Philologic Results

Welcome to the Croatian Language Corpus

| | |

<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<!DOCTYPE TEI.2 PUBLIC "-//TEI P4//ELEMENTS TEI Lite XML ver. 1//EN"
"http://www.tei-c.org/Lite/DTD/teixlite.dtd">
<TEI.2>
<teiHeader type="text">
<fileDesc>
<titleStmt>
<title type="main">Vjesnik online</title>
<author/>
</titleStmt>
<editionStmt>
<edition></edition>
</editionStmt>
<extent>
<seg type="size">Filesize uncompressed: 214711 bytes.</seg>
<seg type="format">XML TEI Lite</seg>
<seg type="location">online</seg>
</extent>
<publicationStmt>
<distributor>
<address>
<addrLine>
<name type="organisation">Vjesnik d.d.</name>
</addrLine>
<addrLine>Slavonska avenija 4</addrLine>
<addrLine>10000</addrLine>
<addrLine>
<name type="place">Zagreb</name>
</addrLine>
<addrLine><name type="country">Croatia</name></addrLine>
<addrLine>vjesnik@vjesnik.hr</addrLine>
</address>
</distributor>
<availability status="restricted">
Copyright Vjesnik d.d.
</availability>
<date>01.04.2001</date>
<pubPlace>Zagreb, Croatia</pubPlace>
<publisher>© 2006, Vjesnik d.d.</publisher>
</publicationStmt>
<sourceDesc>
Compiled from the Vjesnik online archive.
</sourceDesc>
</fileDesc>
<revisionDesc>
<change>
<date>2006-01-08</date>
<respStmt>
<name>Damir Ćavar</name>
<resp>edt (Editor)</resp>
</respStmt>
<item>Created the initial version of the article from the HTML source.</item>
</change>
</revisionDesc>
</teiHeader>
<text>
<body>

<div type="part" n="1">
<head>Teme dana</head>
<div type="article" n="1">
Prikupili smo 400.000 potpisa unatoč prijetnjama smrću, izolaciji, podmetanjima i policijskom maltretiranju 
Provedbeni zakon o referendumu još uvijek nije usklađen s novim Ustavom, no to šestorki ne bi smio biti velik problem – ako su mogli već dva puta preko noći mijenjati Ustav, onda će moći i za 24 sata tome Ustavu prilagoditi jedan jedini zakon/Oni koji dezinformiraju javnost govoreći kako mi želimo štititi zločince, namjerno narod dovode u zabludu jer mi hoćemo da naše osloboditeljske akcije, kao i sve slične pobjede vojski slobodnog svijeta, ostanu čiste i da se njima u budućnosti samo ponosimo
ANTUN KREŠIMIR BUTERIN
Zbog manjeg broja netočnih potpisa otkrivenih u obradi peticije koja se posljednjih 40-ak dana potpisivala širom Hrvatske, čelnici Središnjeg stožera za obranu digniteta Domovinskog rata proteklih su dana u Zagrebu prikupljali dodatnih nekoliko tisuća potpisa koji ih možda dijele od toga čarobnog »ustavnog« broja 400.000. 
O pozadini tih teškoća, napadima na Stožer i peticiju te još neznanom referendumskom pitanju koje, iako isti još nije ni raspisan, već danima uzbuđuje hrvatske duhove, za Nedjeljni Vjesnik govori 32-godišnji predsjednik Stožera Mirko Čondić koji, priznaje nam, s pritajenim optimizmom čeka kraj ovoga tjedna kada će, kako najavljuje, u ime Središnjeg stožera uručiti peticiju predsjedniku Sabora. Koliko će mu točno potpisa predati?
– Iako nam je u operativni centar dosad pristiglo između 400.000 i 405.000 potpisa, tijekom obrade su otkrivene manje netočnosti. Neki su potpisnici, možda i namjerno, upisali nepotpun JMBG, drugi su dopisivali političke poruke, dok su se neki, misleći da će nam time pomoći, potpisali i po više puta. Sve smo takve potpise, naravno, zanemarili pa smo i krenuli, za svaki slučaj, prikupiti njih još nekoliko tisuća. Zbog važnosti trenutka i ozbiljnosti situacije, u kojoj dio vlasti ionako sumnja u vjerodostojnost peticije, ne smijemo si dopustiti luksuz da je Saboru predamo s nedostatnim brojem potpisa. Želimo posve isključiti i najmanju mogućnost manipulacije ili diskreditiranja peticije, te se u Saboru i pred javnošću, kao i dosad, pojaviti čistog obraza.
 l Jeste li očekivali takove poteškoće?
– Zapravo da, jer smo je organizirali volonterski, a za razliku od drugih udruga, Stožer nema ni prostorije, sredstva ni tehniku. Ipak, peticija je polučila odličan uspjeh, što ističu i stručnjaci tvrdeći da i uz ozbiljniju organizaciju od naše, skupljanje toliko potpisa traje najmanje dva mjeseca. Naš je uspjeh tim veći jer je postignut u uvjetima neprestane medijske izolacije i degradiranja, policijskog maltretiranja, čak i uz prijetnje smrću, pa zahvaljujem svima koji su nas podržali, posebice Crkvi, koja opet pokazuje da je uz svoj narod i da o njemu skrbi.
 l Tvrdite da bi referendum bilo najbolje provesti tijekom lokalnih izbora u svibnju.
– Da, uvjereni smo da je to po mnogočemu najprihvatljiviji termin. Kao prvo, tada bi na referendum izašlo mnogo više birača, a u sadašnjoj gospodarskoj krizi ujedno bismo i maksimalno uštedjeli novac jer bismo na raspolaganju već imali svu nužnu izbornu infrastrukturu, biračke odbore... 
 l U svjetlu najava da će zbog neusklađenosti zakona s Ustavom referendum biti i odgođen, koliko čvrsto vjerujete da će on doista biti raspisan?
– Želi li netko ignorirati jasan zahtjev poduprt sa 400.000 potpisa i time, nedajbože, svjesno kršiti Ustav, to će biti grubo nepoštivanje volje hrvatskog naroda i uvođenje diktature. Vjerujem da vlast neće tako postupiti i da će referenduma biti. Što se provedbenog zakona tiče, on, istina je, još nije usklađen s novim Ustavom, no to šestorki ne bi trebao biti nikakav problem – ako su mogli već dva puta preko noći mijenjati Ustav, onda će moći i za 24 sata Ustavu prilagoditi jedan jedini zakon.
Prava kao francuski Pokret otpora 
 l Predsjednik Sabora nedavno je sažeo upite javnosti - što znači »imati pred sudom tretman kao i pripadnici inih pobjedničkih vojski«? Na koje vojske i ratove pritom mislite?
– Nikad u povijesti, nijednoj doista suverenoj i slobodnoj državi, niti njenoj pobjedničkoj vojsci, nije bilo suđeno za čin obrane svoje domovine. Zato tražimo da se prema hrvatskim braniteljima glede mogućih zločina u Domovinskom ratu primjenjuju zapadni pravni standardi. Ukratko, da branitelji imaju ista prava kao pripadnici francuskog Pokreta otpora nakon Drugog svjetskog rata. Referendumom ćemo tražiti donošenje nekoliko zakona kojima bi im se takav status maksimalno osigurao.
 l Referendumsko pitanje još se ne zna, a i sâm Tomčić ističe da pitanje u peticiji nije jasno određeno. Što vi uopće tražite i kako kanite te svoje zahtjeve uobličiti u pitanje?
– Vlasti vrlo dobro znaju za što se mi zalažemo te da se to ne kosi s nijednim pozitivnim propisom civilizirana svijeta. Problem je, zato smo i provodili peticiju, što oni neće, a očito i ne smiju prekinuti politiku dehrvatizacije Hrvatske na koju ih prisiljavaju drugi. Preciznu formulaciju referendumskog pitanja usuglasit ćemo s višestranačkim saborskim povjerenstvom, jer je jasno što želimo, a to ćemo lako u referendumskoj kampanji objasniti i onima koji su dezinformirani podmetanjima vladajućeg režima i medija. Ponavljam, nismo za amnestiranje od odgovornosti onih koji su daleko od bojišnice počinili djela kažnjiva po Kaznenom zakonu RH. Dosta tih slučajeva je procesuirano i počinitelji su u zatvoru. Oni koji dezinformiraju javnost tvrdeći da želimo štititi zločince, svjesno ljude dovode u zabludu jer mi želimo da naše osloboditeljske akcije, kao i sve slične pobjede vojski slobodnog svijeta, ostanu čiste i da se njima u budućnosti samo ponosimo. Oni koji uz poznatu floskulu o »individualizaciji krivnje« žele osuditi branitelje zbog nekih postupaka u ratu, zapravo žele diskreditirati Domovinski rat, a time i ideju hrvatske države. Nismo protiv stavljanja kriminalaca u zatvor, bez obzira jesu li to vojnici, liječnici, radnici ili pak političari, no protiv smo osuđivanja sudionika HV-ovih operacija zato što se odbija prihvatiti istina o žrtvi i agresoru pa se baca ljaga i na pravednike.
 l A zašto bi to netko htio činiti?
– Njihov je krajnji cilj pomirenje na Balkanu, što nije moguće ako je Hrvatska žrtva i pobjednik, a druga strana poraženi agresor. Stoga ćemo tražiti da se zakonom ne dopusti jurisdikcija bilo kojeg stranog pravosudnog tijela nad osloboditeljskim Domovinskim ratom, vojnim akcijama i pojedincima. Hrvatska mora od Haaga tražiti da sudi i osudi naše krvnike nedostupne hrvatskim vlastima i to bi bila prava zadaća takvog tijela. Nažalost, Sud provodi političke zamisli i želi izjednačiti krivnju, čime krši norme europske demokracije po kojima se uvijek kažnjava agresor, a nikad žrtva. Želimo, nadalje, da domaće pravosuđe ne naziva Domovinski rat »sukobom« kao u »gospićkom« slučaju, a od državnog odvjetnika tražimo da u skladu s tim ne progoni hrvatske vojnike temeljem lažnih iskaza pobunjenih Srba. Neka se napokon shvati ono što je jasno svim normalnim državama - ratni događaji ne mogu se promatrati iz mirnodopske perspektive!
Zašto Mesić nije došao u Knin?
 l Jeste li se glede referenduma dosad već savjetovali s pravnim stručnjacima?
– Jesmo, i to s većim brojem vrlo kvalitetnih pravnika i ustavnih stručnjaka.
 l Slagali se mi s time ili ne, mislite li da ovih impozantnih 400.000 potpisa predstavlja ujedno i podršku Vama osobno i Stožeru u cjelini?
– Posve smo svjesni značenja peticije, jer je hrvatski čovjek opet digao glavu i u Stožeru prepoznao istinu. Mi smo nadstranačka organizacija bez ikakvih političkih ambicija čiji je jedini interes da se dostojno i cjelovito zaštiti Domovinski rat kao temelj i trajna vrijednost demokratske Hrvatske. Golema većina hrvatskog naroda i sama je sudjelovala u stvaranju države, svatko u sklopu svojih mogućnosti. Sjetimo se referenduma iz '90. Naš je referendum, usuđujem se reći, baš na tragu tadašnjeg referenduma o izdvajanju RH iz SFRJ. Peticija je probudila sve one ljude koji su posljednjih godinu dana izgubili dio svoga ponosa i zašutjeli.
 l Zanimljivo, no o toj šutnji govori i Vesna Pusić kazujući da želi voditi »većinsku, tihu građansku Hrvatsku«? Tko to u Hrvatskoj zapravo šuti?
– Stožer ne želi nikakve podjele već svojim angažmanom želi ukloniti mogući trajni izvor nestabilnosti u našem društvu. I u govoru na splitskoj rivi rekao sam da je knjiga povijesti zatvorena još '90. Što se tiče tog povijesnog skupa na kojem se, kaže Pusić, okupila »divljačka horda« od 200.000 ljudi, u tih pet sati nije bilo ni sitne krađe, ni jednog incidenta i liječničke intervencije, a ljudi su se mirno razišli za samo 20 minuta. Njena navodna građanska alternativa svoju je snagu pokazala prvo fijaskom u Puli, a zatim i skupom u Zagrebu kojim je dominirala poruka »nacionalizam prestaje s odumiranjem države«. Znači li to da će hrvatstva nestati nestane li i hrvatske države? Zar je to građanski model Hrvatske kojeg nudi Pusić, kojoj je od pune splitske rive vjerodostojnija anketa s 450 ispitanika. Ma znate što, s njom uopće i ne želim polemizirati.
 l A s predsjednikom Mesićem? Zar niste i Vi bili u Kninu s generalima koje je prošlog tjedna nazvao Samaritancima?
– Predsjednik Mesić sa svojim izjavama ne vrijeđa samo nas stradalnike, generale i Crkvu, već i čitav hrvatski puk. Nazivati Samaritancima generale koji su zajedno s narodom stvorili državu, vrlo je sramotno pa ga pitam – zašto nije on došao u Knin? Netko bi naposljetku morao objaviti knjigu ili roman imena »Biseri našeg Predsjednika«, jer je već bezbroj puta ispao smiješan i malo tko ga u Hrvatskoj shvaća ozbiljno, a u slučaju Norac razgolitio ga je i sam premijer Račan.
Nakon referenduma se povlačim 
 l Iako tvrdite da iza vas ne stoji HDZ, ipak ćete ih podržati na izborima u Splitu?
 – Mi smo pozvali sve političke stranke da zajedno s nama zaustave kriminalizaciju Domovinskog rata i progon hrvatskih branitelja. Neke stranke su se odazvale, neke nisu. Štoviše, vlast nas je putem sramnih zaključaka optužila da hoćemo izvesti državni udar, pa je u toj situaciji sasvim logično da tražimo alternativu toj vlasti i zato podržavamo čitav hrvatski demokratski blok, a ne tek jednu stranku pojedinačno, pa tako ni HDZ.
 l Kakva je, po Vašem mišljenju, budućnost Stožera, ali i Vaša osobno?
 – Sadašnje prilike i odnos prema Domovinskom ratu i uspostavi hrvatske države, dokazuju da i dalje postoji potreba za našim djelovanjem. Deklaraciju donesenu u Saboru pod pritiskom naroda, branitelja i Stožera, vlast je već tisuću puta prekršila i s njom postupa kao s kakvim bezvrijednim papirićem. Naš je cilj te osnove iz Deklaracije podignuti na razinu zakona, a u tom smjeru kreće se i referendum koji bi mogao biti »točka na i«. Što se mene tiče, mislim da ću se nakon referenduma ipak povući, jer ostatak svoga života želim provesti u mirnijem životu s obitelji i prijateljima. Ovo je vrlo iscrpljujuće, čak i deprimirajuće, jer čovjek ne može vjerovati da sve ono što je gradio i za što je stradao, netko opet želi minorizirati. Mi se jednostavno ne želimo sramiti što smo Hrvati. To nam neće nametnuti nikakve »građanske« opcije ili ova famozna globalizacija.
</div>
<div type="article" n="2">
Politika na ho-ruk!
Saborska rasprava o ukidanju Županijskog doma i još nekim (hitnim) ustavnim promjenama pokazala je da pravna akrobatika u Hrvatskoj nema konkurencije u demokratskim zemljama Europe
Za samo tri tjedna zastupnici su ovih dana odradili ustavne promjene
 – druge u nepuna četiri mjeseca, pokazujući nepodnošljivu lakoću i brzinu baš tamo gdje ona nikako nije poželjna. Time je okončan i kratki život Županijskog doma koji nije odradio niti dva puna mandata, a rasprava o tom pitanju pokazala je da pravna akrobatika u Hrvatskoj nema konkurencije u demokratskim zemljama Europe. 
Naime, ne samo da je ukinut Županijski dom – koji je prije samo četiri mjeseca bio jamac demokracije, a prije nekoliko dana kočnica učinkovitosti parlamenta – nego je tim ustavnim promjenama (prijelazne i završne odredbe) prestao i mandat predsjedniku Vrhovnog suda Marijanu Ramušćaku. Obrazloženo je to činjenicom što vrhovni sudac nije izabran po novim ustavnim pravilima.
 Osim toga u samo dva ili tri dana dva puta je promijenjeno i mišljenje o smjenama 250 predsjednika sudova, koji su također slovom Ustava trebali »pasti« u jednom danu. Pomilovani su za kratko vrijeme jer naprosto, bilo je to neobranjivo i za prvog pravnog akrobata Sabora Matu Arlovića, koji je ipak priznao poraz i odustao trpati u Ustavni zakon o provedbi Ustava ono što bi bilo znatno goreg okusa od mješavine slatkog i paprenog u gips obradi. Predsjednici sudova su na kratko pošteđeni (novi natječaji već su raspisani), a Ramušćaku je ipak naprasno skraćen mandat potezom ustavnog pera. 
Dakako, upravo nova ustavna pravila razlog su što kuloari Sabora sve češće spominju i drugu stranu medalje ustavnih promjena. Naime, tim je promjenama nestao i Zastupnički dom i naziva se kao – jednodomni Hrvatski sabor. »Tekući« zastupnici na izbore su izašli po jednim, a zadesila su ih druga ustavna pravila, pa se otvoreno govori o mogućem skraćenju i tog mandata. Tako se kao izgledan termin novih parlamentarnih izbora sve češće spominje već predstojeća jesen.
 Naravno, ustavni argument izvući će se tek onda kad većinski dio vladajuće koalicije procijeni svoje izglede na biračkom ruletu. Prvi ispit bit će predstojeći lokalni izbori koji se i tako pokušavaju iskoristi u anketarske svrhe i »sondiranje« terena. No, premda mnogi vjeruju da je diranje u Ustav napokon završeno, ako se po jutru dan poznaje, ne mora biti i posljednje u kratko vrijeme. Naime, najprije je predsjednik Stipe Mesić obznanio da se razmišlja o ukidanju vojne obveze u Hrvatskoj, a potom je istu vijest potvrdio i ministar Jozo Radoš, te predsjednica Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Đurđa Adlešić. Ustav pak u svom 47. članku kaže – vojna obveza i obrana RH dužnost je svih za to sposobnih građana.
 Prema tome i na rečenu bi se temu moralo raspravljati o promjeni Ustava vjerojatno ponovno po sistemu »ho-ruk« i od prilike do prilike. I dio zastupnika koalicije takvo vježbanje brzine tumači tvrdnjom da je riječ o jednokratnim promjenama za postizanje trenutačnog cilja koji najčešće teško može opravdati sredstva. Nisu rijetki ni oni koji polako ali sigurno pripremaju svoj opozicijski teren, jer prihvaćanje bespogovorno i onih odluka koalicijskih partnera za koje unaprijed znaju da nisu na tragu njihova izbornog tijela sve im više ruši ugled. 
Međutim, ustavne promjene nisu bile jedini razlog podizanja temperature prošloga tjedna u Sabornici, kao i prijepora unutar vladajuće koalicije. Naime, Zakon o financiranju lokalne samouprave otvorio je još jednu ranu koja zasad nema izgleda da se zakrpa bez posljedica. Riječ je o tome da je Vlada na brzinu odlučila podijeliti kolač odgovornosti za školstvo, zdravstvo i socijalnu skrb sa županijama, općinama i gradovima.
 I kao što to obično biva ljubav puca na »lovi« koje u nekim područjima doslovce nema ni za kruh (sjetite se Knina) pa je panika zahvatila i zastupnike koji su vrlo brzo shvatili tko bi trebao platiti demokraciju, pardon – decentralizaciju! Naravno, građani dodatnim porezima čak i na stare automobilske olupine za koje bi godišnji porez bio veći od vrijednosti njihovih višestruko izraubanih konja, na zemljište koje ne obrađuju, na poslovni prostor koji se ne upotrebljava, i prirezima koje može uvesti svako selo. Gdje će suza nego na oko, tako i porez ne može mimoići one koji i tako zadnjim snagama pokušavaju protegnuti kune od početka do kraja mjeseca, ako ih uopće imaju za tako dugo 30-dnevno razdoblje. 
