dokaz ni protiv koga, već da im je cilj pokazati javnosti kako se u Uredu predsjednika Tuđmana zapravo odlučivalo o svemu – o imenima nogometnih klubova, o prodaji i nastajanju pojedinih novina, a što je najvažnije, reći će današnji predsjednik, upravo na Pantovčaku, pod Tuđmanovim pokroviteljstvom, skrojeno je mnoštvo kriminalnih radnji, ortačkih ugovora, tajkunskih privatizacija .
Javnost je, međutim, sa zanimanjem pratila nove epizode iz Mesićeva ureda, sve do onog trenutka dok i veliki Sud u Haagu nije pokazao zanimanje za transkripte koji cure po hrvatskim medijima, tražeći čak i točno određene stranice iz precizno navedenih transkripata. 
 Zalutala Vladina odluka 
Tek tada i tim povodom, ali sa osam mjeseci zakašnjenja, glavnu ulogu u jednoj od završnih epizoda o transkriptima preuzima od predsjednika Mesića premijer Račan. Vlada je 11. siječnja odlučila Tuđmanove transkripte pohraniti u Državni arhiv i to na rok od 30 godina.
I kad se činilo da je rasplet na pomolu, dogodio se novi zaplet. U Uredu Predsjednika najedanput (?) su otkrili da oni zapravo i nemaju tu Vladinu odluku, dok su u Vladi tvrdili da je odluka poslana Predsjedniku. Sporna se pak odluka u međuvremenu ipak našla u jednoj od ladica predsjedničkog ureda, a sâm Predsjednik navodno ju je vidio dva dana uoči puta u Davos. Poznavateljima navodno idiličnih odnosa između Predsjednika i premijera odmah je bilo jasno da će dvojica najviših državnih dužnosnika na temu transkripata razmijeniti nove poruke, i to putem medija.
Na to, dakako, nije trebalo dugo čekati. Šef je države uoči odlaska u Davos neizravno dao do znanja da neke Tuđmanove dokumente ipak kani zadržati u svom uredu i da mu je Vladina odluka nejasna. Poručio je premijeru kako njegovu odluku shvaća samo kao uputu što treba raditi, te zaključio da se i njega trebalo pitati o sudbini transkripata prije nego što je Vlada o tome zauzela stav i pokušala ga provesti.
Rasplet je poznat: njih dvojica ovog su se tjedna hitno sastali, premijer Račan otišao je na Pantovčak, k Mesiću. Predsjednik se nije spustio na Markov trg, navodno zbog viroze. No, između redaka i službenih hinjeno ležernih izjava, zamjetno je da je prije dvadesetak dana, uoči dolaska haaške tužiteljice Carle del Ponte, bilo obratno – susret je upriličen u Banskim dvorima, a domaćin je bio premijer. 
Poznavajući odnose između Mesića i Račana, moglo se očekivati da će Predsjednik premijeru povodom transkripata »uzvratiti« gostoprimstvom u Predsjedničkim dvorima (njih dvojica i na tako prozaičan način odmjeravaju snage i ovlasti). Uz malo voća i u dva sata razgovora dogovorili su se da transkripti ipak idu u Državni arhiv, nakon što ih pregleda posebno Vladino Povjerenstvo. Mesiću i dalje ostaju dokumenti koji mu trebaju za obavljanje državničkih poslova, poput planova obrane, primjerice.
Birači kao oružje 
Što se šire javnosti tiče, čini se da su time transkripti skinuti s dnevnog reda, ali pod uvjetom da se Mesić i Račan usuglase oko imena članova Vladina povjerenstva, koje će se njima ubuduće baviti. Osim što su famoznim transkriptima ponovno p(r)okazane njihove različitosti, potvrđeno je tim primjerom još nešto: iako su Predsjedniku ustavnim promjenama ovlasti znatno smanjene, Vlada ga, barem konzultativno, prilikom donošenja ključnih odluka neće moći zaobilaziti. U protivnom, Predsjednik će - i to je sad već posve izvjesno i dokazano u godini dana njegove vladavine - stati pred novinare i kamere i jasno poručiti izvršnoj vlasti što o svemu misli.
 Puno se puta dosad, uostalom, šef države potvrdio kao opozicija koalicijskoj vlasti, pa zašto sumnjati da će tako biti i ubuduće? Kad god mu zapne u komunikaciji s Markovim trgom, Mesić će posegnuti za oružjem koje još ima u rukama – prozvat će Vladu zbog svih kritika za loše stanje u gospodarstvu i za to što još ne postoji strategija razvitka. Pri tome je, mora se priznati, u znatno ugodnijem položaju nego premijer Račan, jer više nema konkretnu odgovornost, a može se uvijek pozvati na sporazum s biračima koji su ga na izborima prije godinu dana podržali sa 56 posto glasova! 