Mora se reći da su samo SDP-ovci bili poslušni vojnici Vlade, a ostatak je koalicije sa znatno manje oduševljenja, a više kritike obasuo Vladin uradak. Tražili su zastupnici od izvršne vlasti da im podastre simulacije novonastalih troškova kao i prihoda pojedinih županija, što je izvediv zadatak, ali i magičnu formulu po kojoj bi novčanici građana ostali netaknuti novodobivenim obvezama.
 Nisu zadovoljni ni time da se na zemljište koje se ne obrađuje lupa kazna odnosno porez. Drže naime da bi učinkovitije bilo stimulirati proizvodnju za sigurnog kupca. Ovako, ne bi bilo ništa čudno da neki od seljaka koji ne može platiti porez, a nema nade da eventualno proda ono što je zasadio ostane bez zemljišta koje će mu »nacionalizirati« neuredno plaćanje poreza. No, država kao vlasnik najvećeg dijela neobrađenih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj, ne bi naravno plaćala ništa.
 Protiv takvog Vladina prijedloga osobito se pobunio HSS kojem već na predstojećim lokalnim izborima birači zasigurno ne bi oprostili ako bi dao svoj glas za takav suicidni potez. I »kapitalisti« s vikendicama plaćali bi veći porez na svoje »kuće za odmor«, jer imaju višak stambenog prostora pa valja primijeniti pravilo – plati porez ili pokloni kuću porezniku jer imaš – stan, a na dva mjesta istodobno se ne može stanovati. 
 Zna li se da bi i Zagreb prihvaćanjem ovog zakona grcao u nevoljama, onda ne treba puno mašte pa da se jasno vidi da većina općina, gradova i županija ne bi znala što bi s decentralizacijom u još većem siromaštvu od onog kojeg već trpe. Nedvojbeno, do donošenja toga zakona bit će pisanja i brisanja po gotovo svim člancima, ako se u Saboru želi dobiti dovoljan broj ruku u zraku. No, nisu samo zakonski tekstovi podigli prašinu u Sabornici proteklog tjedna. Naime, uobičajeno točka dnevnog reda izbor i imenovanje članova saborskih odbora ne izaziva pozornost, niti zastupnika, niti medija. Već desetak godina postoji dogovor da stranke predlažu svoje kandidate, da se o tome ne raspravlja i da je to riječju gotova stvar nakon što kandidat dobije blagoslov Odbora za izbor i imenovanje. Međutim, u četvrtak je učinjen presedan.
 Baš kao što se šuškalo, Ivić Pašalić nije dobio dovoljnu potporu zastupnika. No, to i ne bi čudilo da isti zastupnik s istom reputacijom koja mu sada postaje krimen nije bio potpredsjednik Sabora, izabran od istih onih zastupnika koji su mu ovaj puta dali košaricu. S obzirom na ispriku Dražena Budiše, upućenu Pašaliću neposredno po završetku glasovanja, jasno je da je najviše izgubila koalicija. Dakako, riječ je o vjerodostojnosti. 
Ipak, saga o Pašaliću jamačno ima i stranački dodatak, odnosno »moj obračun s njim«. Naime, premda HDZ-ove unutarstranačke borbe u posljednje vrijeme nisu javne, one zbog toga nisu manje žestoke. Različitost vizije budućnosti stranke, glavni su prijepor između dviju najjačih struja – one predsjednika Sanadera i Vladimira Šeksa s jedne strane, te »najmoćnijeg savjetnika« Pašalića s druge. Uostalom, znakovita je i ovih dana izrečena poruka predsjednika Stipe Mesića njegovoj nekadašnjoj stranci HDZ-u: »Ako se ispriča za učinjeno i ako pročisti svoje redove mogla bi to postati respektabilna stranka!« Sve to potvrđuje da je samo pitanje vremena kad će vezanost Kastora i Poluksa konačno puknuti jer Zeusa odavno nema, i tko će od te dvojice HDZ-ovaca imati bolju bazu. U tom smjeru ide i nedavna izjava Sanadera kako će Pašalića isključiti iz HDZ-a ako nastavi voditi paralelnu politiku, ali i odgovor: »Sanader me ne može isključiti iz HDZ-a«.
 Čini se da bi se obračun na Trgu žrtava fašizma mogao zbiti vrlo brzo, pa čak i prije lokalnih izbora, čemu će nedvojbeno pripomoći i zbrka oko članstva u Odboru za unutarnju politiku. A na stranačkom saboru koji će morati uslijediti u kratkom roku (možda i prije lokalnih izbora) sve opcije ostaju otvorene, jer bingo ni za koga nije siguran.
Goranka Jureško
</div>
<div type="article" n="3">
Šverceri već slave!
Sindikalci upozoravaju da država mora zbrinuti sve zaposlene, iako u to iskreno sumnjaju, a i sam glavni inspektor Stanko Vidić izražava sumnju da će neki važni predmeti ostati neriješeni. Uostalom, financijske inspektore više nitko ne shvaća ozbiljno
Nakon najavljenog gašenja Financijske policije, sudbina oko 850 djelatnika postat će posve neizvjesna. Većina od oko 550 inspektora bit će možda raspoređena po drugim službama većinom u Poreznu i Carinsku upravu, dok će se, kako sada stvari stoji, 300-injak namještenika, osoblja kao što su tajnice, administratori, vozači, daktilografi i čistačice vjerojatno naći na ulici. 
Burzi rada mogu se nadati i brojni inspektori bez visoke stručne spreme, a među njima ima izvrsnih profesionalaca.
 Dok ti ljudi s pravom očajavaju, utajivači poreza i šverceri imaju razloga za slavlje. Poreznih inspektora, koji svoj dolazak moraju najaviti, nikad se nisu ni pretjerano bojali, dok su financi uvijek bili strah i trepet. Oni čiji se predmeti nalaze u ladicama Financijske policije nadaju se da će ukidanjem te službe i njihovi slučajevi ostati zaboravljeni. Financijske inspektore ovih dana, kad nekome dođu u kontrolu, uglavnom dočekuju s podsmijehom, jer nitko ne vjeruje službi koja još danas postoji, a sutra vjerojatno više ne. 
Da iznenađenje bude još veće, iako se »šuška« da se ukidanje planira za 15. travnja, u Financijsku policiju iz nadležnog im Ministarstva financija ili iz Vlade još nije stigao nikakav službeni dopis o ukidanju te službe, niti je preciziran datum kada će se to dogoditi. To nam je potvrdio i glavni inspektor Stanko Vidić.
Voda na mlin kriminalcima
»Još nije ništa dogovoreno, jer još ne postoji zakon kojim bi se mogla ukinuti Financijska policija. Iz Ministarstva financija samo su nas usmeno obavijestili da će se služba ukinuti i da je to politička odluka«, kaže Vidić, dodajući kako zbog skorog ukidanja, radni elan zaposlenih u Financijskoj policiji nije kakav bi trebao biti čime država radi na ruku kriminalcima. U takovoj je kaotičnoj situaciji, napominje Vidić, najvažnije ne napraviti pogreške u zbrinjavanju veoma ozbiljnih predmeta kojima se Financijska policija bavi, a uglavnom se odnose na gospodarski kriminal. Vidić priznaje da ne zna što će biti sa zaposlenima Financijske policije. 
Krešimir Sever predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata čiji je član i Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika otkriva da kako mu zamjenik premijera Goran Granić te ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović nisu znali ništa reći o navodnom ukidanju Financijske policije. Sindikat ne zna tko stoji iza te odluke.
»Zaposlene u Financijskoj policiji javno se proziva da su korumpirani. Tko će nakon toga te ljude zaposliti. Tražimo od Vlade da nakon ukidanja Financijske policije svim zaposlenicima osigura nova radna mjesta«, ističe Sever.
»Očekujemo da će najmanje 270 ljudi, namještenika sa srednjom stručnom spremom ostati bez posla. U Poreznoj upravi, Državnom inspektoratu i MUP-u ističu da imaju viška zaposlenih, a velik broj diplomiranih kriminalista čeka posao na burzi rada. Tko će onda nas zaposliti«, pita se Jozo Penić, povjerenik Sindikata u zagrebačkoj postaji Financijske policije, dodajući kako se zaposlenici osjećaju zlouporabljeni, iskorišteni i na kraju ostavljeni. 
Prijedlozi inspektora zanemareni
Kad se prošle godine počela izrađivati Strategija razvoja Republike Hrvatske koja ni do danas nije ugledala svjetlo dana, dvojica inspektora financijske policije pokušala su dati svoj doprinos te su na temelju uočenih nedostataka u ustrojstvu i funkcioniranju Financijske policije izradili prijedlog mjera za uklanjanje tih nedostataka. Riječ je o stručnom radu pod nazivom »Coremenda« koji je prije nešto manje od godinu dana upućen ministru financija, premijeru i predsjedniku države.
Među ostalim »Coremenda« predlaže da se Financijska policija izdvoji iz Ministarstva financija i da poput Državne revizije djeluje kao zasebna služba. Inspektori Financijske policije trebali bi se, po »Coremendi«, umjesto legalnim poreznim obveznicima, više baviti kontrolom sive ekonomije i šverca, te bi stoga trebali djelovati na graničnim prijelazima, carinskim skladištima te u velikim sustavima koji proizvode robu na koju se obračunavaju trošarine kao što su tvornice duhanskih proizvoda, alkoholnih pića i kave. 
Financijska policija bi se trebala više baviti nadzorom imovinskih transakcija, svih oblika gospodarskih kriminala, kontrolom trošenja državnih sredstava. Riječ je o poslovima kojima se bave slične službe u Italiji i Španjolskoj, koje su Hrvatskoj po mnogočemu uzor u borbi protiv kriminala, dok bi se ukidanjem Financijske policije kod nas mogla stvoriti klima u kojoj će krijumčari i drugi utajivači poreza moći svoje nezakonite djelatnosti raditi s mnogo manje straha da će biti otkriveni.
 U osam godina postojanja Financijske policije, otkriva »Coremenda«, njezini su djelatnici, u odnosu na svoje inozemne kolege, bili jako potplaćeni, a o sustavnom stručnom usavršavanju i o opremi poput automobila ili mobitela, mogli su samo sanjati. 
Boris Orešić
</div>
</div>

<div type="part" n="2">
<head>Zagreb i županija</head>
<div type="article" n="4">
Sliško nije bio kralj pokera, već biljara i flipera
Kontrola koju je u kockarnicama nedavno provela Financijska policija nije otkrila njihovu povezanost s kriminalnim djelatnostima. Lov inspektora na lažne poker automate završio je pronalaskom velikog broja ilegalnih automata među kojima nisu bili i oni Vjeke Sliška. Je li za navodnu povezanost kriminalaca s igrama na sreću najviše kriva država koja je baš svakom dozvolila da otvori kockarnicu? 
Jesu li hrvatske kockarnice i automat-klubovi leglo mafije? Ako je Zlatko Bagarić bio kralj kocke, a Vjeko Sliško kralj pokera, onda je i odgovor na prvo pitanje potvrdan. No čini se da ove premise baš ne drže vodu. 
Priča počinje početkom devedesetih godina kad je gotovo svaki kafić imao barem po jedan poker automat. Svi su uredno igrali i u slučaju dobitka, na šanku bili isplaćivani. Tada nije bilo baš nikakvog nadzora, a naš dobro obaviješteni izvor u Financijskoj policiji otkriva kako je mafija tada iskoristila priliku i na poker automatima »okrenula« golemi novac. Međutim, već 1993. godine, država je poker automate stavila izvan zakona, što ipak nije sprječilo brojne vlasnike kafića da i ih i dalje drže, odnosno registriraju kao automate za zabavne igre. Automati su i dalje radili po istom kompjuterskom programu, iako je on trebao biti bitno izmijenjen i usklađen s novim pravilima koje je propisala država, a dobitnicima se novac isplaćivao, premda je to postalo ilegalno. 
Akcija »Poker«
Kako bi se takva pojava spriječila, Financijska policija provela je 1996. godine veliku akciju »Poker«, u kojoj je zaplijenjeno mnogo automata po kafićima, a njihovim vlasnicima upućene prekršajne prijave. Vlasnici kafića najčešće nisu i vlasnici automata, no zato ugostitelji vrlo rado pristaju da im se u kafić postavi automat čime si osiguravaju veći broj gostiju. 
 Budući da ni tom akcijom nisu do kraja iskorijenjeni lažni poker automati, u srpnju prošle godine financi su ponovno krenuli u kontrolu ugostitelja. Opet je otkriveno mnogo automata s krivo namještenim programima, premda su imali ateste programerskih tvrtki koje je Ministarstvo financija ovlastilo za izdavanje takvih atesta. Tri tvrtke su tako izgubile licencu za atestiranje, a kako saznajemo najviše je automata zaplijenjeno na širem području Zagreba, u Vukovaru i Vinkovcima. 
»Niti jedan ugostiteljski objekt u kojem je Sliško držao svoje automate nije bio problematičan. Niti za jedan njegov automat za zabavne igre se nije ispostavilo da je riječ o prerađenom starom poker automatu, niti je otkrivena bilo kakva druga nezakonitost«, saznajemo u Financijskoj policiji, gdje ističu kako nemaju nikakve čvrste dokaze da je kriminalni milje u Hrvatskoj povezan s igrama na sreću. 
U Ministarstvu financija ne kriju da je tijekom proteklih mjeseci Financijska policija bila u svim hrvatskim igračnicama, ali pritom niti u jednoj nisu otkrivene kriminalne radnje. 
Kontrola je, doduše, više bila usmjerena na utvrđivanje porezne discipline, pa su tako dvije kockarnice tvrtke »Casino Zagreba«, na Trgu bana Jelačića i u hotelu Dubrovnik u Zagrebu ostale bez koncesija, jer su državi dugovale porez, nisu imale potrebne garancije banaka, te su držale neispravne aparate za igru. Obje igračnice su zatvorene, a svi automati zaplijenjeni i u skladištu Ministarstva financija čekaju uništenje. 
250 nepoželjnih u kockarnicama
Naše sugovornike u Ministarstvu financija jako čudi činjenica da Vjeku Sliška nazivaju kraljem pokera, jer on barem službeno, nije držao poker automate u automat klubovima, već isključivo automate za zabavne igre, prije svega biljar, pikado i fliper. Svoje poker automate Sliško je, doznajemo u Ministarstvu, odjavio i vjerojatno prebacio u inozemstvo još 1993. godine. Na Sliškov posao sa zabavnim automatima Ministarstvo nema nikakve primjedbe, jer kod njega nikad nisu bili otkriveni prerađeni poker automati prijavljeni kao automati za zabavne igre. 
»Direktori trgovačkih društava koji nam dolaze i traže koncesije za igračnice i automat klubove sasvim su normalni ljudi. Tko u kockarnicama stoji iza dioničara, nas ne zanima«, kažu u Ministarstvu. 
 »Više od 30 godina radim u kockarnicama, no Vjeku Sliška nikad nisam ni upoznao. On i njegovi suradnici nemaju nikakve veze s kockarskim miljeom. Vjerujte da tipovi kockastih glava koji voze grand cherokeeje i imaju pune džepove novaca, taj novac sigurno nisu zaradili u kockarnicama. Casinoi ne privlače krupne ribe, kojima je bilo daleko interesantnije 'isisati' novac iz fondova, banaka, hotela, tvornica...«, tvrdi Vlado Škobić, tajnik Hrvatske udruge igračnica i direktor kockarnice »Royal« u zagrebačkom hotelu Panorama, dodajući kako je i Bagarić svega dvaput svratio na piće u kockarnicu »Royal«.
Na ulazu u tu kockarnicu postoji popis od oko 250 imena kojima je ulaz zabranjen. Riječ je o ljudima koji su pokazali da ne znaju gubiti, te koji kad ih kocka ne ide počnu psovati, raditi nered ili na sve strane po casinu posuđivati novca. Oni koji posuđuju novac u kockarnicu ne smiju, a posebno nisu dobro došli kamatari. 
No čini se da takva situacija nije baš u svim igračnicama. Donedavno je na lošem glasu bila Lutrijina kockarnica u hotelu Internacional, u kojoj su kamatari bili česti gosti. I ne samo oni, već i neki koji su, neslužbeno doznajemo, uz blagoslov tadašnjeg vodstva kockarnice igrali na siguran dobitak. U nekoliko mjeseci prošle godine, igračnica u Internacionalu uspjela je nagomilati nekoliko desetaka milijuna kuna gubitka. Za koliko je novca oštećen vlasnik, Hrvatska lutrija, i tko je za to odgovoran, trebala bi pokazati kontrola Financijske policije, koja neprekidno traje već nekoliko mjeseci i još se ne zna kad će biti gotova. 
Mjesto za »pranje« novca
Prema mišljenju Vlade Škobića, problem je u onima koji dodijeljuju koncesije za otvaranje igračnica , a to je Ministarstvo financija kojem je jedino važno da onaj tko želi koncesiju zadovoljava sve zakonom propisane uvjete i za to podastre dokumentaciju, umjesto da se provjerava prošlost ljudi koji se žele baviti igrama na sreću. U Njemačkoj ili SAD-u, kaže Škobić, kockarnicu ne smije otvoriti netko tko ima iza sebe makar i jedan dan proveden u zatvoru ili bilo kakvu drugu mrlju u životopisu. Također, Nijemci koncesiju ne daju niti nekome tko nije stručno osposobljen za priređivanje kockarskih igara, što kod nas također nije slučaj. Udruga igračnica predlagala je Ministarstvu financija da se uvedu certifikati koje bi Udruga izdavala, a kojim bi onaj tko želi otvoriti kockarnicu dokazivao svoju stručnost. Međutim, za izdavanje koncesija za igračnice u Njemačkoj je zadužena nezavisna komisija, sastavljena od utjecajnih i nekompromitiranih ljudi, a ne državno tijelo kao što je Ministarstvo financija. 
Kao primjer nestručnosti ljudi u Ministarstvu Škobić navodi slučaj nedavnog dopisa upućenog igračnicama iz Ureda za sprječavanje pranja novca u kojem se traži da igračnica mora uzeti podatke i dostaviti ih Uredu o svakom igraču koji u žetone promijeni više od 50.000 kuna. Igračnice, tvrdi Škobić, nisu mjesta u kojima se pere novac, jer se za dobitke igračima ne izdaje potvrda da su novac zaradili u kockarnici, što znači da 10.000 prljavog novca igrač može pretvoriti u 20.000 prljavog novca, ili pak sve izgubiti. A što je tek s igračima koji ulažu više puta manje svote novca, ističe Škobić i potvrđuje nam kako rad kockarnica po deset dana u mjesecu nadziru inspektori Ministarstva financija od kojih država baš nema mnogo koristi, jer je riječ o ljudima koji se previše ne razumiju u kockanje i igre na sreću. 
»Inspektori su dobrodošli jer je to jedini način da definitivno shvate koliko su neosnovane priče da se u džepove vlasnika casinoa slijevaju milijunske zarade. Priče da su kockarnice okupljališta kriminalaca su gluposti koje nanose našoj djelatnosti veliku štetu. Biti 'kraljem kocke' značilo bi da se nitko ne može baviti tom djelatnošću bez blagoslova kralja«, kaže Škobić. 
»Treba vidjeti tko drži koncesije. Svaki kriminalac mora imati i neku legalnu djelatnost, pa da, ako ga netko pita od čega živi, može odgovoriti da zarađuje od biljara i flipera«, objašnjava Škobić. 
Ono što je i Ministarstvu i Udruzi igračnica i Hrvatskoj lutriji zajedničko, jest želja da kockarnice i automat-klubovi postanu mjesta u koja će ljudi dolaziti kako bi se zabavljali i opustili, odigrali svoj rulet, poker ili popularno »voće«, da im pritom to nitko ne zamjeri, niti ih osuđuje, a pogotovo da ih iz prikrajka ne vrebaju kojekakvi kamatari, kriminalci, ilegalci... Kockarnice, automat-klubovi, ili pak biljar-klubovi bez stvarnih ili izmišljenih »kraljeva« koje ubijaju na ulici. 
Boris Orešić
</div>
<div type="article" n="5">
Popis stanovništva počinje u nedjelju u osam sati ujutro
ZAGREB, 31. ožujka
 – U nedjelju, 1. travnja, na čitavom području Republike Hrvatske, nakon višemjesečnih priprema konačno počinje najveća ovogodišnja akcija u državi – Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2001. godine. Statistička je to akcija, ujedno i prva u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, koja se provodi redovito, svakih deset godina, s ciljem prikupljanja svih relevantnih podataka o ukupnome stanovništvu jedne države.
Već od osam sati ujutro, više od 22.000 uvježbanih popisivača i oko 2500 kontrolora krenut će u obilazak tisuća hrvatskih domova tražeći odgovore ukućana na ukupno 64 pitanja iz popisnice. Valja pritom znati da popisivače neće biti teško prepoznati. Oni će, naime, nositi plastične bijele kofere, dok će, kako to opisuje Zlatko Grzelj, zamjenik ravnatelja Državnog zavoda za statistiku, na prednjoj strani mape koju će imati uz sebe, u tamnoplavi plastični fascikl biti umetnuta i ovjerena ovlaštenja žućkaste boje s njihovim punim imenom i prezimenom te JMBG-om.
Njihov će radni dan već od prvog dana, 1. travnja pa sve do 15. travnja, trajati od 8 do 20 sati. Svaki popisivač je još pri ulasku u kuću obvezan dokazati svoj identitet pokazujući ovlaštenje, a procjenjuje se da će za obradu prosječnog kućanstva biti potrebno oko pola sata. Građani su, podsjetimo, dužni točno odgovoriti na sva pitanja, a tako prikupljeni podaci smiju se koristiti samo u statističke svrhe. Iz Zavoda još jednom umoljavaju građane da izađu u susret popisivačima koji će im, bude li trebalo, pružiti i sva dodatna objašnjenja. Prvi rezultati Popisa 2001. bit će, kako smo već najavili, poznati krajem svibnja.
Antun Krešimir Buterin
</div>
<div type="article" n="6">
U Podsusedu postavljena replika »zagrebačkog kita«
ZAGREB, 31. ožujka
 – Vjerna replika zagrebačkog kita (Mesocetus agrami), postavljena je u subotu u Podsusedu, u blizini mjesta gdje su sredinom prošlog stoljeća pronađeni ostaci više vrsta kitova. Kako je tom prigodom istaknuo Nenad Jandrić, jedan od autora projekta »Zagreb dok ga još ni bilo - Zagreb prije 1094«, u sklopu koje je provedena ova akcija, Zagreb je jedini grad na svijetu čijim se imenom zove jedna vrsta morskog sisavca.
Inače, za projekt »Zagreb dok ga još ni bilo - Zagreb prije 1094.«, autori Zoran Gregl, Željko Kovačić i Nenad Jandrić dobili su prvu nagradu na 26. zagrebačkom salonu 1991. godine. U sklopu tog projekta autori su do sada postavili sedam rimskodobnih i, uključujući zagrebačkog kita, dva paleontološka spomenika. Koliko dobro su Zagrepčani prihvatili ovu akciju ponajbolje svjedoči podatak da je trg, na kojem je postavljena replika rimskodobnog spomenika, posvećenog Ponciju, imenovan Rimskim trgom, dok je mala scena DK Gavella, po spomeniku mamutu postavljenom u njenom predvorju, nazvana Mamut scena.
Ova akcija traje i dalje, a pred autorima je još realizacija brojnih medaljona koji će posvjedočiti da je poriječje Save bilo idealno za život, i u davna vremena, te da su to tlo i geografski smještaj bili idealni za nastanak Grada Zagreba kakvog danas poznajemo i volimo. 
Što se tiče »zagrebačkog kita«, njegovi ostaci pronađeni su sredinom prošlog stoljeća ispod ostataka ruševina Susedgrada. Naime, tu se nalazio kamenolom, a pri eksploataciji građevnog kamena u laporima je pronađeno mnogo različitih okamina riba, puževa i školjaka koji su tu prije 11 do 13 milijuna godina živjeli u zaljevu Panonskog mora. Pronađeni su i ostaci više vrsta kitova koji su, mnogo godina kasnije, dani na proučavanje belgijskom stručnjaku za kitove, profesoru van Bendenu. On je utvrdio da ostaci jednog kita pripadaju izumrloj i posve novoj vrsti kita iz roda Mesocetus, koji je nazvao po Zagrebu - Mesocetus agrami. Danas se ti ostaci čuvaju u Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a samo nalazište velikog broja fosila »Pod Susedom« postalo je jedno od najznačajnijih paleontoloških nalazišta u Europi. Replika »zagrebačkog kita« postavljena je na postolju visine pet metara, a dužina kita je šest metara. 
»Po sačuvanim ostacima ustanovljeno je kako je pronađeni Mesocetus agrami bio upravo toliko dug te da se vjerojatno radilo o mladom primjerku, jer njegovi današnji srodnici dosežu i do trideset metara u dužinu«, zaključio je Jandrić. (Milan Koštro)
</div>
<div type="article" n="7">
Protiv sotonističkog skupa u Hrvatskoj
ZAGREB, 31. ožujka
 – Predstavnici katoličkih udruga »Marijina legija« te Hrvatskog pokreta za život i obitelj u subotu su u ime katoličkih vjernika najoštrije prosvjedovali protiv najavljenog skupa oko 3000 sotonista iz cijelog svijeta u Hrvatskoj, o čemu su ovih dana pisali listovi, a najavljeno je i u svjetskom sotonističkom časopisu »Black«, priopćili su u subotu te udruge.
 »Nije nam poznato postoje li negdje u svijetu legalizirane udruge štovatelja sotone – duha i oličenja najgoreg i najogavnijeg zla, mržnje, sebičnosti, ovisnosti o zlu, zatirača prave sreće i slobode te ubojice ljudi od početka ljudskoga roda«, navode, uz ostalo, u priopćenju predsjednik »Marijine legije« prof. Dubravko Slavić te predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj Ružica Čavar. Kako smatraju, »udruge koje u svojim temeljima imaju sotonu, kao oca laži, prijevare i zavoditelja na zlo nestabilnih ljudi, ne bi smjele djelovati ni ilegalno«. S tim u vezi ističu da »ni jedna zakonski uređena država ne bi smjela dopustiti nezakonito djelovanje, a niti ozakoniti zlo«.
Predstavnici katoličkih udruga nadalje navode da »takve nezakonite sotonističke udruge već postoje u Hrvatskoj«, za što je »jasan dokaz njihovo pojavljivanje na Internet stranicama« te otvoreno predstavljanje njihovih voditelja u javnim glasilima. Predsjednici udruga procijenili su da je »najavljeni svjetski skup sljedbenika zla, sebičnosti i mržnje strašan nasrtaj na Hrvatsku i sotonska uvreda svim katolicima, koji su ogromna većina u Hrvatskoj, kao i svim drugim vjernicima u jednoga Boga, koji je milosrđe i najveća ljubav, ali i čestitim ljudima, bez obzira na vjeru«.
Također apeliraju na hrvatske vlasti, posebno na MUP, da nipošto ne dopusti održavanje najavljenog skupa sotonista u Hrvatskoj jer, smatraju, to bi bilo »raspirivanje mržnje i uvreda većini građana Republike Hrvatske« te općenito negiranje dostojanstva hrvatske države. (H)
</div>
</div>

<div type="part" n="3">
<head>Sa svih strana</head>
<div type="article" n="8">
»Dinamo« opet mijenja ime!
Konačnu odluku donijela je Uprava maksimirskog prvoligaša, smatrajući da je to jedini način da se klub spasi od definitivnog ukidanja koje mu prijeti zbog poreznog duga od čak 293 milijuna kuna! Iako ideja o novom imenu ima mnogo, Uprava kluba će odluku, kako saznajemo, prepustiti navijačima, a za najbolju ideju obećana je i visoka novčana nagrada 
ZAGREB, 1. travnja
 – Nogometni klub »Dinamo« dobit će novo ime! Kako »Nedjeljni Vjesnik« ekskluzivno doznaje, takvu je odluku donijela Uprava maksimirskog prvoligaša, smatrajući da je to jedini način da se klub spasi od definitivnog ukidanja, koje mu prijeti zbog poreznog duga od čak 293 milijuna kuna! Neodgodivi rok za plaćanje duga državi istječe u nedjelju, 1. travnja, u ponoć, a kako novac nije pronađen, konačna odluka glasi da klub prestane postojati pod sadašnjim imenom. 
Takav izlaz nije nepoznat kada su u pitanju ogromni dugovi. Istim trikom poslužio se velik broj hrvatskih tvrtki koje su, u želji da spase posao, mijenjale imena ili vlasništvo iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću. »Prijenos« se obavlja tako da se najprije sva novčana imovina prebaci na račun koji nema veze s tvrtkinim računom, potom tvrtka službeno bankrotira i nad njom se proglasi stečaj, a zatim vlasnik osnuje novu tvrtku, s početnim kapitalom kojeg prebaci s tajnog računa na račun svoje nove tvrtke. 
U takvim poslovnim makinacijama domaćih poduzetnika najčešće su stradavali radnici koji nisu mogli iz stečajne mase naplatiti dug za plaće, ali i država koja bi pritom ostala bez poreza i, još gore, doprinosa, zbog čega su mnogi radnici izgubili i pravo na zdravstveno osiguranje.
Dinamovi nogometaši, međutim, ne moraju od toga strahovati. Ovaj potez, uostalom, Uprava i čini upravo zbog njih. Poznato je, naime, da je klub u dugovima zato što su »zlatne noge« hrvatskoga nogometa »zaboravile« platiti porez i doprinose, kao što to čine svi ostali građani. Maksimirski čelnici poslušali su stoga savjet jednog poznatog zagrebačkog odvjetnika, koji ima iskustva u ovakvim slučajevima, i odlučili da se Dinamo ugasi kako bi se mogao i dalje natjecati u hrvatskoj nogometnoj ligi.
Klub će vjerojatno za desetak dana biti registriran pod novim imenom. To preimenovanje, naglašavaju u Maksimiru, ovoga puta nema nikakve veze s politikom, već je razlog isključivo financijski. Iako ideja o novom imenu ima pregršt, Uprava će odluku prepustiti navijačima kako bi izbjegla njihovo kasnije negodovanje. Pozivaju se svi ljubitelji i poklonici NK »Dinama« da svoje prijedloge za njegovo novo ime pošalju na adresu kluba, Maksimirska ulica 128, 10000 Zagreb, najkasnije do petka, 6. travnja, a Uprava, zanimljivo je, za najbolju ideju obećava i novčanu nagradu. (nv)
</div>
<div type="article" n="9">
Imamo li šesto čulo?
ZAGREB, 31. ožujka
 – Krapinski čovjek imao je tzv. »šesto čulo« koje je izgubio tijekom evolucije?! Ostaci izgubljenog »organa« smješteni su kod nas, današnjih ljudi, odmah iza nosnica - riječ je o dvije male šupljine nazvane Jacobsonovim ili Vomeronazalnim organom! 
Naime, naši davni preci doživjeli su tijekom dugog, prirodnog, razvitka genetske promjene, a upravo su te promjene »krive« za gubitak nečega što se danas naziva »šestim čulom«. Neki od suvremenih istraživača evolucije smatraju da se ostatak tog »šestog organa« nalazi u nosu svakog suvremenog čovjeka, a nemali broj vjeruje da taj zakržljali »organ« i dan danas utječe na ljudsko ponašanje, stoji u zanimljivoj crtici »Izgubljeno šesto čulo« objavljenoj u časopisu Hrvatski Zemljopis. 
Čemu je »šesto čulo« uopće služilo? Prema nekim, dosad objavljenim rezultatima istraživanja najvjerojatnije otkrivanju drugih praljudi ili praživotinja, prije no što je nazočnost tih drugih ustanovljena sluhom, vidom ili opipom. Pretpostavlja se da su »šesto čulo«, prije svih drugih osjeta, »alarmirale« kemijske supstance iz znoja drugih praljudi ili životinja, navodi se u nastavku, te dodaje da Jacobsonov organ i danas reagira na feromone koje luče mnoge životinje. (H)
</div>
<div type="article" n="10">
Nerođeno dijete - pasivni pušač?
ZAGREB, 31. ožujka
 – Djeca majki koje i za vrijeme trudnoće puše, što će stručno reći da su još nerođena djeca »in utero« tzv. pasivni pušači, kasnije češće obolijevaju od astme negoli djeca koja su pasivnom pušenju izložena nakon rođenja ili, naravno, ako pasivnom pušenju uopće nisu izložena. Štetnost pušenja majki još nerođene djece za buduće zdravlje te iste djece potvrdila su istraživanja objavljena u »American Journal of Respiratory and Critical Care Medicine«, stoji u kratkom ogledu o štetnosti pušenja majki tijekom trudnoće dr. Josipe Mazalin, objavljenom u »Liječničkim Novinama«. 
Frank Gilliland s Odjela za preventivnu medicinu na »Keck School of Medicine« iz Los Angelesa proveo je sa suradnicima retrospektivno kliničko ispitivanje u kontaktu s roditeljima djece prosječne dobi od 10 godina. Ustanovljena je povezanost pušenja majki tijekom trudnoće s »postojanjem stridoroznog disanja« kod djece, te s prisutnošću astmatičnih simptoma. Budući da su anatomske strukture dišnih puteva u velikoj mjeri potpuno formirane prilikom rođenja, izloženost duhanu »in utero« može utjecati na povećanje rizika od obolijevanja od astme u budućnosti. (H)
</div>
<div type="article" n="11">
Zbog ecstasyja se gubi pamćenje!
ZAGREB, 31. ožujka
 – Ecstasy može znatno oslabiti pamćenje. Istraživači su otkrili da osobe koje su dugo uzimale ecstasy teško pamte čak i najjednostavnije zadaće, izvješćuje BBC. Dr. Tom Hefferman i dr. Andrew Scholey sa sveučilišta »Northumbria« te dr. Jonathan Ling sa sveučilišta »Teeside« testirali su pamćenje 40 osoba, koje su uzimale ecstasy 10 puta mjesečno te 39 osoba koje nisu uzimale tu drogu.
Istraživači su mjerili tri tipa gubitka pamćenja. Provjeravali su kratkoročno pamćenje, koje se odnosi na navike (navijanje budilice i slično), zatim dugoročno »povremeno« pamćenje (prenošenje poruka) te »unutarnje« pamćenje (kad osoba zaboravi što je došla reći ili učiniti). Rezultati osoba koje su redovito uzimale ecstasy bili su lošiji, čak i kad je uzeta u obzir uporaba drugih droga ili različitih načina podsjećanja.
 Dr. Hefferman i njegovi kolege pretpostavljaju da je droga povezana s oštećenjima dijelova mozga zaduženih za planiranje i pamćenje dnevnih aktivnosti. Dr. Hefferman kaže kako ovo istraživanje naglašava činjenicu da takozvane »lake droge« mogu škoditi zdravlju.
 »Neki misle da bi se lake droge - a mnogi i ecstasy ubrajaju u njih - moglo legalizirati, a istraživanja, uključujući i naše, zapravo pokazuju kako redovita uporaba droga može biti vrlo štetna za kognitivne procese«, rekao je dr. Hefferman.
 Predstavnik agencije za liječenje ovisnosti o drogi i alkoholu, »Addiction« kaže: »Stalno se mora upozoravati na opasnosti svih droga te na njihovo djelovanje na mozak, posebno mlade, koji redovito posjećuju klubove i dolaze u iskušenje da probaju drogu«. (H)
</div>
<div type="article" n="12">
Postojat će samo engleski!
BERLIN, 31. ožujka
 – Zaboravite njemački ili francuski, jednoga će se dana svi europski birokrati sporazumijevati na engleskome jeziku! »Svakodnevni posao vjerojatno će se obavljati na nekoj verziji engleskoga, slično kao što su se ljudi u srednjem vijeku služili latinskim jezikom«, rekao je u petak predsjednik Europske komisije Romano Prodi za jedne njemačke novine. Njegovo mišljenje, da je engleski globalna lingua franca, vjerojatno se neće svidjeti Francuzima, koji se trude svoj jezik očuvati ravnopravnim, a ni Nijemcima, koji su se već morali boriti da im jezik ne izbace s nekih sastanaka EU-a.
Predsjednik Europske komisije dodao je da bi svi Europljani morali imati pravo u Europskom parlamentu službeno govoriti svojim materinjim jezikom, čak i kad se Unija sa sadašnjih 15 članica proširi na planiranih 27. No dosadašnja tri službena jezika, francuski, engleski i njemački, morali bi ostati službeni jezici Komisije, misli Prodi i dodaje kako se borio protiv španjolskih nastojanja da se popis proširi jer, smatra Prodi, to bi i druge ohrabrilo da to traže.
 »Rekao sam im, da ja, kao predsjednik Komisije, imam pravo odlučiti. Ja osjećam da su tri dovoljna. Ali, ako vam to ne odgovara, kao radni ću jezik uvesti dijalekt kojim se govori u Bologni«, rekao je Prodi, nekadašnji profesor na sveučilištu u Bologni. (H)
</div>
<div type="article" n="13">
Mršavite gledajući televiziju i jedući čips!
WASHINGTON, 31. ožujka
 – Krajnja maštarija svakog »roba televizije« ili kako bi Amerikanci rekli »couch potatoa«, tj. osobe koja se po cijeli dan izležava, da jede što više, a da istovremeno gubi »kile« bez redovite vježbe, uskoro bi mogla postati stvarnost. Zahvaljujući prijelomnom otkriću u načinu kako tijelo sagorijeva nakupljene masti to će, naime, biti moguće, objavili su istraživači. Znanstvenici na Medicinskom sveučilištu »Baylor« u Houstonu otkrili su da miševi, koji su genetski modificirani tako da im nedostaje ključni enzim, uključen u metabolizam masti, jeli gotovo 40 posto više hrane, ali da su težili čak 10 do 15 posto manje nego normalno hranjeni miševi. 
 Istraživači tvrde da bi njihova saznanja mogla »popločiti« put za razvoj lijeka, kojemu bi bili meta određeni enzimi u ljudskom tijelu, čime bi se omogućilo gubljenje težine, bez da pretile osobe drže dijetu i vježbaju. Doktor Salih Wakil, koji je vodio to istraživanje, rekao je u razgovoru da im se čini da je to moguće izvesti i da će to biti »sjajno za »couch potatoe«- osobe koje će moći sjediti na kauču, grickati čips i gledati televiziju, ne brinući se da će dobiti veliki trbuh«. (H)
</div>
<div type="article" n="14">
Umjesto tri, u zatvoru proveo 29 godina
KINGSTON, 31. ožujka
 – Jedan stanovnik Jamajke pušten je jučer iz zatvora, nakon što je proveo 29 godina iza rešetaka, zato što je razbio veliki stakleni izlog jedne banke. Pravosudni dužnosnici Jamajke izjavili su da Ivan Boroughs (76), nije bio zaboravljen, već da je sud polako djelovao, radeći na njegovom slučaju. Boroughs je bio optužen za zlonamjerno uništavanje vlasništva, u prosincu 1972. godine, kada je razbio veliki stakleni izlog banke, a za to djelo je najveća zakonska kazna tri godine. 
Sudu se činilo da je Boroughs mentalno bolestan i zbog toga nepodoban da mu se sudi. Nakon oslobađanja iz zatvora, Boroughs je otišao svojoj kući u May Pen, u središnjem dijelu otoka. Boroughs je rekao da ne zna zašto su ga tako dugo držali u zatvoru i da mu je drago što je konačno izašao, jer nije »uživao u boravku u zatvoru«. Dodao je da se raduje da će konačno živjeti ispravnim životom, te da je još uvijek uznemiren zbog dugogodišnjeg sužanjstva. (H)
</div>
</div>

<div type="part" n="4">
<head>Kultura</head>
<div type="article" n="15">
Najstariji europski kalendar otkrio sam sasvim slučajno!