Predsjednikovo su oružje, dakle, njegovi birači, tvrdi on. I ne treba sumnjati da će se na njih pozivati kad god osjeti potrebnim oštricu svojih kritika uperiti prema Vladi! 
Uostalom, na svim Mesićevim domaćim putovanjima građani ga pitaju što je s mirovinama, zašto su smanjene porodiljne naknade, obraćaju mu se kao predsjedniku-građaninu, želeći barem deset minuta provesti nasamo s njim i svojim problemima. Predsjednik to prihvaća, nonšalantno sugerirajući da mu pošalju primjedbe pismeno, a njegovi će ih suradnici, kad vide o čemu je riječ, proslijediti dalje Vladi!
 Ključna je adresa, jasno, ipak Markov trg, a ne Pantovčak, a životni su problemi sve ugroženija egzistencija, a ne Tuđmanovi transkripti. To je napokon posve jasno i Mesićevim biračima. Nedavno je na konferenciji za novinare Mesić izjavio kako ćemo svi živjeti bolje na proljeće. Da, ali koje godine? Kad osjeti potrebnim, Predsjednik će otvoreno zatražiti da na to pitanje odgovori - Vlada!
</div>
<div type="article" n="37">
Od Creutzfeld-Jacobsove bolesti u 30 godina u nas oboljelo troje ljudi
Demokratski centar u subotu organizirao okrugli stol o kravljem ljudilu/ DC traži od Vlade da ustroji regionalni Centar za praćenje BSE-a te da između ostalih mjera za suzbijanje pojave ove bolesti spusti granicu testiranja goveda sa 30 na 24 mjeseca
ZAGREB, 3. veljače
 – Hrvatska javnost mora biti temeljito upoznata s bolešću ludih krava. Od nje je samo u Velikoj Britaniji oboljelo 86 ljudi, a od 1996. godine bolest se među ljudima pojavila i u Irskoj, Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj te Austriji, rekao je u subotu dr. Mate Granić, predsjednik Demokratskog centra (DC), na okruglom stolu te stranke posvećenom kravljem ludilo i hrvatskom odgovoru na tu bolest. Granić je zabrinut što su se u Hrvatsku uvozila rasplodna goveda iz Europske unije, u prvom redu iz Njemačke, pa ostaje otvorenim pitanje ima li među njima goveđe spongiformne encefalopatije ili BSE-a. Pitanje je i je li u pošiljkama humanitarne pomoći, bilo zaražene govedine. DC traži od Vlade da ustroji regionalni Centar za praćenje BSE-a te da između ostalih mjera za suzbijanje pojave ove bolesti spusti granicu testiranja goveda s 30 na 24 mjeseca.
Dr. Branko Šoštarić, voditelj Odjela za praćenje i dijagnozu BSE-a pri Hrvatskom veterinarskom institutu, rekao je da je od pojave kravljeg ludila 1985. godine u Velikoj Britaniji ova bolest postala javni zdravstveni problem u Europi. Navodeći kronologiju razvoja bolesti, Šoštarić je rekao da je BSE zabilježen, kako među domaćim životinjama, tako i među životinjama u zoološkim vrtovima te da je potvrđen među 27 životinjskih vrsta. Na okruglom stolu moglo se čuti da je Velika Britanija dosad uništila 4,5 milijuna goveda, a Njemačka se priprema potamaniti 400.000 goveda. Zabrinjava da je u »prehrambeni lanac« u Velikoj Britaniji ušlo između 600.000 i dva milijuna zaraženih goveda. Bolest se proširila i na autohtone pasmine goveda u Francuskoj i Njemačkoj. To znači da je kravlje ludilo možda uvezeno i u Hrvatsku, jer je samo 1994. godine u Hrvatsku uvezeno 55.000 goveda, kaže dr. Šoštarić.
Govoreći o skorom uvođenju tzv. brzih testova, dr. Šoštarić je napomenuo da je Hrvatska samo dva mjeseca nakon što je 1996. godine u Velikoj Britaniji obznanjeno da se bolest može prenijeti sa životinja na ljude, poduzela mjere za nadzor i suzbijanje te bolesti. Brzi testovi su pouzdani, odnosno ne može se dogoditi da se zaraženo govedo prikaže kao zdravo, što je potvrđeno na 10.000 slučajeva. Dr. Mate Brstilo, pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva, rekao je da Hrvatska ima međunarodni status zemlje u kojoj nema kravljeg ludila, iako to nije sto posto sigurno. No, poduzete su sve mjere da ona to ostane, pa domaći stručnjaci u nedjelju putuju na edukaciju u Švicarsku, jer je to uvjet za dobivanje testova. Osim toga, zabranjen je uvoz žive stoke i proizvoda životinjskog podrijetla iz skupine rizičnih zemalja.