Dr. Aleksandar Durman: Najstariji indoeuropski kalendar otkrio sam na loncu iz Vinkovaca na koji isprva nisam obraćao pažnju. Moja teza jest da je u seobenom valu u kojem je naseljen Vučedol, naseljena i Troja čime su se otvorila vrata brončanog doba! Također mislim da je Krist u narodnoj tradiciji preuzeo u kasnijim vremenima Orionovu simboliku. Izložba »Vučedolski Orion« će vjerojatno gostovati i u Parizu, Ottawi, Pragu, Ankari i Ljubljani! 
MARINA TENŽERA
Televizijske kamere BBC-a i CNN-a, po svemu sudeći, imaju izvanredan razlog dolaska u Zagreb! I Hrvati imaju svog Arthura Clarkea! Kapitalna su, naime, istraživanja dr. Aleksandra Durmana koji na izložbi »Vučedolski Orion« u Arheološkom muzeju predstavlja svoja sjajna otkrića vezana uz vučedolsku kulturu. Ne samo da je na jednom loncu iz Vinkovaca dr. Durman »dešifrirao« simboliku najstarijeg indoeuropskog kalendara, s prikazom zviježđa noćnog neba(!), već je iznio pregršt novih teza o vučedolskoj kulturi što se 3000. godine prije Krista razvijala na desnoj obali Podunavlja, istodobno sa civlizacijama Starog Egipta, Sumerskom kuturom i Trojom I.
Pročelnik Odsjeka za arheologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Aleksandar Durman znanstvenik je impresivne karijere. Vodio je pedesetak arheoloških iskopavanja diljem Hrvatske vezanih uz prapovijesne i antičke lokalitete. Kao predavač je gostovao na prestižnim svjetskim sveučilištima u Heidelbergu, Nottinghamu, Tübingenu, Cornell University, Wake Forrest sveučilištu kao i nekoliko manjih univerziteta države New York. Sjajnu izložbu, koju već danas možemo uvrstiti u kulturni događaj godine i jedan od najvažnijih izložbenih projekata Hrvatske u svijetu (pregovara za se gostovanja izložbe u Parizu, Pragu, Ljubljani, Ottawi i Ankari), uz dr. Durmana, osmislila je ekipa vrhunskih stručnjaka: Željko Kovačić (postav), Ivan Antonović (vizualni identitet), Stanko Juzbašić (glazbena podloga što prati kretanje zviježđa(!), Jacqueline Balen i Mirela Dalić (stručne suradnice), te Rujana Kren (skulpture nadahnute vučedolskom kulturom).
 l U kakvom je stanju lokalitet Vučedol? 
– Imali smo »sreće« da je šest stotina nalaza iz jednog podruma u Vukovaru odnešeno u Novi Sad, a ne uništeno. Već smo dobili neke informacije da su tamošnji stručnjaci voljni vratiti materijal. Sam lokalitet u dobrom je stanju, štoviše, u tijeku je realizacija ideje da se Vučedol pretvori u europski arheološki park!
 l Vučedol, smješten četiri kilometra od Vukovara, na karakterističnom je području, kakvom?
– Vučedolska kultura se rasprostirala na lesnom grebenu od Erduta uz Dunav pa sve do Fruške gore. Kako je Dunav svoju desnu obalu nagrizao i podlokavao, stvorio se vertikalan »zid« visok 25 metara još u davnim geološkim vremenima ledenog doba. Taj prirodni »plato« se od Nuštra počinje dizati prema Vukovaru tako da se negdje od 86. metara popne na čak 115. metara nadmorske visine. Tlo, tzv. les, na tom je području vrlo porozno, što znači da njemu gotovo nema raslinja, čineći ga nekom vrstom stepe što je i pogodovalo istočnim narodima koji su došli na taj prostor (također sa stepa) oko 3000. godine prije Krista na prvim europskim kolima!
Vučedolska metalurgija najrazvijenija u Europi
 l Tko su bili Vučedolci?
– Vučedolci su bili prvi indoeuropski narod koji je na ove prostore došao u velikom globalnom valu nakon badenske kulture. Kao i drugi orijentalni narodi, stabiliziraju se na ovom prostoru, gdje ih je zaustavila konfiguracija terena. Isprva stočari, u kasnijim se fazama bave rudarstvom i metalurgijom bakra, a njihova će keramika postati slavna diljem Europe. Vrlo je važno istaknuti da im je na našem prostoru trebalo čak 200 godina da od Vučedola dođu do drugog velikog naselja Vinkovci, gdje su stigli u zonu velikih šuma. Tamo im kola nisu funkcionirala, stoka im se nije mogla napasati, te su morali promijeniti ekonomiju, zbog čega su postali lovci i to poglavito na jelene!
 l Kakva je to bila zajednica?
 – Bila je to dobro organizirana zajednica, u kojoj, doduše, ne možemo govoriti o rodovskom uslojavanju u njenoj ranoj (3000.-2800. g. pr. Kr.) i klasičnoj fazi (2800.-2600. pr. Kr.), već tek u kasnoj (2600.-2400. pr.Kr.) kada imamo i neku vrstu prvih vladara knezova što potvrđuju dva kneževska groba od kojih je jedan doista značajan otkriven u Tivatskom polju. U njemu je bio pokojnik sa zlatnom sjekirom, bodežom, privjescima u kosi i po svemu sudeći prvom europskom krunom!
 l Riječ je o kulturi paralelnoj s velikim civilizacijama?
– Da. Od 3000. godine pr. Kr. počinje period starog carstva u Egiptu. Od 2470. do 2400. godine pr. Kr. grade se piramide, dakle, na samom kraju vučedolske kulture. S druge strane, u isto vrijeme u Mezopotamiji nastaje fascinantna kultura Sumerana (3000. do 2400. pr. Kr.), gdje također nastaju prvi vladarski grobovi sa svom poznatom pompom koja se može mjeriti s Tutankamonovim bogatstvima. Osim toga, vučedolska se kultura razvija paralelno i s Trojom I. i početnom fazom Troje II. Možemo čak govoriti i o tome da postoji veza Vučedola i Troje!
Vučedolska predodžba svijeta i svemira – na terinama
 l Kako to mislite?
– Moja teza jest da je u seobenom valu u kojem je naseljen Vučedol, naseljena i Troja! Zaključio sam to na osnovu keramičkih analogija, odnosno, na osnovu slične metalurgije, naime, tehnologija vezana uz metalurgiju u Troji je vrlo slična vučedolskoj. Čak mislim da je s našeg tla krenula ideja kositrene rudače koja u dodatku bakra otvara vrata brončanog doba! Štoviše, Vučedolska metalurgija upravo i jest jedan od razloga širenja kulture u kasnoj fazi prema sjeveru Europe (iza 2600. godine pr. Kr.), do Praga, ali i prema jugu. Zauzela je vučedolska kultura sva područja bogata bakrom, jer je vučedolska metalurgija dosegnula takav stupanj umijeća koji je nadilazio sva iskustva koja su u Europi tada postojala.
 l Izložba predstavlja vučedolsku predožbu svijeta na posudama. O čemu je riječ?
– Vučedolci su kao i svi stari narodi imali specifičan odnos prema smrti koju nisu mogli definirati. Iznad glave su im se rasprostirale zvijezde, Sunce, Mjesec i planeti, što je moglo izgledati kao slika vječnosti. Međutim, gledajući u nebo, Vučedolci su kao i svi stari narodi uočili niz promjena. Pojava svakodnevnog izlaska i zalaska sunca opjevana je u svim civilizacijama kao najvažji trenutak dana. Cjelokupna vučedolska predožba svijeta i svemira (nastala promatranjem neba) iskazana je na njihovim posudama, prije svega terinama. Predodžba izlazećeg sunca na terinama je prikazana točno na polovini, prijelomu posude čiji donji dio sugerira dubinu oceana i mraka, a gornja polovina izlazi iznad obzora. Sunce, dakle, nije dano u svojoj cijelosti već kao kanon stoji na tom prijelomu. Važno je reći da segment ispod bikoničnog prijeloma vučedolskih posuda nikada nije urešen, budući da je to dio ispod našeg obzora, dakle, svijet tame i smrti, a preko nekih drugih posuda možemo shvatiti da je to svijet voda u koji povremeno tonu Sunce i zviježđa. I Biblija, uostalom, spominje boravak sunca u mraku, a Homer i Hesiod spominju »pobjedu sunca nad smrću«. Još jedan znak često stoji na istom mjestu kao sunce – pet zvijezdica složenih u romb od kojih su tri horizontalno smještene ravno na tom prijelomu. Tih pet zvijezda simboliziraju veliko zimsko zviježđe Orion koji je u vučedolsko vrijeme dakle oko 2800. g. pr. Kr. zalazio za obzor 21. ožujka, točno na dan proljetne ravnodnevnice. To je ujedno i početak vučedolske godine i početak novog ciklusa rađanja.
 l Na jednom loncu našli ste i najraniji indoeuropski kalendar, što je doista fantastično!
– U Vinkovcima smo 1978. u jednom podrumu, gdje se u drevnim vremenima nalazila jama ljevača bakra (na mjestu temelja budućeg hotela »Slavonija«), otkopali cijele posude, kolekciju od 5 dvodjelnih kalupa za lijevanje bakrenih sjekira s posudom u kojoj se topio bakar. Jama je do trenutka zatrpavanja služila kao podrum vezan uz kuću, a potom i kao odlagalište za otpad. Uz kalupe na dnu jame nađene su tri posebno ukrašene posude. Dvije posude svojim ukrasima nisu pripadale vremenski kasnoj već klasičnoj fazi vučedolske kulture. Dok je jedna posuda bila amforica iz kasne faze kulture, druga je bila tzv. »kadionica« u čijem su se donjem dijelu nalazile tri kamene kuglice, što znači da je posuda služila kao zvečka u klasičnoj fazi vučedolske kulture. Treći i najvažniji nalaz (također iz klasičnog doba), na kojeg isprva nisam obraćao posebnu pažnju, bio je oštećeni lonac za kojeg se u vučedolskoj kulturi može naći malo analogija. Upravo na njemu sam otkrio oslikani najraniji cjeloviti europski (indoeuropski) kalendar. Kalendar je, valja reći, istovremeni sumerskom i egipatskom i nije njihova kopija jer je uspostavljen na daleko sjevernijoj 45. paraleli!
 l Možete li ukratko pojasniti simboliku? 
– Lonac se sastoji od 4 pojasa od kojih na gornja tri nedostaje nekoliko polja. Svaki pojas ima više kvadrata od kojih su gornja tri polja dosta oštećena. Međutim donji pojas broji 12 kvadrata od kojih je svaki drugi prazan. U »punim« kvadratima su simboli zviježđa koje se pojavljuje u tom dijelu godine. U prvoj zoni prikaz je proljeća. To je jedina zona na loncu u kojoj se javlja Sunce. Redom se javljaju (s praznim kvadratima između) – Sunce, Orion, opet Sunce, a ostalo je odlomljeno. U drugom, nižem i najširem pojasu prikazano je ljeto koje ima tek dva dominantna zviježđa – što znači da opet naizmjenično idu Plejade, Labud, Kasiopeja, Plejade. Posebno je zanimljivo zviježđe Kasiopeje u obliku slova W koje tada nije bilo cirkumpolarno, a na ljetnu je dugodnevnicu izlazilo sa zalaskom sunca u 20 sati. Labud (prikazan poput križa sv. Andrije) je visoko nad istočnim obzorjem, a treći znak Plejada s više koncentričnih krugova prikazan je poput Marsa. Treći pojas nosi Plejade, Blizance, Pegaz i Ribe te opet Plejade. Zviježđa Pegaza i Riba najčešće su prikazivani kao dva dijagonalno preklopljena kvadrata, ali se javljaju u još barem dvije likovne varijante. Najzanimljiviji je četvrti, očuvani pojas sa zimskim nebom u 12 kvadrata što nosi Kasiopeju, Pegaz/Ribe, Orion, Plejade, Pegaz i Blizance. Kalendar, u stvari prepoznaje 4 godišnja doba i 12 polja (tjedana?) u svakom pojasu.
Istoznačna Orionova i smrt Kristova
 l Zašto su dominanta zviježđa u vučedolskoj kulturi? 
 – Vidite, u stepi bez istaknutih prirodnih »kontura«, bilo je vrlo teško pratiti visinu sunca. Zato megalitičke civilizacije grade kamene blokove da bi pratile kretanje sunca. U prostorima gdje je ravno obzorje stari su narodi pratili dva tipa zviježđa – ona koja se kreću ravno iznad naših glava (Veliki medvjed i Velika kola) i tzv. umiruća zviježđa koja je pratila vučedolska kultura. Riječ je o zviježđima koja se javljaju nisko na obzoru i povremeno se tijekom godine gube s obzora. Vrlo je bitan upravo Orion kojega nema osam mjeseci, a vraća se početkom zime. S druge strane, baveći se kalendarom, naišao sam na problem precesije. Zbog »razlokane« zemaljske osi, naime, stvara se imaginarna kružnica na nebu koja se zatvara svakih 26.000 godina, što znači da je današnja Sjevernjača Vučedolcima prije pet tisuća godina bila nevažna zvijezda, a sjevernjača im je bio Thuban u zviježđu Zmaja. To jasno vidimo i na egipatskim piramidama.
 l To znači da je Orion bio najvažnije zviježđe u kozmogoniji Vučedolaca?
– Moja ideja jest da je Krist u narodnoj tradiciji preuzeo u kasnijim vremenima Orionovu simboliku. Kako je Orion tonuo za obzor na sâm dan proljetne ravnodnevnice, bilježio je kraj zime, to jest njezinu smrt. Vezujem to dakle uz hrvatsku tradiciju. Na granici između Dalmacije i Hercegovine panj se na Badnjak ukrašavao s pet zvijezdica na isti način kako Vučedolac prikazuje Orion. Pojava Oriona na nebu pokriva vrijeme od početka zime do kraja proljeća u koji period možemo svrstati i dva najvažnija datuma vezana uz Krista – njegovo rođenje i smrt. Orionova smrt označava dominaciju sunca, kao što i Kristova smrt i Uskrsnuće Boga – čovjeka uzdiže u Boga! I staronjemačka tradicija spominje tri zvijezde iz Orionova pojasa kao tri maga.!
 l Kako povezujete činjenicu da je kalendar bio u jami ljevača bakra?
– Gledajte, Vučedolci su vjerovali da je metalurg onaj koji može nasilno iz utrobe zemlje izvući rudaču i posebnim procesima pretvoriti taj metal u uporabni predmet. To znači da su Vučedolci vjerovali da je metalurg onaj koji može zaustaviti ili ubrzati vrijeme, odnosno skratiti procese rasta metala u zemljinoj utrobi, do njegovog konačnog oblika – zlata. Danas ne bi trebalo čuditi zašto je kalendar nađen u jami ljevača bakra. Kalendar je u biti bio samo banalna kontrola vremena koju je metalurg i tako već imao! Svojom funkcijom »operatera vječnošću«, metalurg je, u stvari, bio šaman, a kao što je poznato šamanska tehnika se sastojala od »odlaska« u svijet mrtvih i povratka u svijet živih, tj. od donošenja poruka s onoga svijeta. Otkriće kalendara na neki nam je način zatvorilo cijelu priču o vučedolskoj religiji i vjeri. Kalendar je u biti tehnikalija koja je trebala opisati nebeska zbivanja vezana uz pojavu i nestanak zviježđa, ali je istovremeno mogla i prepoznavati neke od planeta koje putuju kroz ta zviježđa (ne zaboravimo da riječ planet dolazi od grčke riječi lutalica).
 l Posebno su intrigantni nalazi ljudskih žrtava na Vučedolu. Kakvi?
– Da. Grob s osam pokojnika otkopan 1985. godine iz rane faze vučedolske kulture u kojem se nalazio muškarac i sedam žena od kojih su šest imale udubljenja na glavi nastala kapljom usijanog metala – jako je važan. Jedna žena i muškarac, zanimljivo, imali su samo jednu kaplju izazvanu metalom na lubanji i sahranjeni su tako da gledaju u nebo, dok su sve ostale žene imale po dva udubljenja na glavi i bile su sahranjene s licem prema zemlji. Svi su kosturi bili zatrpani s debelim slojem drvenog ugljena, što upućuje na ritualnu žrtvu. Uz brojne posude nađene u tom grobu isticala se terina koja nam je pojasnila situaciju u grobu. Ukras na terini predočava muškarca simbolom Marsa, ženu simbolom Venere, a ostale žene veže u zviježđe Plejade. Uz njih je četiri puta prikazano zviježđe Oriona, sa sedam sunaca na obzoru. Svrha tog žrtvovanja bila je da se s metalom provede inicijacija, odnosno, da se ti ljudi obilježe kao zastupnici nebeskih tijela, a moguće je da se dogodilo i to da su Mars i Venera prošli u vrlo kratko vrijeme kroz zviježđe Plejada i da je zbog toga pala ljudska žrtva!
</div>
<div type="article" n="16">
Teatar Ulysses - mjesto susreta dvaju svjetova
Redateljica Lenka Udovički ovog će ljeta na Malim Brijunima postaviti Shakespeareova »Kralja Leara«, u produkciji teatra Ulysses, a u kojemu će Rade Šerbedžija nakon 11 godina ponovo progovoriti svojim jezikom 
Putovanje je jedan od načina nemirenja s neminovnom sudbinom, tipično za mediteransku kulturu, od Homera pa nadalje. Tu je svaki čovjek osuđen na lutanje, izvanjsko ili unutrašnje, svatko je u traganju za vlastitom Itakom. Putuju pojedinci i likovi, a Uliks im je svima amblemska figura. I podsjećanje da se nikad ne prestane nadati i raditi, tragajući za novim izrazima kako bi izbjegli zatvaranju u egocentrični svijet, koji okreće leđa stvarnosti i drugima. O putovanju se govori u programu »Teatra Ulysses« kojeg su prije nekoliko mjeseci osnovali glumac Rade Šerbedžija i književnik Borislav Vujčić. Djelovanja toga kazališta povezano je s Istarskim područjem oko Vodnjana, Fažane, Brijuna i Pule, a njegov naziv hommage je velikom irskom književniku Jamesu Joycu čija se biografija i djelo preklapa i povezuje s tim prostorom.
Prva predstava »Teatra Ulysses« najavljena je ovog ljeta na Malim Brijunima, a u njoj će nastupiti Rade Šerbedžija, Lucija Šerbedžija, Mira Furlan, Josip Genda... Riječ je o uprizorenju slavne Shakespeareove tragedije »Kralj Lear« koju su u suvremenom kazalištu postavili Giorgio Strehler, Peter Brook, Matthias Langhoff, Klaus Michael Gruber, Bernard Sobel, Deborah Wagner... »Kralja Leara«, u produkciji »Teatra Ulysses«, režirat će Lenka Udovički, koja je prošle godine s uspjehom u londonskom kazalištu »Globe« uprizorila Shakespeareovu »Oluju« s Vanessom Redgrave u glavnoj ulozi. Do početka rata režirala je u Beogradu, a potom se seli u London, gdje je s Vanessom i Korinom Redgrave te Etkihardom Showlom osnovala »Moving Theatre«. 
Rade nakon 11 godina na hrvatskom jeziku
U Londonu je režirala i Frischove »Palikuće«, Stevanovićev »Vodopad«, Menottijeva »Konzula« te projekt »Brecht u egzilu«. S Lenkom Udovički razgovaramo o »Teatru Ulysses«, »Kralju Learu«, Shakespeareovu kazalištu »Globe«, njezinom iskustvu rada u engleskom kazalištu, o svjetovima koje nastoji povezati, o stvarnim i imaginarnim putovanjima...
 l Iz koje ideje je pokrenut »Teatar Ulyssis«? Što Vas je vodilo, koja je početna želja ili zamisao zacrtala put tom projektu?
– Sve je krenulo od želje da se radi »Kralj Lear«. No, »Teatar Ulysses« ima dva izvora – proizašao je iz neke naše, Radine i moje, želje da spojimo dva svijeta u kojima živimo. Svijet koji je ovdje i kojeg nosimo u sebi i onaj drugi svijet u kojem se krećemo i koji upoznajemo, svijet naše životne svakodnevice. Ovdje su ljudi s kojima bismo željeli raditi, a tamo su ljudi koje bismo željeli upoznati. Dakle, kazalište je nastalo iz te duhovne čežnje da spojimo dva svijeta koja su naša odrednica, da ne iskačemo iz jednog u drugi, nego da ih povežemo. Željeli smo da naši dolasci u Hrvatsku ne protiču samo u privatnim druženjima, a kod ljudi izvana, koji su kroz nas osjetili bliskost s ovim prostorom, prepoznali smo želju da dođu ovdje, rade i upoznaju nove ljude. Ta naša želja za kreativnim povezivanjem dvaju svjetova počela je dobivati konkretnije oblike nakon što smo prošloga ljeta posjetili Male Brijune te nakon što su nas ljudi iz Vodnjana pozvali da dođemo, te nas predstavili tvrđavi i tvrđavu predstavili nama.
 l Je li se nakon toga i nametnula ideja o postavljanju »Kralja Leara« na Malim Brijunima?
– Već duže vrijeme pričali smo o »Kralju Learu«, ali smo razgovarali i o drugim komadima. Različiti se komadi vrte oko nas i mi oko njih. Kada nam se rodila treća kćerka, pitala sam Radu – »što smo dobili?«, on mi je rekao – »curicu, sad mogu igrati Leara«. Pokretač tog našeg projekta jest neka intima, neka duhovna čežnja i kreativna želja za stvaranjem i spajanjem. Rade već 11 godina nije igrao na svom jeziku i, iako ne volim govoriti u njegovo ime, dajem si slobodu reći kako je njegova želja da progovori svojim jezikom, svojim čitavim bićem. Umjetnik ono što je ili po čemu je nosi u sebi i stvara iz svijeta koji nosi u sebi, uspostavljajući s nekom sredinom dijalog. Mene zanima dijalog s ovom sredinom.
Prvi sam stranac koji je režirao u »Globeu«
 l Prošle godine ste režirali »Oluju« u londonskom »Globeu«, rekonstrukciji slavnog Shakespeareova kazališta.
– Radila sam »Oluju« s Vanessom Redgrave u ulozi Prospera. Bilo je to fantastično iskustvo, uz mnogo potencijalno zastrašujućih okolnosti. Jer bio je to moj prvi susret sa Shakespeareom, a bila sam prvi stranac koji je režirao u »Globeu«, rekonstrukciji Shakespeareova kazališta. Taj »Globe« realizacija je sna američkog glumca Sama Wanamakera i ljudi u »Globeu« naglašavaju da se, kao što njihov primjer ukazuje, snovi ponekad ostvare. On je prije pedesetak godina došao u Englesku i vidio na južnoj obali Temze ploču, na kojoj je bilo napisano da je tu negdje bio smješten originalni »Globe« za koji je Shakespeare pisao i gdje su izvođeni njegovi komadi te je usnio san da bi to kazalište tu moralo ponovno postojati. Gotovo 50 godina on je uvjeravao ljude, sakupljao sredstva, radio na ostvarenju toga svog životnog sna i doživio početak gradnje kazališta. Umro je prije nego što je u »Globeu« odigrana prva predstava, »Henrik IV« prije pet godina. Tako je ostvarena rekonstrukcija »Globea«, koja je nastojala biti autentičnom, u kojoj nema niti jednog čavla, nema betona, a krov je slamnati...
 l Kako ste se osjećali dok ste režirali u tom prostoru? Koja su Vaša iskustva rada u novom-starom »Globeu«?
– Mnogo sam tamo naučila. Mi ne znamo kako se igralo u tom prostoru, postoje samo neki podaci o tome. No, promijenile su se okolnosti, publika, doživljaj kazališta. Osim što je kazalište, »Globe« je i međunarodni centar za izučavanje kazališta i Shakespeareova djela. Kazalište je živa stvar, određen je vremenom u kojem nastaje, da bi bio živ mora s tim vremenom korespondirati. Raditi u »Globeu« znači eksperimentirati, ispitivati, biti inspiriran onim kako je kazalište tada izgledalo i što je značio te nastojati povezati to sa sadašnjim vremenom. 
Za redatelja postoje neke zadane stvari koje se moraju poštivati. Taj je prostor iznimno snažan. Kada sam u »Globeu« gledala »Julija Cezara« osjećala sam se kao da sam došla u drugi svijet. On je tako građen, njegova osnova je kružna. Energija koja kruži tim prostorom ima svoje specifične zakonitosti i nedokučivosti. I scenografija je tu zadana. Predstava se igra po danu, unutar kazališta ne postoje moderna tehnička pomagala – nema ozvučenja, ni svjetla. Na prvi pogled se čini da su ti vezane ruke. Ali nekada neka pravila mogu biti oslobađajuća, tjeraju redatelja da razmišljaju kroz glumca, o tajnovitostima i bogatstvu njegova iskaza, o ekspresivnosti tijela i glasa koji glumac nosi – što je osnova onoga što kazalište jest. Naime, kada si oslobođen pritiska natjecanja s modernim tehnologijama, s filmom i videom, imperativa da se napravi spektakl otvara se prostor drugačije ekspresije. U prostoru »Globea« zvuk, glas i riječ pružaju mogućnost za dublje doživljaje. U tom prostoru postaje bitno što je gore, a što dolje, što je s lijeve, a što s desne strane, što se kreće u smjeru kazaljke na satu, a što u suprotnom smjeru. Neke stvari koje danas, u brzini olako pretrčavamo, tu postaju jako važne. Na sredini pozornice postoji propadalište. U Shakespeareovo vrijeme funkcioniralo je to podzemlje, iz te tame su izlazile prikaze, gore su bili bogovi, a negdje između smrtnici – ljudi i glumci. Ta je vertikala u »Globeu« jasno označena, ta vertikala postoji i u nama. Moje je iskustvo da publika na to i danas lako reagira i s tim komunicira.
Gledatelji će putovati
 na »Kralja Leara« 
 l »Kralja Leara« postavit ćete na otvorenom prostoru. Koju Vam on slobodu nudi?
– Iz tog nekog jako strukturiranog i zadanog prostora »Globea« ovog se ljeta selimo na cijeli otok, u neki prostor slobode koji je isto tako zagonetan, a ta njegova sloboda može biti zastrašujuća. Nadam se da ću uspjeti neka svoja iskustva iz »Globea« koristiti u radu na »Learu«. S tim da će okolnosti biti drastično različite. I u »Learu« će biti jedna jasna odrednica, a to je odrednica otok Mali Brijuni i njegova tvrđava, pa i brodovi kojima se na taj otok stiže. Naša će predstava igrati u različitim prostorima, ispred tvrđave i na njoj, a publika će putovati. Dok smo se u »Globeu« oslanjali samo na maštu, ovdje će se uz to neko putovanje mašte desiti i fizičko putovanje – gledatelji će putovati s obale do otoka, od rive do tvrđave, s dna do vrha tvrđave. Sve je jedno putovanje.
 l Kakav je koncept Vašeg »Kralja Leara«?
 – Koncept se još uvijek rađa. Prilično je nezahvalno o tome govoriti, naročito za novine. Naime, još nisam potpuno sastavila glumačku ekipu, niti razgovarala s glumcima. Ne bih voljela da ljudi koji to rade saznaju više iz novina, nego od mene. Osim toga, vjerujem da će se mnoge stvari promijeniti u meni i kao rezultat mog susreta s glumcima i ostalim suradnicima. Ono što je sigurno je tvrđava. Važno je i vrijeme kada je ona građena. Gradili su je Austrijanci i ona je dovršena na početku prošlog stoljeća. To je povijesno vrlo zanimljivo vrijeme. Tvrđava je vezana uz Austro-Ugarsku monarhiju, branila je Pulu koja je bila njezina najveća luka. Predstavu ćemo vezati uz taj period, uz raspad Austro-Ugarske monarhije, što je duboko obilježilo Europu 20., pa i 21. stoljeća. To vrijeme nam je inspiracija, polazišna točka, a tijekom rada ćemo odlučiti koliko ćemo ostati vjerni tom vremenu.
Sudar različitih koncepata
 l Što nam danas, iz naše suvremenosti, poručuje Shakespeareov »Kralj Lear«? 
– Taj je Shakespeareov tekst, kao i svi njegovi tekstovi, vrlo kompleksan i to na više planova. Prvi je globalan plan – a to je raspad jednog carstva, podjela vlasti, prilike koje ljudima pruža raspad jedne moći i stvaranje novih centara moći, rasap i rat. Drugi je intiman plan, a podrazumijeva pitanja obitelji, odrastanja djece, odnosa roditelja i djece, odnosa zakonite i vanbračne djece... Ta se dva plana u predstavi prepliću na tragičan način. Mislim da su to vječne teme. A što će konkretno ta predstava reći vidjet ćemo – vjerojatno će različitim ljudima reći različite stvari. Mnogo više volim ukazivati i postavljati pitanja, nego na njih davati odgovore.
 l Svojim radom povezujete dvije različite sredine, različite kazališne koncepte i različita gledanja na kazalište.
– U meni se dogodio taj sudar različitih kazališnih koncepata. Sudar između srednjoeuropskog, istočnoeuropskog pristupa teatru gdje je redatelj imperativ, redateljsko čitanje primarno, uz snažnu vizualizaciju i gdje je redatelju obaveza da smisli nešto novo i neobično što nitko drugi još nije vidio, i engleskog teatra koji nosi nasljeđe Shakespeara i drugih velikih pisaca, gdje je uloga teksta, odnosno riječi, potencirana i gdje se prvenstveno pazi kako se izgovara tekst što njihovi glumci vješto rade. Eto, ta dva pristupa se sudaraju u meni.
Dubravka Vrgoč
</div>
<div type="article" n="17">
Amerika takvim knjigama obiluje, u Hrvatskoj - prva
Knjiga je namijenjena ne samo novinarima, profesorima i studentima novinarstva, nego i znanstvenicima, povjesničarima, dokumentaristima, piscima, i svima koje zanima novinarstvo kao jedna od najstarijih profesija, koja dnevno ispisuje povijest i tijekove svih oblika ljudskog življenja i opstanka 
U Zagrebu se već dvije godine bez ikakvog publiciteta priprema Leksikon novinarstva, a Vjesnik« je dobio ekskluzivno pravo upoznati svoje čitatelje dokle se stiglo u pripremi te edicije. Najvažniju karakteristiku tog jedinstvenog djela na tlu Hrvatske i šire, čini njegova sveobuhvatnost i »prisutnost« na svim kontinentima svijeta. Uz biografije poznatih domaćih i svjetskih novinara, knjiga će sintetizirano obuhvatiti široki dijapazon svih domaćih i inozemnih značajnijih pisanih novina, agencija i časopisa, te televizijskog i radijskog novinarstva. Pružit će i širok uvid u stotine raznih pojmova i institucija iz oblasti komuniciranja kao javnog interesa, od novinarskih redakcija i organizacija, do načina uređivanja i tiskanja novina, emitiranja televizijskih i radio programa, povijesti važnijih novina i časopisa, te pregleda ostalih formi novinarskog rada.
O tome smo razgovarali s diplomiranim politologom Darkom Stuparićem, glavnim urednikom i voditeljem projekta te značajne hrvatske edicije. Stuparić je od 1997. zaposlen u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«, a sada je stručni tajnik Hrvatske enciklopedije. Inače, bivši je urednik »Vjesnika«, autor nekoliko knjiga s područja novinarstva, suradnik u leksikonima »Tko je tko u Hrvatskoj?« i »Hrvatskom leksikonu«, te glavni urednik leksikona »Tko je tko u NDH?« 
3500 natuknica na 60.000 redaka 
– Sličnih djela u Hrvatskoj nema, ali vani ih ima, i mi ćemo se podacima iz tih djela djelomično služiti, naravno, uz eventualnu dopunu i aktualizaciju svih preuzetih podataka. Tim su izdanjima osobito bogati Amerikanci i neke zapadnoeuropske zemlje, za razliku od istoka Europe, gdje takvih izdanja ima malo, ili ih uopće nema. Za bivše Jugoslavije u Beogradu je postojao, a možda i sada postoji, Institut za novinarstvo, koji se, međutim, malo bavio sličnim projektima. U izdanju beogradske »Savremene knjige« objavljen je godine 1979. »Leksikon novinarstva«, ali bez biografija novinara i s prilično oskudnim podacima u ostalim natuknicama. Godine 1997. beogradski novinar Dušan Đurić objavio je jednosveščanu »Novinarsku enciklopediju«, koja se praktički ne može usporediti s našim izdanjem, jer u njoj ima svašta, ali veoma malo podataka – kaže Stuparić. 
 Hrvatski Leksikon novinarstva bit će tiskan u jednom svesku velikog formata, a imat će oko 3500 natuknica na više od 60.000 redaka. Bit će obrađeno oko 400 biografija hrvatskih novinara, ali i više od 1500 novinara iz cijelog svijeta, zatim oko tri stotine »živih« i ugašenih novina i časopisa, svi značajni elektronički mediji, pa i pojedine poznate rubrike iz raznih medija: kao Lutajući reporter, Embargo, Spectator, Slikom na sliku, Taksi za Babilon i slično. 
Knjiga je namijenjena ne samo novinarima, profesorima i studentima novinarstva, nego i znanstvenicima, povjesničarima, dokumentaristima, piscima, i svima koje zanima novinarstvo kao jedna od najstarijih profesija, koja dnevno ispisuje povijest, prikazujući analitički tijekove svih oblika ljudskog življenja i opstanka. 
Kriteriji za uvrštenje 
Urednik Stuparić ističe da među suradnicima koji stvaraju ovo značajno izdanje ima najviše iskusnih i renomiranih novinara iz raznih medijskih područja, pa primjerice, navodi neka imena, kao Inoslav Bešker, Damir Matković, Marina Mučalo, Rosa Grce, Meri Štajduhar, Žarko Susić, Salih Zvizdić, Božo Novak, Josip Grbelja, Srećko Lipovčan, Jozo Petričević, Maroje Mihovilović i desetci ostalih, a jedan od značajnijih savjetnika je zagrebački novinar, pisac, komediograf i filmski redatelj iz Zagreba, Fadil Hadžić.
 U strukturi suradnika, uz dosta poznatih inozemnih novinara sa svih kontinenata, značajno mjesto imaju i brojni leksikografi, povjesničari, književnici, sveučilišni profesori, grafički inženjeri, stručnjaci za elektroničke medije i kompjuterizaciju, i drugi. Mnogo suradnika raznih struka nalazi se u zemljama u kojima novinarstvo ima dugu tradiciju, te je i danas vrlo razvijeno.
– Osobe, institucije, pojmovi i drugo sve što je uvršteno u Leksikon temelji se na standardnim kriterijima, koji vrijede u leksikografiji odnosno stručnoj literaturi te grane. Moguće su i dvojbe u vezi s uvrštavanjem ili neuvrštavanjem u Leksikon živućih osoba, poglavito iz Hrvatske. Istaknuo bih da nam kao najvažniji kriterij za uvrštavanje imena suvremenih osoba služi relevantnost opusa ili rezultati rada tih osoba. Ima ljudi koji su čitava života bili urednici u novinama ili drugim medijima, ali nisu se isticali ni nakladom, ni gledanošću odnosno slušanošću emisija, pa uz dužno poštovanje, držim da takvima neće biti mjesta u Leksikonu, koji je, uz ostalo, i kronika vremena u kojem živimo. Istodobno ističem da je u Leksikon uvršten znatan broj novinara, koji nisu ni primirisali urednički položaj, ali su stalno trčali po zemlji i svijetu, i iza sebe ostavili zapamćen trag. Takvima ima mjesta u Leksikonu. Dakako, ovo su malo slobodnija razmišljanja o tim kriterijima, jer smo ih mi veoma precizno definirali i oni su, da tako kažem, neka vrsta uređivačke poslovne tajne – naglašava Stuparić. 
Leksikon uskoro dovršen! 
Darko Stuparić nabrojao je niz primjera, koji nedvosmisleno govore o preciznosti rada autora Leksikona. Zanimljiv je, recimo, slučaj s Orianom Fallaci, poznatom talijanskom novinarkom i autoricom više putopisnih knjiga. 
– Naši su suradnici pregledali mnoge domaće i svjetske leksikone i enciklopedije ne bismo li saznali točan datum njezina rođenja, ali smo se iznenadili. Gotovo u svakoj enciklopediji ili leksikonu bio je drugi datum rođenja. Žena je žena! Kao godina Orianina rođenja navodi se uglavnom 1929. i 1930., ali su dan i mjesec svaki put različiti. Napokon smo saznali da živi u New Yorku, pa smo našeg suradnika otuda zamolili da je nazove i upita. Znate što nam je odgovorio? »Imam njezin broj telefona, ali ni za živu glavu neću je nazvati. Ovdašnji novinari imaju loše iskustvo s njom. To je oštra žena, koja ne trpi novinare, a ne bira ni riječi kada ih odbija!« Eto, novinarka, a ne trpi novinare. Nije bilo druge, nego smo izabrali neki od ponuđenih datuma rođenja. I toga ima! – priča sugovornik.
Navodi Stuparić i niz zanimljivih novinarskih imena, koje ne pamtimo po novinskim napisima, nego po nečemu drugome, iako su svojedobno bili dobri novinari ili izdavači novina. To su, primjerice, Benito Mussolini, W. Churchill, R. Kippling, E. Fellini (filmski redatelj), Al Gore, J. Steinbeck i niz drugih sličnih poznatih ljudi.
– Posvetili smo puno pažnje – priča Stuparić – i našim ljudima, koji su inozemstvu uživali veliki novinarski ugled, a u nas su gotovo nepoznati. To je, recimo, slučaj s Lukom Brajnovićem (umro u veljači 2001.), koji je u nas bio poznat jedino kao pjesnik u emigraciji, a on je osnivač katedre novinarstva na Sveučilištu Navarra u španjolskoj Pamploni. O ugledu Brajnovića govori i podatak da mu je za života utemeljena ugledna španjolska međunarodna novinarska nagrada, koja nosi njegovo ime i od 1996. dodijeljuje se novinarima »za etička dostignuća u novinarstvu«. Ima takvih primjera puno. 
Dokle se stiglo u tom veoma zahtjevnom i složenom radu na Leksikonu? Abecedarij je završen prije godinu dana, a suradnici su u punom pogonu i znatan je dio građe definitivno priređen, pa kako reče Stuparić, knjiga je blizu izlasku na tržište. Možda u ljeto ove godine. No, o datumu izlaska odlučit će nakladnik, zagrebačka izdavačka tvrtka »Masmedija«, čiji je vlasnik i direktor, Stjepan Andrašić, nekadašnji glavni urednik »Večernjeg lista«. 
Salih Zvizdić
</div>
<div type="article" n="18">
Još čuvam tajnu o svojoj tuzi i osamljenosti
Rođen na Uskrs prije osamdeset godina, dječak iz Ključa nije ni slutio kako će svojim likovnim ključem otvoriti vrata najpoznatijih muzeja i galerija širom svijeta, da će se o njemu pisati knjige i snimati filmovi i da će ostaviti dubok pečat u slikarstvu 20. stoljeća
Ne samo Tonko Maroević, Vladimir Crnković, Vladimir Maleković, da spomenemo samo neke, već i drugi povjesničari umjetnosti, a i oni u vremenu što dolazi, još će mnogo toga moći izreći o fenomenu što ga je svojim slikarskim umijećem stvorio Ivan Rabuzin. Naime, Hrvatski muzej naivne umjetnosti u Ćirilometodskoj 3 u Zagrebu, domaćin je Rabuzinove svečarske izložbe uz njegovu 80. obljetnicu rođenja, 55. obljetnicu umjetničkog stvaralaštva i 45. obljetnicu od prve samostalne izložbe.