Odgovarajući na pitanja, dr. Brstilo je rekao da nije pogriješio kad je nedavno zajedno s Ministarstvom zdravstva potpisao preporuku za promjenu jelovnika u dječjim vrtićima i školama. Roditelji imaju pravo kad traže da se govedina izbaci s jelovnika u vrtićima i školama, kaže on. Dr. Slobodan Lang, član Glavnog odbora DC-a, pohvalio je tisak što je nametnuo ovu temu, jer domaća javnost nije upoznata s pravim razmjerima ove smrtonosne bolesti, koja se širi preko promijenjenih bjelančevina. Na skupu je govorio i Ante Grlić, direktor »Agroproteinke«, naše jedine tvornice mesno-koštanog brašna, za koje se sumnja da prenosi bolest. Grlić je ustvrdio da je ovaj dodatak stočnoj hrani, kod nas zabranjen za prehranu preživača, ali da je nenadomjestiv za prehranu svinja, peradi i nekih drugih životnja. Kaže da je afera oko kravljeg ludila stvorila gospodarsku štetu, iako je ovih dana dobio narudžbu za izvoz brašna na Bliski istok.
Što se tiče oboljelih od Creutzfeld-Jakobsove bolesti, prof. dr. Ivan Beus, član Nacionalnog vijeća za BSE-a, rekao je da je od te bolesti u Hrvatskoj oboljelo troje ljudi u posljednjih 30 godina. Godišnje se, kaže, javljaju dva do četiri slučaja, koji imaju neke simptome ove bolesti. No, otklonio je mogućnost da se ova zarazna bolest nedavno pojavila u Puli, što je izazvalo paniku u Istri. U Velikoj Britaniji se pak očekuje između 138.000 i čak 500.000 oboljelih od ljudske varijante kravljeg ludila.
Marinko Petković
</div>
<div type="article" n="38">
Kramarić: Hrvatskoj prijeti ustavna kriza!
Lokalni izbori mogli bi se održati i prije 17. lipnja/ Oko izbornog zakona i izbornog modela stvari u šestorci još nisu raščišćene ni na teorijskoj razini, a kamoli u praksi/ I na primjeru državnog proračuna, ni mjesec dana od donošenja, vidi se da smo bili u pravu kad smo upozoravali da se ekonomska politika ne može voditi socijalnom demagogijom, kazao je Kramarić
ZAGREB, 3. veljače
 – »Moguća ustavna kriza prijeti Hrvatskoj, a u redovima koalicije vlada svojevrsna panika, jer ne znamo što učiniti sa Županijskim domom Sabora. Liberali su na tako nešto na vrijeme upozoravali, ali su nas u šestorci ignorirali. Zbog toga, kao i zbog nekih stvari u gospodarskoj politici, nema razloga da pristanemo na tzv. teoriju podijeljene odgovornosti«. Tim je riječima predsjednika Liberalne stranke dr. Zlatka Kramarića u subotu otpočeo za javnost otvoreni dio sjednice Središnjeg odbora LS-a.
Na dijelu sjednice, s kojeg su novinari uljudno »odstranjeni«, liberali su raspravljali i o unutarstranačkim odnosima koji su opterećeni »slučajem Bonifačić« (bivši čelnik zagrebačkog LS-a Marko Bonifačić nedavno je isključen iz stranke, što je dodatno podijelilo liberale, pa se može govoriti i o dvije stranačke frakcije), ali i najnovijim zahtjevom splitskih liberala da stranka napusti vladajuću šestorku. Jedan od trojice potpredsjednika LS-a, koji je htio ostati anoniman, rekao nam je prije sjednice da su neki ogranci vrlo nezadovoljni položajem liberala u koaliciji i utjecajem na politiku Vlade pa zato i nije neočekivan takav radikalan zahtjev poput splitskoga. Zadnjih nekoliko mjeseci, dodao je, u stranci ima i potresa i frakcijskih borbi, što treba čim prije raščistiti, kako bi se okrenuli sada najvažnijem poslu - pripremama za lokalne izbore.
Inače, Kramarić je u izvješću napomenuo i da, bude li se išlo s novim mijenjanjem Ustava zbog ukidanja Županijskog doma, i to samo tri mjeseca nakon usvajanja ustavnih promjena, »javnost može vladajuće s pravom ocijeniti nevjerodostojnima, pa i nas liberale, iako smo upozoravali da s promjenama Ustava ne treba žuriti i da odmah treba donijeti i ustavni zakon o provedbi Ustava«. Kramarić je otkrio i da bi se lokalni izbori mogli održati i prije 17. lipnja, a da oko izbornog zakona i izbornog modela stvari u šestorci još nisu raščišćene ni na teorijskoj razini, a kamoli na praktičnoj. »I na primjeru državnog proračuna, ni mjesec dana od njegova donošenja, vidi se da smo bili u pravu kad smo upozoravali da se ekonomska politika ne može voditi socijalnom demagogijom. Sada je i Vlada shvatila da je depolitizacija gospodarske politike preduvjet gospodarskog oporavka zemlje«, naglasio je čelnik LS-a.