– Nisam opterećen slavom. Više ju vidim nego što ju osjećam. Ipak, nije nezanemarivo sve što se u tom pogledu sa mnom događalo. Slava je i relativan pojam. Za nekoga sam slavan, za nekoga nisam, ovisi o tome tko se čime bavi, o čemu razmišlja. A ja se sa svojom slavom ne uznosim. Živim onako kako sam živio na početku karijere. Zabilježen sam u mnogim enciklopedijama i leksikonima, objavljeno je više monografija, snimljeni su filmovi o mom slikarstvu, životu i razmišljanjima i još uvijek doznajem gdje se u svijetu nešto događa u svezi mojega slikarstva, govori Ivan Rabuzin.
Život me nije mazio
Poput mnogih svojih vršnjaka u Ključu, nadomak Novog Marofa, a odakle vode putovi prema Varaždinu, Varaždinskim toplicama, Ivančici ili pak ravnoj Podravini, i Rabuzin je imao teško djetinjstvo. Imao je, međutim, sreću, što ga je brat Mirko često vodio u Zagreb, što mu je otkrio nove vidike.
– Teško sam živio u dječačkoj i mladenačkoj dobi, a moram priznati da mi je i sada teško. Kad me ljudi vide sigurno misle kako mi je lijepo i kako mi stalno cvatu ruže. To međutim nije tako. Jedan književnik napisao je istinu: »Ne znam što je u tom čovjeku, ali slutim neku tugu i neku osamljenost«. Imao je pravo. To je još jedno područje o kojem dosad nisam govorio. Neka tako ostane, još ima dana i vremena, dodat će Rabuzin.
No, kad o svemu razmisli Ivan Rabuzin će ipak zadovoljno zaključiti: »Moram biti ponosan na sve što se u meni i samnom dogodilo«.
Razgovarajući tako, došli smo i do pitanja gdje se Ivanu Rabuzinu prvi put ukazao ključ uspjeha, a on odgovara:
– To se nije dogodilo odjednom. Jedna izložba u Novom Marofu 1956. godine pokazala je da dobro slikam. To mi je potvrdio gospodin Julije Merlić, stari varaždinski slikar i duborezac. Potapšao me po ramenu i rekao: Ivek, samo tak dale nastavi, to je jako dobro. Druga je potvrda došla nakon samostalne izložbe u Zagrebu, 1961. godine, kad su se o domašaju mog slikarstva oglasili meritorni kritičari. Dvije godine kasnije imao sam značajan nastup u Parizu. Potom je uslijedila nagrada Rousseaua u Bratislavi, zatim su slijedile monografije, filmovi, katalozi i drugi prikazi.
Poznato je da su Rabuzinovi pejzaži, koji se i sada mogu vidjeti u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, inspirirali i mnoge pjesnike. Svojim stihovima o krajolicima čudesnih boja, cvijeću, livadama i šumama oglasili su se mnogi hrvatski i talijanski pjesnici, kojima je Rabuzin zahvalan. Za njega i Ivana Lackovića Croatu, koji mu je također došao stisnuti ruku za 80. rođendan i poželjeti puno zdravlja, kaže se da su pjesnici među slikarima, a Rabuzin otkriva još jednu tajnu.
Pjesme – poskrivečki
– Točno, pišem pjesme, ali to radim, kak mi Zagorci to velimo – poskrivečki. Pisanjem sam se počeo baviti 1944. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za moje pjesme zainteresirao se jedan kolekcionar i nakladnik iz Beča. Zamolio me da se pjesme prevedu na engleski, kako bi se mogle uvrstiti u katalog za jednu moju izložbu koja će biti na otoku Krku.
Podsjećam Rabuzina i na vrijeme provedeno na zastupničkom mandatu u Saboru Republike Hrvatske.
– Sabornicu nisam potpuno zamijenio s atelijerom. I kao zastupnik nalazio sam vremena za slikanje. Točno je da sam kroz to vrijeme mogao napraviti još mnogo slika, ali mi nije žao jer sam i na tom mjestu dao svoj prilog u stvaranju nove hrvatske države. Uostalom, to je bio i moj san, kao i mnogih Hrvata u povijesti.
Tako uz svoju 80. obljetnicu života i bogatog stvaralaštva razmišlja Ivan Rabuzin. Osim svojih radova često izlaže i kolekcije priznatih svjetskih i hrvatskih umjetnika i može se pohvaliti bogatstvom umjetnina na čemu mu mogu pozavidjeti i renomirane galerije i muzeji. U Velikom tjednu za ljubitelje umjetnosti u Zagrebu priprema još jedno iznenađenje. Naime, u galeriji »Zvonimir« izložit će mapu radova francuskog slikara iz 17. stoljeća Hureta Gregoirea na temu Križnoga puta.
A gdje će jednoga dana biti na okupu Rabuzinovi radovi, odnosno njegova ostavština, odnosno kome će pripasti donacija? Umjetnik ima odgovor i na to pitanje.
– Zagreb je krcat umjetninama. Ima ih toliko da ih se drži u podrumima i na tavanima. Ne bi bilo dobro da ja svoju ostavštinu donesem u Zagreb. U Zagrebu su moje slike u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, u Modernoj galeriji u nekoliko kolekcija, pa ću ja svoje radove donirati rodnome zavičaju, a to je također na crti demetropolizacije umjetnosti, rekao je Ivan Rabuzin.
Milan Sigetić
</div>
<div type="article" n="19">
Bijesovi zbog kojih se potežu noževi...
Rushdie ima dobre razloge za bijes: iranska fatva natjerala ga je da od 1981. godine živi u 30 različitih sigurnih kuća. No, upravo je objavio knjigu »Fury« (»Bijes«) koja je prošloga tjedna u Nizozemskoj, u sklopu vladine akcije podupiranja čitanja, podijeljena u 725.000 kopija, što je izazvalo bijes tamošnjih kritičara
Poznati pisac indijskog porijekla, Salman Rushdie, u najnovijem romanu opisuje sredovječnog intelektualca čiji život jako nalikuje njegovom vlastitom. Knjiga nazvana »Fury« (»Bijes«) objavljena je prošloga tjedna u Nizozemskoj, a 725.000 kopija podijeljeno je u sklopu vladine akcije podupiranja čitanja. U rujnu će se knjiga naći na britanskom i američkom tržištu, javlja britanski tjednik The Sunday Times.
Glavni junak rođen je u Indiji, poput Rushdieja koji je rođen u Bombaju. Potom dolazi živjeti u Englesku, a na kraju, kao i sam autor, pobjegne u New York. Središnji junak je Malik Solanka, profesor koji napusti suprugu Eleanor i njihova sina. Solanka ima 55 godina, a njegov sin tri. Rushdie sada ima 53 godine, a ima maloga sina sa svojom trećom suprugom, Elizabeth West, od koje se, vjeruje se – razvodi.
Solanka bježi nakon »bijesova« koji su ga natjerali da ženu i dijete zaskoči nožem. Ne postoje dokazi koji bi upućivali da je Rushdie inspiraciju za ovu scenu našao u vlastitom životu. U New Yorku Solanka se zaljubljuje u prekrasnu Neelu. Zajedno s prizorima koji uključuju serijska ubojstva i državni udar na Fijiju, u knjizi se miješa newyorški ulični život i zabave visokoga društva.
Rushdie je napustio London prije 18 mjeseci, u vrijeme kad mu se brak s Elizabeth West počeo raspadati, i otišao živjeti na Manhattan. To je uslijedilo nakon dekade življenja i skrivanja u Londonu, a sve zbog prijetnje smrću koju je proglasila iranska vlada, uvrijeđena njegovim »Sotonskim stihovima«. U New Yorku je upoznao Padmu Lakshmi (30), model i glumicu, na zabavi koju je organizirala Tina Brown, urednica magazina rođena u Velikoj Britaniji. Od kraja 1999. godine, Rushdie je živio u New Yorku i oduševljavao se gradom. No, zadržao je dom u Londonu, a neki njegovi prijatelji sada tvrde da je ljubav prema Americi nestala. Usprkos očitim sličnostima sa životom pisca, izdavač knjige »Random House« opisuje »Fury« kao djelo fikcije, koje nije bazirano na stvarnom životu.
Kako god, sada svaki osmi nizozemski dom posjeduje njegov najnoviji roman, što je pak izazvalo bijes nizozemske literarne zajednice, jer vlada, u ime vlastitoga doprinosa godišnjem tjednu knjige, podupire stranoga pisca. Dijeljenje knjiga inače je organizirano kako bi potaklo na čitanje grupe stanovništva koje rijetko pokazuje interes za pisano slovo. »Čini se poražavajućim što se profil nizozemske literature pokušava podići unajmljivanjem pisca iz druge zemlje«, napisao je Pieter van der Veen, vodeći književni kritičar u Nizozemskoj. »Novcem koji je otišao Rushdieu mogao se poduprijeti neki nizozemski pisac ili producirati domaća literatura«, dodao je.
Na nedavnoj promociji romana »Fury« u Nizozemskoj pojavio se i sam Rushdie, u pratnji Lakshmi, koja je privukla mnogo više pažnje od svojeg proćelavog partnera, nagrađenog s 25.000 funti za objavljivanje romana od 250 stranica. Englesko izdanje bit će prvo od pet njegovih knjiga, koje će urediti i izdati »Random House«. Prilikom posjeta Nizozemskoj, Rushdie je dao i intervju u kojem je izjavio kako »Fury« možda i nije najbolji roman za približavanje literature pučanstvu. »Random House«, naime, opisuje roman kao smiješno, neobično, hrabro i drsko štivo; kakvim se u biti i doživljavaju Rushdijeva djela. Na koricama knjige, Rushdie je napisao kako knjiga govori o tome što sve bijes može učiniti čovjeku i kako knjigu nije bez razloga tako nazvao.
Rushdie ima dobre razloge za bijes: iranska fatva natjerala ga je da živi u 30 različitih, sigurnih kuća. Autor je, nakon što je 1981. godine osvojio najugledniju britansku književnu nagradu »Booker« za roman »Djeca ponoći«, zaradio i fatvu zbog odlomka u »Sotonskim stihovima« koje su muslimanski fundamentalisti ajatolaha Homeinija smatrali uvredljivima. Zaštitila ga je britanska vlada, što ju je godišnje koštalo jedan milijun funti. Iranci su ga »oslobodili« smrtne kazne prije tri godine i, iako se Rushdie i dalje čini njihovom potencijalnom metom, njegov se život danas čini mnogo bezbrižnijim. Prošloga je tjedna čak izjavio: »Ne bih htio opet razbuktavati vatru tamo gdje su ostale tek iskrice, no čini mi se da bi se Muhamed i ja odlično slagali... Laskam si da bi se on dobro zabavljao čitajući 'Sotonske stihove'«. (Priredila: Tanja Tolić)
</div>
</div>

<div type="part" n="5">
<head>Sport</head>
<div type="article" n="20">
Godina u kojoj će hrvatski sport dodirnuti dno!
»Moglo bi se reći da će situacija u hrvatskom sportu sljedeće godine biti onoliko lošija od ovogodišnje, koliko je ovogodišnja lošija od prošlogodišnje. Ne mislim, međutim, da će biti i katastrofalna«, kaže glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Andrija Mijačika. Slaven Letica, predsjednik teniskog saveza misli drukčije, smatra da hrvatskom sportu u idućoj sezoni prijeti bankrot, a prvi čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac kaže: »Država, odnosno vlada trebala bi donijeti barem privremene mjere smanjenja poreznih stopa i olakšica, a ne da ljudi bježe iz sporta, jer nema pravila igre. Na žalost, istina je da će se hrvatski sport srušiti i to tako da se nećemo oporaviti jako, jako dugo. Sljedećih desetak godina možemo biti tek promatrači« 
Početak proljeća je, u pravilu, i početak nove sezone za većinu sportova. Klubovi i savezi sad već znaju s kolikim financijskim iznosima mogu računati u idućih godinu dana, te će tome prilagoditi svoje planove, ambicije i želje. Tako bi barem trebalo biti, iako bi za hrvatski sport bilo bolje da ne bude baš tako. Jer, novaca će, to je sasvim sigurno, biti još manje negoli prošle godine kada ga je bilo premalo. Tako je, primjerice, financijski plan Hrvatskog olimpijskog odbora smanjen za 15 posto, a teško je vjerovati da će i ostali izvori financiranja sporta, bilo lokalni bilo nacionalni, biti naročito izdašni. Ukoliko se uistinu sve na svijetu, pa tako i u sportu, događa po načelu »koliko para, toliko muzike«, hrvatskom se sportu, dakle, crno piše. 
S navedenim je tek djelomice suglasan glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Andrija Mijačika. I on, naime, smatra da je realno očekivati nove tegobe hrvatskog sporta:
– Moglo bi se reći da će situacija u hrvatskom sportu sljedeće godine biti onoliko lošija od ovogodišnje, koliko je ovogodišnja lošija od prošlogodišnje. Ne mislim, međutim, da će biti i katastrofalna. Neimaština je, naime, dovela do svojevrsnog otrježnjenja i prilagođavanja na realno stanje. Razbijene su iluzije da moramo imati sve ono što imaju i bogate, razvijene zemlje, a ako ćemo imati realne i primjerene planove, situacija u našem sportu i ne mora biti puno lošija od trenutne. Samo, i javnost to onda mora upravo tako prihvatiti.
 l Gdje je, međutim, »dno«? Je li ova godina najteža što se materijalnih i ostalih uvjeta tiče ili će se taj pad nastaviti i dalje?
– Ova godina je svakako dno, već i zbog nepokrivenih dugova koje hrvatski sport vuče iz proteklog razdoblja. Zbog toga se neće moći realizirati svi planirani projekti. Važno je, međutim, da u našim najrazvijenijim, ali i najskupljim sportovima - mislim, naravno, na momčadske – shvate da u situaciji kakva kod nas jest ne mogu imati ni »jugoslavenske lige« ni »američki novac«. Za takvo poimanje sporta trenutno nije vrijeme i to si ne možemo priuštiti, koliko nam god to ponekad bilo teško shvatiti i prihvatiti, kaže Mijačika.
Varvodić: Ne smijemo dozvoliti propast momčadskih sportova
Dok je bio direktor vrlo uspješne hrvatske plivačke reprezentacije, Ivan Varvodić je bio i jedan od najvećih kritičara dosadašnjeg načina financiranja nacionalnih sportskih saveza i odnosa Hrvatskog olimpijskog odbora prema njima. U četvrtak je, međutim, Varvodić imenovan direktorom novoformiranog Ureda za nacionalne sportske saveze u HOO-u i sada je upravo on taj koji će savezima »krojiti kapu«. Možda i zato što je tek preuzeo tu vrlo odgovornu, ali i vrlo zahtjevnu dužnost, Varvodić nije pesimist kada je o perspektivama hrvatskog sporta riječ:
– Često si znamo laskati da smo svjetski prvaci u improvizaciji. Ni mi u plivanju ne bismo postigli to što smo postigli da se nismo htjeli i znali suočiti s brojnim problemima. Sport je, istina, slika sustava u kojem egzistira, no u tom sustavu uvijek treba tražiti najbolja rješenja. Jedan mi je njemački plivački trener, kada je vidio u kakvim uvjetima mi radimo, rekao kako ja u njihovima uvjetima ne bih izdržao ni dva dana jer sam navikao raditi u sasvim drukčijima, težima.
 l Činjenica je, međutim, da novca ima sve manje i manje. Kako se vi kao direktor ureda koji bi trebao raspoređivati novac nacionalnim sportskim savezima namjeravate nositi s tim problemom?
– Novca nikada nema dosta. Da ga imamo dvostruko više, opet bi nam bilo malo, no treba napraviti maksimum s onim što imamo. Nastojat ću popraviti sve ono što sam smatrao manjkavim kad sam bio u poziciji tražiti novac za plivanje i uistinu izaći u susret svim savezima. 
 l Smatrate li da je za sliku stanja u cjelokupnom sportu važna slika stanja u momčadskim sportovima, koji su kod nas najpopularniji?
– Ne smije se dogoditi da se ostvare katastrofične prognoze kako će ti sportovi propasti, Mi to nećemo niti ne možemo dozvoliti, jer bi to bilo uistinu loše za naš sport. Također mi se ne sviđa ni stvaranje animoziteta prema hrvatskom nogometu. Nogomet je u hrvatskoj sport broj 1 i moramo ga vratiti na nekadašnje pozicije. Nogomet i ostali momčadski sportovi donijeli su puno dobroga hrvatskoj i hrvatskom sportu, te stoga zaslužuju našu punu pažnju. 
Gobac: Na najboljem smo putu da uništimo sport! 
Hrvatski rukomet stenje pod bremenom financijskih problema. Takozvani »manji« klubovi muku muče s preživljavanjem, ugovori se raskidaju ili smanjuju gotovo za polovicu, dok se »veći« klubovi snalaze kako znaju i umiju, ima dugova prema igračima i igračicama, ali ipak nekako prolaze kroz sezonu. Kako se trenutno čini, jedini klub bez financijskih problema jest Metković-Jambo, no pitanje je koliko će i Metkovci izdržati. Činjenica je da nema nekog svjetla na rukometnom nebu, a teško da će i prodrijeti, jer su oblaci sve gušći i gušći.
– Ovo sad je teško, ali nema sumnje da će biti još i teže. Manji klubovi su pred pomorom, a veći će imati još i više problema nego sad, kaže Zoran Gobac, glavni menedžer RK Zagreb, dopredsjednik Hrvatskog rukometnog saveza (HRS), koordinator muškog rukometa.
– Ovakvim načinom rada na najboljem smo putu da uništimo sport, ako se nešto ne promijeni u financiranju sporta. Zasad se tapka u mjestu, ništa se nije napravilo, a sport je ipak dio imidža neke države, veli Gobac, navodeći primjer Grčke i Turske koje poreznim olakšicama pomažu financiranju sporta.
– Takve bitne odluke donosi država, odnosno vlada i trebali bi donijeti barem privremene mjere smanjenja poreznih stopa i olakšica. Država nije riješila ulaganja u kulturu i sport. Danas se događa da ljudi bježe iz sporta, jer nema pravila igre, smatra Gobac.
– Moramo biti svjesni da su službe koje su se trebale baviti time jednostavno bile trome. Neka se nitko ne uvrijedi, ali bivši predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Tonči Vrdoljak je znao što je trebalo napraviti, ali ga nije imao tko pratiti i to je problem HOO-a. Nije nikakav problem okupiti nekoliko financijskih savjetnika koji bi sagledali cijelu situaciju, što i koliko treba, i predložili paket mjera kako pomoći ulaganje u sport i kulturu, predlaže Gobac.
– Činjenica je da je u situaciji kakva je danas onemogućeno financiranje sporta kroz reklame, a to je zbilja apsurdno. Sport je sad preuzela neformalna skupina građana i pitanje je što će dalje biti. Ali, na žalost, istina je da će se hrvatski sport srušiti i to tako da se nećemo oporaviti jako, jako dugo, sljedećih desetak godina možemo biti tek promatrači. Ne možemo stalno biti entuzijasti, kaže Gobac. 
Letica: Sportu prijeti bankrot!
Hrvatski tenis u sljedećoj sezoni ne očekuje čuda. Financijski problemi tište i taj sport. Predsjednik Hrvatskog teniskog saveza Slaven Letica svjestan je trenutačnog stanja ukupnog hrvatskog sporta i ne nalazi u svemu previše optimizma.
 – Mislim da je točna konstatacija da će sljedeća sezona biti financijski teža nego ova. Gospodarstvo je u teškom položaju, a sport to osjeća. Mislim da hrvatskom sportu prijeti u sljedećoj sezoni financijski bankrot. Od svih hrvatskih sportova tenis je diskriminiran, jer je na 24. mjestu po davanjima od strane Hrvatskog olimpijskog odbora. O tome smo razgovarali s vodstvom HOO-a i tražimo da se uspostave kriteriji za financiranje sportskih saveza. Mi pristajemo na svaki kriterij, zaključio je Slaven Letica.
Skansi: Prošlo je vrijeme oslanjanja na proračun 
Iako u košarci egzistira financijski najstabiliniji hrvatski klub Cibona VIP, ukupno stanje je vrlo loše. Cibonin poučak, doduše, teško je tko mogao primjeniti, jer je klub u posljednje tri godine okupio zanimljiv i bogat Upravni odbor. U njemu danas sjede i strane tvrtke, silno zainteresirane za promidžbu kroz Cibonu. Ugovor s VIP-om, prema neslužbenim podacima, bit će u nekoliko sljedećih dana produžen i na sljedeću sezonu, a uz to Cibona dobiva znatna sredstva od Uleba, a kroz program regionalne lige tvrde u Ciboni riješit će sve financijske probleme u sljedećih pet godina. 
No, dijametralno suprotna situacija je u ostalim klubovima.. Split i Zadar još nekako rješavaju goruću novčanu problematiku. Zadar ima fiksan ugovor za sljedeću sezonu s Ulebom, dok je Splitu ostala nada da kroz kvalifikacije stigne do Eurolige sljedeće sezone i tako privuće financijere. Ostatak društva u velikoj je gabuli. Liga je nezanimljiva, sponzora nema i rupa između tri bogatija i siromašnog ostatka sve je veća. Nekako će se izvući oni koji u svojim redovima imaju perspektivne igrače i spremni su ih prodati kako bi očuvali cijeli pogon. No, nekakav strateški plan ne postoji i dobar dio lige živi od danas do sutra. 
U svemu nema previše sluha iz krovne košarkaške organizacije koja plasirala nesnošljive namete klubovima. Kotizacije i razne takse klubove su dovele do izdisaja i jedan od puteva oporavka bio bi i u smanjivanju davanja klubova prema Savezu. 
Hrvatski košarkaški savez je, pak, u situaciji da može financijski poentirati tek pri kraju ove kalendarske godine uz jedan uvjet. A taj je da seniorska reprezentacija poluči odličan rezultat na EP u Turskoj kako bi u Savaz pristigli bogati sponzori za sljedeću sezonu kad se igra Svjetsko prvenstvo u Indianapolisu. Samo rezultat nosi sponzore, a u vrijeme kad je pravih, bogatih sponzora sve manje, taj poučak vrijedi samo za super rezultate. Kojih u našoj košarci u posljednjih nekoliko godina nema. 
 – Na Vijeću HOO-a sam jasno rekao da je nemoguće raditi nekakav realan plan financiranja za sljedeće tri godine. To je jednostavno nemoguće kad u sport nitko ne želi ulagati, nitko financijski pomoći. Moramo biti svjesni da je vrijeme oslanjanja na proračun prošlost. Mi jednostavno moramo početi prodavati sport kao proizvod. Oni koji žele biti uz sport to moraju platiti, oni koji žele uživati u sportu moraju platiti, oni koji se žele kladiti na sport moraju platiti. I to je jedini put ka izlasku iz krize, rekao je Damir Skansi, predsjednik HKS-a. 
(Priredili: Romana Eibl, Marin Šarec, Tvrtko Puljić, Zlatko Abramović i Iva Markulin)
</div>
<div type="article" n="21">
Bio sam u avionu kojeg je trebalo srušiti!
Kao što je »kolo sreće« dopustilo našem tenisaču Ivanu Ljubičiću nastup u glavnom turniru turnira u Miamiju nakon odustajanja Richarda Krajičeka, tako je i »kolo sreće« bilo potpuno na strani Agassija u devetom gemu u kojem se prelomio četvrtfinalni dvoboj kojeg je prvi igrač svijeta dobio 6-4, 6-4 / Ivan Ljubičić bio je primoran ući u posljednji avion za Beograd 1992. godine iz svog rodnog grada Banja Luke zajedno sa svojim bratom i majkom, te je nakon još 36 sati vožnje autobusom stigao u Zagreb
MIAMI, 31. ožujka
 – Sreća koja je pratila Ivana Ljubičića posljednjih sedam dana, garnirana iznimnim nastupima protiv Šveđanina Magnusa Normana i Španjolca Carlosa Moye, definitvno ga je napustila nakon 12 minuta igre četvrtfinalnog okršaja »Ericsson Opena«. Prvi tenisač svijeta Amerikanac Andre Agassi gubio je sa 3-1 i 15-0 kada je sudac prekinuo meč zbog tropske oluje nad Miamijem i odgodio ga za petak. Slijedeće večeri 30-godišnji Amerikanac bio je upoznat sa taktikom koju je Ljubičić pripremio dan ranije te je spremio prikladni protuudar. Naime, Agassi i Ljubičić nisu odigrali nijedan meč na Touru te je stoga 22-godišnji Zagrepčanin bio u prednosti pred 30-godišnjim Amerikancem, koji se u četvrtfinale plasirao nakon predaje Nijemca Tommya Haasa zbog istegnuća lijevog zgloba. No, nakon što je Ljubičić propustio 4-1 vodstvo i »break« priliku za 5-1 uslijedio je preokret.
– Imao sam više šanse prošle večeri kada sam igrao daleko bolje, za razliku od njega koji nije bio naročito raspoložen za nadigravanje. Stoga mislim kako me sreća napustila, komentirao je Ljubičić nakon okršaja i dodao:
– Bila je to potpuno drugačija situacija u petak. Dan ranije izašao sam na teren znajući kako nemam što izgubiti, stoga sam uistinu igrao opušteno. Ali, kada imate 3-1 i 15-0 vodstvo, on je još uvijek veliki favorit, no sada sam i ja imao nešto za izgubiti. U petak je Agassi bio malo previše opušten...
Najblistaviji tjedan u karijeri
Kao što je »kolo sreće« dopustilo Ljubičiću nastup u glavnom turniru nakon odustajanja Richarda Krajičeka tako je i »kolo sreće« bilo potpuno na strani Agassija u devetom gemu. Kod 5-4 vodstva Agassija i 30-30 na servis »Ljube« dvije lopte mladog Zagrepčanina dotaknule su mrežu, promijenile smjer i pale izvan igrališta te je Agassi bez imalo muke došao do prilike da servira za prvi set, koju je sigurno iskoristio.
– Imao sam nekoliko nesretnih udaraca koji su okrznuli mrežu, a osim toga sam pretrpio i nekoliko loših procjena sudaca. To je nešto što morate nazvati nesretnim, rekao je Ljubičić.
Nakon najblistavijeg tjedna u karijeri najbolje rangirani hrvatski tenisač privukao je pažnju stranih novinara, koji su se nakon četvrtfinalnog poraza zanimali za početke njegovog teniskog puta.
Ivan Ljubičić bio je primoran ući na posljednji let za Beograd 1992. godine iz svog rodnog grada Banja Luke zajedno sa svojim starijim bratom Vladom i majkom Hazirom. A tek su kasnije od prijatelja u Hrvatskoj vojsci saznali kako je avion kojim su putovali prvotno trebao biti srušen.
Šest mjeseci nisam znao što mi je s ocem
– Bio je to uistinu sretan let... U Beogradu smo sjeli u autobus te nakon 36 sati vožnje preko Mađarske i Slovenije stigli u Hrvatsku. Najgori dio je bilo 15-satno čekanje na beogradskom autobusnom kolodvoru, prisjećao se Ljubičić napominjući kako se njegov otac Marko još šest mjeseci zadržao u Bosni prije no što se pridružio ostatku obitelji.
– Šest mjeseci nisam čuo ni riječi od svog oca, budući da nije mogao ići bilo kuda. Onda je jednog dana nazvao, rekao da je u Hrvatskoj i zamolio nas da dođemo po njega, nastavio je svoju ispovijest Ljubičić.
S 14 godina definitivno se odlučio posvetiti teniskoj karijeri te je spremio stvari i otišao u Italiju.
– Kada je počeo rat, nisam mogao naći nijedan prikladan klub u kojem bih mogao trenirati, no u klubovi u Italiji bili su otvoreni za nove i mlade igrače. Stoga sam otišao tamo i trenirao pune dvije godine, pripovjedao je Ljubičić te naglasio:
– To je bila teška odluka za moje roditelje, budući da sam samo ja mogao otići. Tri godine sam proveo u Italiji potpuno sam.
Nakon dvije godine naučio je talijanski jezik, izborio se za 50 američkih dolara mjesečne naknade i tenisku opremu.
– Moja obitelj bila je u Hrvatskoj. Posjećivao sam ih jednom u tri ili četiri mjeseca. što je za 14-godišnjeg dječaka prilično teško, naročito u ratnim uvjetima koji su tada bili u Hrvatskoj. Upravo sam zbog toga bio zabrinut za moju obitelj, bili su to vrlo teški uvjeti, kazao je Ljubičić.
U Italiji je bio smješten sa još petoricom juniora iz Bosne i Hercegovine, sam je obavljao poslove kuhanja, pranja i kupovanja.
– Istina, sami smo prali , samo smo prije morali odgonetnuti kako se koristi perilica rublja. Svi ti dečki stoje oko tog stroja pitajući se kako dalje, sa smiješkom se Ljubičić prisjećao talijanskih dana.
Treće godine u Italiji Ljubičić je postao je najbolji igrač u klubu. Vratio se tada u Hrvatsku, nastavio impresivnu juniorsku karijeru i okončao 1996. godinu na drugom mjestu rang-liste najboljih juniora svijeta, a nakon nastupa u finalu juniorskog Wimbledona. Uslijedio je tada ugovor sa ponajboljom menedžerskom tvrtkom za tenisače »SFX«, nakon kojeg je uslijedio pohod u profesionalne vode...
Slijedeći savjete njegovog prijatelja Gorana Ivaniševića uskoro su uslijedile pobjede protiv asova Marata Safina, Todda Martina, Jevgenija Kafelnjikova i Marka Philippoussisa, no Ljubičić nije bio u potpunosti zadovoljan.
– Smatram kako imam nedostatke zbog moje prošlosti. Nisam slobodan čovjek poput ostalih dobrih igrača. Malo sam preplašem od svega, no radim na tome. Moram raditi na svojoj slobodi, jer nije isto sa 13-14 godina razmišljati kako preživjeti za razliku od ostalih koji razmišljaju kako dobiti bolju ocjenu u školi, završio je Ljubičić, koji je sada sretan, obitelj je na sigurnom te se u potpunosti može opustiti i igrati kao prošlih tjedan dana...
Usprkos porazu Ljubičić se može pohvaliti najvećim uspjehom u karijeri. U proteklih tjedan dana nanizao je pobjede protiv Šveđanina Magnusa Normana i Španjolca Carlosa Moye, koje će mu donijeti dosad najveću novčanu nagradu zarađenu na nekom turniru (64,640 USD) i izvjesni pomak na najnovijoj ATP rang-listi, budući da je zaslužio vrijednih 25 ATP bodova plus bonus za pobjede nad bolje rangiranim tenisačima. Osim toga, svojom odličnom formom oduševio je i izbornika hrvatske teniske reprezentacije, Nikolu Pilića, uoči predstojećeg Davis kup okršaja s izabranom vrstom Austrije, koji se održava od 6. do 8. travnja u Puli. (imi)
</div>
<div type="article" n="22">
Mišljenja za jednodnevnu upotrebu
Prije točno godinu dana u anketi provedenoj među našim nogometnim prvoligašima zabilježeno je da ih je čak osam bilo za Prvu ligu sa 16 klubova; Dinamo, Cibalia, Hrvatski dragovoljac, Istra, Slaven Belupo, Šibenik, Vukovar '91 i Zagreb. Tri su glasa bila za ligu sa 10 klubova: Hajduk, Osijek i Rijeka, dočim je za ligu sa 12 klubova bio Varteks / Danas su mišljenja sasvim drukčija 
ZAGREB, 31. ožujka
 – U različitim nadmudrivanjima oko pitanja ima li ili nema osnova da Prva nogometna liga sa 16 klubova starta od jeseni, jer takva je lanjska odluka Skupštine Hrvatskog nogometnog saveza, zaboravlja se koješta. Između ostalog to da su prije točno godinu dana neki klubovi, koji su gorljivo bili za proširenje lige, danas su protiv toga. I obratno.
Doduše, godina dana u današnjim okolnostima kad svaki novi dan nosi sve nove i nove crne slutnje o mogućnosti preživljavanja pa i u nogometu, mnogo je vremena a da bi se ljudi držali i sjećali svoje riječi. Pogotovo jer i mijenjanje mišljenja je način preživljavanja.
 U tih godinu dana je između ostalog financijska policija na trenutak zavila u crno najveće klubove, nude se neka nova , strožija zakonska pravila ponašanja, osiromašuje se supstanca sustavnim izvozom igrača, a što je vrlo bitno: gledatelji se sve više okreću od nogometa. Zapravo od njegove razvodnjenosti.
Uglavnom, prije točno godinu dana u anketi provedenoj među našim nogometnim prvoligašima zabilježeno je da ih je čak osam bilo za Prvu ligu sa 16 klubova; Dinamo, Cibalia, Hrvatski dragovoljac, Istra, Slaven Belupo, Šibenik, Vukovar '91 i Zagreb. Tri su glasa bila za ligu sa 10 klubova: Hajduk, Osijek i Rijeka, dočim je za ligu sa 12 klubova bio Varteks.
Zanimljiva su i tadašnja pojašnjenja za takvo opredjeljenje. Tako je tadašnji Zagrebov trener Ivo Šušak rekao da glasuje za ligu sa 16 klubova, ali pod uvjetom da ima toliko klubova koji ispunjavaju uvjete za igranje po pravilima HNS.
Sportski direktor Hrvatskog dragovoljca Ivan Cvjetković bio je također za Ligu 16 , to je lani opravdavao riječima:
– Kao prvo mi smo jako nadaren narod za nogomet. Kako će rasti standard, tako će se otvarati mogućosti većeg ulaganja u nogomet. Liga sa 12 klubova nije sretno rješenje, ona nikad do kraja nije »fair«.
I Dinamov direktor Velimir Zajec govorio je tada da misli da bi bilo najbolje da liga broji 16 klubova:
– Zbog jačanja nogometnih središta u cijeloj Hrvatskoj, zbog ulaganja u nogomet mi smo u Dinamu za ligu od 16 klubova. Hrvatskom nogometu treba što više jakih klubova, a liga 16 je dobrodošla ako se može ekonomski provesti. Nisam za češće promjene, jedan sustav pa bio on i najgori, treba opstati barem jedan olimpijski ciklus.
Vukovarci, koji su u međuvremenu ispali u Drugu ligu, povećanje na 16 klubova pravdali su zanimanjem za nogomet:
– Dolazak Hajduka i Dinama u manja središta svakako bi bio događaj o kojemu bi se danima pričalo. A i ta liga ne bi bila ništa skuplja od ovakve s trokružnim načinom igranja.
Predsjednik Šibenika je otkrio kako u takvoj ligi sa 16 klubova još povećati uzbuđenje:
– Nakon dvostrukog igranja 30 kola, prve četiri momčadi igrale bi međusobno šest utakmica što bi dalo šlag na kraju.
 Rijeka, koja je danas pokretač ideje da klubovi koji igraju doigravanje za opstanak napuste natjecanje, ako HNS dozvoli bilo kakvo uplitanje HOO u pitanja izglasanog proširenja Prve lige, prije samo godinu dana mislila je drugačije: 
– Danas je većina klubova u sličnoj situaciji, pa sve to gledam pragmatički. Zato mi se liga s 10 klubova čini logičnom, kazivao je počasni predsjednik NK Rijeka Hrvoje Šarinić.
Sličnog su mišljenja bili u Hajduku, vidjevši u četiri utakmice s Dinamom dobar put za povećano zanimanje. I Osijek je bio na tom tragu, poglavito Varteks, čiji je direktor Nevenko Herjavec (inače i predsjednik Udruženja prvoligaša) uporno isticao, a to podvlači i danas:
– Najbolja je liga sa 12 klubova, s doigravanjem za prvaka i opstanak u njoj, iako samo sedam-osam klubova ispunjava prvoligaške uvjete.
 Danas, dakako, u Dinamu tvrde »kako je odavna poznato njihovo opredjeljenje za ligu 12 kao optimalno rješenje. Hajduk je čak, kao i Osijek, »zbog dobrobiti hrvatskog nogometa« za ligu 8. Kranjčevićeva zagovara ligu 12, dočim Riječani ponavljaju da će »poginuti za ligu 16«. Na njihovoj su liniji uglavnom klubovi kojima je ugrožen prvoligaški status, s naglaskom da u ime Hrvatskog dragovoljca, »ali i pravde općenito«, Stjepan Spajić glasno pita: »A tko je uopće Hrvatski olimpijski odbor da donosi takve odluke da se Prva liga ne može proširiti? Zašto se nešto takvo donosi u jeku natjecanja. Da je HOO tako odlučio prije, a mogao je, drukčije bismo razmišljali u prijelaznom roku, drukčije bismo komponirali sastav za doigravanje...«
HOO, međutim, nije mogao prije odlučiti, jer ga u ovom sastavu, s novim pogledima na sportski ustroj još nije bilo.
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="23">
»Prva liga 12 klubova« 
Ozbiljnim odlukama treba napokon pomoći nogometu, smatra Dinamov trener Braović
ZAGREB, 31. ožujka
 - Čini se da će ipak prevagnuti razum i ipak neće biti proširenja Prve nogometne lige. Svih ovih deset godina jedina konstanta nogometa u Hrvatskoj zapravo je stalni cirkus s promjenama sustava natjecanja i dobro je što se napokon i HOO uključio u tu problematiku, te donio naputak o neširenju lige.
Dinamov trener Hrvoje Braović također je ponudio svoj stav o sustavu natjecanja, za njega nema dvojbi o najboljem rješenju za hrvatski nogomet:
– Optimalna je varijanta »Liga 12«, svi relevantni pokazatelji to govore. Hrvatska nije bogata i raskošna država, pa bismo sve trebali podrediti sustavu natjecanja koji nam najviše odgovara i u kojem bi postojali kvalitetni uvjeti za provođenje natjecanja. Nadalje, treba napraviti i kvalitetan model natjecanja u Drugoj ligi, moj je prijedlog dvije Druge lige sa po 12 klubova, iz kojih bi pobjednici izravno ulazili u prvoligaško društvo, a dva bi posljednja prvoligaša selila u niži rang. Mišljenja sam da je to objektivan i racionalan prijedlog, veli Braović, dodavši da bi se Treće lige trebale organizirati po županijama, a posebno naglašava sljedeće:
– Najvažnije je u svemu da se napokon model natjecanja zamrzne za nekoliko sezona, minimalno na četiri godine! Jednostavno treba zabraniti bilo kakve preinake, širenja, ili smanjivanja lige. Jer, u ovoj situaciji klubovi ne mogu ništa planirati, ni kratkoročno, kamoli dugoročno. Sve su ove promjene koje su nas pratile u prošlome desetljeću deplasirane i definitivno je došlo vrijeme da se ozbiljnim odlukama pomogne nogometu. Treba podvući crtu i pronaći model koji će trajati godinama. Struka bi trebala odlučivati o sustavu natjecanja, a ne neki lokalni moćnici koji odjednom izrone na površinu, sagrade stadion, pokupuju igrače i za godinu-dvije u pravilu nestanu. I oni, a i njihov klub s nogometne karte. Vidite, uostalom, što se događa u Suhopolju - od »maloga diva« i »hrvatskoga Auxerrea« došli su u situaciju da im je prije nekoliko dana preoran teren!
 l Kako biste riješili aktualnu situaciju ukoliko, nadajmo se, neće biti širenja elitnoga razreda - koliko bi klubova ispalo iz Prve lige?
– Eto, vidite do čega smo opet došli kad se u tijeku natjecanja mijenja model! Kad smo krenuli u prvenstvo, vrijedila su jedna pravila, a uoči završetka druga! Sad smo pred zidom. Čini mi seda bi najbezbolnije ipak bilo kad bi zadnji prvoligaš ispao, a prvi drugoligaš izravno ušao u viši rang. A predzadnji prvoligaš i drugoplasirani drugoligaš trebali bi igrati dvije kvalifikacijske utakmice za još jedno prvoligaško mjesto, smatra Braović. (P. J.)