Kramarić se osvrnuo i na zahtjev ministra obrane Joze Radoša koji »traži redefiniranje položaja i uloge svog Ministarstva«. »Nije čudno što na to reagira i predsjednik Mesić. I mi se pitamo je li to, zapravo, zahtjev za novim ustavnim promjenama. A predsjedniku HSLS-a Draženu Budiši, kad već govori o potrebi štednje, bilo bi najbolje da pođe od nekih svojih ministara u Vladi, prije svega od ministra obrane«, poručio je Kramarić. 
Što se tiče predstojećih lokalnih izbora, ustvrdio je da liberali maksimalnom tolerancijom, dijalogom i međusobnim uvažavanjem prvo moraju srediti odnose u svojim redovima, kako bi stranka bila što stabilnija i jača te kako bi polučila što bolje izborne rezultate. »Time će i naša pregovaračka pozicija biti jača pa nas nitko više neće moći ucjenjivati kao 3. siječnja lani, kad smo na parlamentarnim izborima loše prošli«, naglasio je. Spominjući stranke s kojima bi LS mogao zajedno na izbore, Kramarić je rekao da se sa SDP-om, HNS-om i IDS-om razgovori već vode, da su tu još ASH i HSU, a da se i prema DC-u moraju odrediti kao mogućem partneru.
Ivka Bačić
</div>
<div type="article" n="39">
Mesić: Znalo se tko minira, ali bivši ništa nisu učinili
Oni koji su to počinili nanijeli su štetu Hrvatskoj. Oni žele Hrvatsku izolirati i dalje je pljačkati. Radi se o gangsterima koji žele živjeti na račun hrvatskog budžeta i netransparentno ga trošiti. Tako su naučili, a sad za to nemaju šanse, pa je jasno da se ljute, kazao je predsjednik Mesić
ZAGREB, 3. veljače
 – S velikim buketom crvenih ruža predsjednik Stipe Mesić obišao je u subotu ujutro prije dva dana minirani partizanski spomenik na Mirogoju. »Nemam komentar na ovo, jer tko pod zaštitom mraka uznemirava mrtve, taj ne zaslužuje komentar«, bila je prva Predsjednikova reakcija pred okupljenim novinarima. Vidno uzrujan, Mesić je ustvrdio da to radi ista ekipa koja je i dosad minirala objekte po Zagrebu. Dodao je da policija treba otkriti počinitelja i podsjetio: »Koliko znam, postojala su imena i znalo se tko je minirao objekte, ali bivša vlast to nije htjela procesuirati. Nadam se da ova hoće«.
Na pitanje misli li da miniranje spomenika ima veze s njegovim nedavnim govorom pred Savezom antifašističkih boraca, Mesić je ustvrdio da je to nezadovoljstvo vezano uz izbor njega za predsjednika, kao i rezultate izbora 3. siječnja. »Oni koji su to počinili, nanijeli su štetu Hrvatskoj. Oni žele Hrvatsku izolirati i dalje je pljačkati. Radi se o gangsterima koji žele živjeti na račun hrvatskog budžeta i netransparentno ga trošiti. Tako su naučili, a sad za to nemaju šanse, pa je jasno da se ljute«, kazao je Mesić. Dodao je da takvi od svoje nacionalnosti prave dobro plaćenu profesiju te im je poručio: »Hrvatska za to novca nema«.
Na grobnici heroja NOB-a, predsjednika Mesića dočekao je i s njim se pozdravio njegov stari znanac Rikard Pavelić, prvoborac i partizan iz 1941. godine. Želio je, kaže, doći i »pokloniti se svojim komandantima«, baš u vrijeme Mesićeva obilaska spomenika. »Njegova je cijela obitelj bila u partizanima, kao i moja«, kazao je Pavelić novinarima i podsjetio na ulogu Zagrepčana u NOB-u. »Iz ovoga grada sam otišao u partizane. Zagreb je tad imao samo 480.000 žitelja, a 55.000 Zagrepčana je otišlo u NOB. Zato sam se poklonio mojim komandantima koji su dali život za Hrvatsku. Fašisti, ustaše i banda to uništavaju, što ne smijemo dopustiti«, kazao je Pavelić, Mesićev znanac još iz doba kada su se, rekao je, zajednički razišli s politikom HDZ-a.
Miroslava Rožanković
</div>
</div>

</body>
</text>
</TEI.2>

with extensions by D. Ćavar