</div>
<div type="article" n="24">
Butina: Vratit ćemo dug Varaždincima
Imperativ pobjede stoji pred Dinamovim nogometašima uoči nedjeljnoga domaćinstva Varteksu (Maksimir, 15 sati) u 1. kolu doigravanja »Lige za prvaka« / Bosnar i Bazina dobili prednost u odnosu na Sesara i Oliveiru, »plavi« bez »požutjelog« Balabana
ZAGREB, 31. ožujka
 - Nakon subotnjeg treninga u Čatežu, Dinamov trener Hrvoje Braović odagnao je sve dvojbe u svezi sastava. Tako će u nedjelju u 15 sati u Maksimiru, u 1. kolu doigravanja »Lige za prvaka«, Varteksu sučeliti ovu postavu: Butina -Drpić; Sedloski, Bosnar - Mikić, Pavlović, Agić, Bazina, Čutura - Šokota, Cvitanović. Ipak su, eto, Bosnar i Bazina dobili prednost u odnosu na Sesara i Oliveiru, koji će svoju zgodu čekati na klupi. Zbog tri žuta kartona, podsjetimo, u sastavu »modrih« neće biti raspucanog reprezentativca Boška Balabana...
– Bit će to osjetni hendikep za nas. Jer, Balaban je u sjajnoj pucačkoj formi, i na treninzima ga »lopta hoće«, siguran sam da bi i Varteksu zabio gol! No, isto tako vjerujem da će ga Šokota i Cvitanović dobro nadomjestiti, tu je i Mikić... A okršaj s Varteksom možda je za nas i najteži u doigravanju! Nezgodna su momčad, prati nas i sjećanje na loš jesenski rezultat u Maksimiru, pa kad se sve zbroji, a istodobno znamo i da je to prva utakmica doigravanja, onda je jasno da će ishod nedjeljnoga okršaja u mnogome usmjeriti i naš proljetni život. Optimist sam, stvarno smo dobro radili zadnjih dana i u svlačionici se osjeća pozitivna napetost. Svi željno čekamo nedjelju, onih 0-4 još nas peče i sad je trenutak za vraćanje dugova Varaždincima, prenosi dobre vibracije iz »plave« svlačionice pouzdani Dinamov vratar Tomislav Butina.
A trener Braović dodaje:
– Osjećam da su dečki motivirani, svi žele ostvariti pravi rezultat. To je, uostalom, i logično, rasula se šampionska momčad i među onima koji su sad u Maksimiru malo je igrača koji su nešto osvojili. Spremni smo i za najteža iskušenja, a utakmica protiv Varteksa svakako spada u tu kategoriju. No, u utrci za naslovom mi jednostavno moramo pobjeđivati i to ćemo u nedjelju i učiniti, također ne skriva optimizam trener »plavih«.
Za nedjeljni će dvoboj biti otvorene sve maksimirske tribine, najavljen je i dolazak autobusa s Varteksovim navijačima, Varaždinci će biti smješteni na tribini jug. Ulaznica za tribinu zapad stajat će 50 kuna, za tribinu istok 40, a za tribinu sjever 20 kuna. Inače, Dinamova je uprava u akciji vraćanja publike na stadion odlučila u nedjelju uvesti »obiteljski popust« - za kupljenu jednu ulaznicu za tribinu istok, dobit će se dvije! Nadalje, »modra« admionistracija podsjeća Bad Blue Boyse da negdje u svojim ladicama još uvijek imaju stalne sezonske ulaznice za sjevernu tribinu, koje će vrijediti i u proljetnome doigravanju. Lani je podijeljeno čak 4100 takvih propusnica i klupski čelnici očekuju da će najžešči navijači u doigravanju biti onaj toliko potrebni 12. igrač s tribina...
Predrag Jurišić
</div>
<div type="article" n="25">
»U svibnju će nas pozdravljati kao nove prvake!« 
Trener Osijeka Stanko Mršić tvrdi da za »bijelo-plave« prvenstvo tek počinje, te da ni jedna momčad ne može biti sigurna u pobjedu na suparničkom terenu 
OSIJEK, 31. ožujka
 – Pošto su do početka doigravanja »uspjeli« prokockati lijepu bodovnu prednost stečenu uoči zimske stanke, nogometaši Osijeka u doigravanje kreću s pozicije broj 2, te s bodom manje od vodećeg Dinama. Kako je osnovni dio prvesntva zaokružen senzacionalnim porazom od Marsonije na svom travnjaku (1-2), u redovima osječkog prvoligaša planirali su iskoristiti minula dva tjedna za podizanje moralno-vojnog stanja momčadi na višu razinu, a koliko se u tome uspjelo – pokazat će nedjeljni sraz s Koprivničanima.
– Imaju vrlo dobro izraženu »kontru«, na što moramo obratiti posebnu pozornost. Njihova je vrijednost i iznimno mirna i sređena klupska situacija, a igrat će i bez ikakva opterećenja, što sveukupno znači da nas čeka težak zadatak, o Slaven Belupu promišlja Osijekov trener Stanko Mršić. 
A baš se u njegovoj glavi roje brojne misli! Ustvrdit će da je »prepoznao« neki nov polet u igračkom kadru, a onda pokazati da je – čak daleko i od konačne odluke o sastavu jedanaestorice za predstojeću utakmicu! Na što je, dakako, utjecao onaj prošlonedjeljni poraz, u prijateljskoj utakmici, od Orašja (1-2), u Gradskom vrtu... 
– Ulogu zapovjednika obrane, zacijelo, povjerili su našem najiskusnijem prvotimcu, Bakiru Bešireviću, priča kormilar osječkog nogometnog broda. Mislim da, kao i na boku i sredini terena, može zadovoljiti zahtjevima pozicije »libera«. Istodobno, to znači da ću na lijevi bok ubaciti Jakšu Krstulovića...
Iznenadilo je to navijače Osijeka, jer je, ne tako davno, u grad na Dravi stigao Vedran Kukoč iz Posušja, baš na izričit zahtjev – Stanka Mršića! Nakon dva »kiksa« protiv Brođana, očito, bivši Mršićev učenik izgubio je povjerenje svog učitelja i ispao iz kombinacije za sastav. 
A što u Gradskom vrtu, sveukupno, očekuju od predstojećih deset kola »Lige za prvaka«? 
– Praktično, za nas, kao i za konkurente, prvenstvo tek počinje, tvrdi Mršić. – Uvjeren sam da još nismo ispali iz utrke za naslov prvaka. Tim više, jer će sve do posljednjeg trenutka svaki nastup na suparničkom terenu, za sve kandidate za najviši poredak, biti istinsko iskušenje. U tako izjednačenoj konkurenciji, predosjećam niz uzbuđenja, s tim što nitko nigdje na gostovanju ne može sa sigurnošću računati na pobjedu. 
Mnogo je optimističniji direktor Milan Španjić: 
– Ovaj tjedan posjetli su nas predstavnici županijskog prvoligaša BSK Termije i, uz ostalo, predložili naše gostovanje u Bizovcu. Prihvatili smo termin za Dan državnosti, jer će nas tada, već bizovački ljubitelji nogometa pozdraviti kao novog hrvatskog prvaka! (D. Kerže)
</div>
</div>

<div type="part" n="6">
<head>Svijet</head>
<div type="article" n="26">
Do Miloševića milom ili silom
Slobodan Milošević poručio vlastima: Živog me nećete odvesti u zatvor /Savezni ministar policije Živković optužio Vojsku Jugoslavije za »mali puč«
ZAGREB, 31. ožujka
 – Drama na Dedinju nastavila se tijekom subotnje večeri nesmanjenom žestinom. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica zapovijedio je u poslijepodnevnim satima postrojbama VJ da napuste kompleks vile Slobodana Miloševića, a da se naoružana privatna vojska prestane opirati uhićenju. »Takva zapovijed postoji«, rekao je načelnik glavnog stožera Vojske Jugoslavije general Nebojša Pavković za radio B- 92.
 Najviši jugoslavensko-srbijanski državni vrh dao je »zeleno svjetlo« snagama sigurnosti da akciju privođenja bivšeg jugoslavenskog predsjednika provedu do kraja. Nakon večernjeg sastanka u Palači federacije na Novom Beogradu predsjednik SRJ Vojislav Koštunica iznio je zajedničko stajalište i poruku oko koje je postignuta puna suglasnost, kako »nijedan čovjek nije vrijedan građanskog rata, pa ni Milošević«. »Tko puca na policiju mora biti priveden pravdi, tko ometa provedbu zakona mora snositi posljedice, tko započne mora to i dovršiti«, poručio je Koštunica.
Reuters je pribavio dokument iz kojega je vidljivo da je Milošević optužen za nelegalno stejacanje materijalne koristi i kršenje zakona kako bi osigurao ostanak svoje stranke na vlasti. Iz tog dokumenta je vidljivo da jugoslavenske vlasti u ovom času Miloševića ne optužuju za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Temeljem optužnice Miloševića se tereti za štetu počinjenu u proračunu Srbije i SRJ u iznosu od 200 milijuna DEM. Kao predsjednik Srbije, Milošević je 1994. u dogovoru s Mihaljom Kertesom i Nikolom Šainovićem zapovjedio da se dio carinskih prihoda preusmjerava na poseban račun u Beogradskoj banci, a dvije godine kasnije je po izravnoj naredbi Miloševića Šainoviću je Kertes isplatio 1,15 milijuna DEM.
Nastojanja Ministarstva unutarnjih poslova Srbije da uhite bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića bila su do subote navečer uzaludna. Jedan od najvažnijih razloga za neuspjeh na tom senzacionalnom poslu bio je »mali vojni puč« koji se tijekom noći od petka na subotu dogodio unutar zidina Miloševićeve rezidencije u Užičkoj ulici 11. Tim je riječima za zloupotrebu položaja dio vojske optužio savezni ministar policije Zoran Živković, a potvrdio je to pred novinarima i srbijanski premijer Zoran Đinđić. 
Policijskom dužnosniku koji mu je u subotu pokušao uručiti uhidbeni nalog, Milošević je javnosti poručio da ga »nitko živa neće odvesti u zatvor«.
Prostor ispred Miloševićeve vile u večernjim je satima očišćen, a nekoliko stotina njegovih pristaša i protivnika okupili su se na 200 metara od rezidencije. Jedni uzvikuju: »Jugoslavija, Slobo«, i protivnicima dobacuju »ustaše«. Protivnici viču »Haag, Haag«, »Slobodane, spasi Srbiju, ubij se«. Prema riječima ministra unutarnjih poslova SRJ Zorana Živkovića cilj je policije da akcija uhićenja Miloševića bude završena do kraja dana u subotu što se dovodi u vezu s rokom koji je dao SAD. 
Vesna Fabris Peruničić
</div>
<div type="article" n="27">
Noć kontroverznih informacija
U noći od petka na subotu čak je i slavni CNN svoju milijunsku armiju gledatelja, očito, krivo informirao. Uz zvučni naslov, i ono obvezatno »live«, na ekranu je pisalo »uhićen Milošević«, da bi dežurni novinar pročitao vijest kako je policija odvela srpskog diktatora u Palaču pravde. Vješti CNN-ov snimatelj uspio je snimiti i unutrašnjost policijskog »mercedesa« u kojem je navodno sjedio donedavna moćni Slobo, a nezaustavljivi Reuters je poslao informaciju kako su izvori bliski srbijanskoj Vladi potvrdili da je Milošević uhićen.
Vožd ili lutka?
Zbrka je nastala sat poslije, negdje oko ponoći, kad su svjetske novinske agencije javile da se Milošević vratio u svoju rezidenciju. Nekako istovremeno srpski premijer Zoran Đinđić je izjavio kako o uhićenju Miloševića ništa ne zna i da upravo gleda »Gladijatora« sa svojim sinom Lukom.
Na fotografijama AP-a snimljen je nasmijani Milošević, a oko njega razdragana svjetina s podignutim rukama. Agencije su još javile kako nije sigurno je li riječ zaista o Miloševiću ili o podmetnutoj lutki.
Nekoliko minuta poslije Milošević se oglasio i na radiju izjavivši kako »pije kafu s drugovima« ne spominjući ni jednom riječju je li bio u međuvremenu odvezen na ispitivanje u Palaču pravde ili je sve bila izmišljotina novinara koji su od ranih večernjih sati, saznavši iz diplomatskih izvora da se nešto sprema, opsjedali Dedinje.
Bilo kako bilo, kraj moćnog čovjeka iz Požarevca očito se bliži. Trinaest godina čelične ruke srpskog Vožda rasplinut će se kao mjehur od sapunice, a Srbi će ga se odreći, silom prilika, istom količinom emotivnog naboja kako su ga i dočekali. Ispred Miloševićeve rezidencije dramatične noći od petka na subotu ostala je samo šačica ljudi, a groteskno uzvikivanje »Srbija, Srbija« više nikoga nije previše uzbuđivalo. Gdje je onaj milijun srpskih glava koje su frenetično dočekale Vožda na Gazimestanu koji je u transu svojim promuklim glasom najavio »kako ni oružane bitke nisu isključene«, uz ocjenu da Srbi »ako ne umeju da rade, umeju da se biju«.
Srpska posla
U ime tog srpstva započeta je krvava epopeja na tlu bivše Jugoslavije, u kojoj su stradali deseci tisuća ljudi. Miloševićev nacional-socijalizam, upumpavan idejom komunizma 21. stoljeća koji je inspiraciju tražio u ljevičarskom nervu njegove supruge, »profesorke« Mire, pomeo je brojne obitelji, od Slovenije do Makedonije, raselio ljude, nanio zlo koje se na ovom tlu, očito, pojavljuje u pravilnim razmacima od četrdesetak godina.
Po tko zna koji pohod srpskog nacionalizma obuzeo je gotovo sve pore srpskog društva, a na dugačkoj listi neprijatelja Srba našli su se, jednakom strašću mrženi od strane Srba, Albanci, Hrvati, Bošnjaci, nacionalno svjesni Crnogorci. Nije tu nedostajao ni Vatikan, Njemačka, Austrija, da bi kruna svega bila kulminacija mržnje prema Americi. Srpski Vožd spretno je balansirao između nacionalizma, populizma i (nedefiniranog) komunizma, fasciniran vlašću i samo s jednom željom da što dulje ostane neprikosloveni vođa svih Srba »ma gde žive«.
Srbi su mu vjerovali i onda kad je gubio ratove, a izgubio ih je sve, osim onoga u BiH, nakon kojeg mu je Zapad omogućio formiranje srpske države, koja će ostati trajna prijetnja stabilnosti u regiji. Srbi su ga podržavali i kada su ostajali bez teritorija, kada se san o Velikoj Srbiji rasplinuo, kad je »otišlo« i Kosovo, a Srbija sve više ličila na »beogradski pašaluk«. Srbi su trpili i sankcije, jer su im godile riječi koje je uvjerljivi Slobo trgao iz njihove duše, a koje su se mogle svesti na to da ih »ceo svet mrzi«.
Srpska opsjednutost Slobom rezultirala je nacionalnom katastrofom, opustošenom zemljom, općom i moralnom propašću od koje će se buduća Srbija teško oporaviti. Ideja Velike Srbije, od južnih granica s Bugarskom i Grčkom, do Karlobaga ostat će za neka druga, povoljnija vremena, a Slobodan Milošević otići će u povijest, kroz guslarski ep, kao Srbin koji je želio da svi Srbi žive u istoj državi, ali, eto, svijet ih je - po tko zna koji puta - mrzio i nije im to omogućio.
Srbi koji su svoju budućnost uvijek gradili na porazima iz prošlosti, od Kosova do Knina, imat će u Slobinom kraju trajnu inspiraciju za neke buduće nacionalizme, koji će se zasigurno pojaviti i u stoljeću čije prve dane tek živimo.
Jurica Körbler
</div>
<div type="article" n="28">
Istina o fojbama
RIM, 31. ožujka (Od Vjesnikove dopisnice)
 - Dokument na više od 40 stranica o pravoj istini šta se događalo u Istri i Tršćanskoj zoni neposredno poslije Drugog svjetskog rata i o žrtvama koje su završile u jamama napokon je završen. Povijesničari iz Ljubljane zahtijevali su da se taj dokument što prije objavi u svim slovenskim školama, ali talijanska strana još uvijek oklijeva s objavljivanjem i distribucijom tog dokumenta. U Ministarstvu vanjskih poslova Italije, Farnesini, gdje je prije osam mjeseci podnesen prvi elaborat bilateralne talijansko-slovenske komisije o fojbama, dokument je ostao pohranjen u ladicama ministarstva i još nije ugledao svjetlost dana. Sadržaj četrdeset ispisanih stranica o kontraverznoj povijesti odnosa između dvije susjedne zemlje, počev od fašističke agresije na Slavene pa do obračuna Titovih partizana sa Talijanima i do velikog egzodusa Talijana iz Istre, izgleda da neće biti objavljen u Italiji. Na temu fojba Talijani su izuzetno osjetljivi, posebno oni iz zone Friuli Venezia Giulia koji tvrde da je Trst podnio dvije okupacije, prvu od strane Nijemaca, a drugu od trupa maršala Tita. Teško je odrediti broj žrtava koje su bačene u jame (fojbe) - procjene se kreću od pet do 20.000 žrtava. Bivši slovenski pomoćnik ministra za vanjske poslove, Franco Juri, koji je pratio rad komisije, tvrdi da će dokument o fojbama razočarati nacionaliste i s jedne i s druge strane: »Teza o etničkom čišćenju od strane Jugoslavena je isključena. Izašle su na vidjelo strašne pogreške fašizma, ali velika pažnja je posvećena i totalitarnom sistemu maršala Tita, koji je koristio teror protiv svih političkih neprijatelja, a ne samo Talijana«, izjavljuje Franco Juri za talijanski list Corriere della Sera. Juri je objasnio da je svrha tog dokumenta smirenje duhova i pokušaj da i jedan i drugi narod shvati da je u »povijesti bilo tragičnih momenata i za jedne i za druge i stoga bi se dokument trebao objaviti što prije«. U talijanskim medijima se napominje da je bila osnovana slična mješovita talijansko-hrvatska komisija kako bi se rasvijetlila povijesna zbivanja između naše dvije zemlje. Prema navodima lista Corriere della Sera, komisija je radila samo par mjeseci, a potom je »nestala«. 
Sanja Mihaljinac
</div>
<div type="article" n="29">
Makedonci testiraju domoljublje optužbama protiv Stipe Mesića i Hrvatske
Zašto makedonski tisak ponovno aktualizira Mesićev boravak u Makedoniji prije dvije godine? Zašto se odjednom u Makedoniji zaboravlja da je Mesić tijekom svojega, sad odjednom »spornog« posjeta, također razgovarao i s premijerom Georgijevskim te Vasilom Tupurkovskim? Zar se preko noći zaboravio i ne tako davni trijumfalni doček koji su Skopjanci organizirali hrvatskom predsjedniku?
SKOPJE, 31. ožujka
 – Hrvatski predsjednik Stipe Mesić, sudeći po učestalim i sve brutalnijim tekstovima u makedonskim novinama, definitivno postaje »vreća za udaranje« na kojoj se trenira makedonsko domoljublje. Optužbe se kreću od iznenađenja što se Mesić, »koji ima problema u svojoj zemlji, pa i u susjednoj BiH, želi sad umiješati kao posrednik u pregovorima Makedonaca i Albanaca« i time, pišu, »želi dati legitimitet teroristima«, do njegove »nekompetentnosti za bilo kakvo posredovanje« i, što je slučaj posljednjih nekoliko dana, imputiranja da Mesić svojim nametanjem da sudjeluje u Misiji dobre volje »vraća dug Albancima koji su financirali njegovu predizbornu kampanju«.
 Pritom se potpuno proizvoljno konstruiraju priče u kojima svoje mjesto, u negativnom kontekstu, kao članovi »albanskog lobija« i »albanske dijaspore«, dobivaju svi oni koji su prije dvije godine, tijekom Kosovske krize, bili domaćini hrvatskom predsjedniku u vrijeme njegove turneje po Makedoniji i Albaniji. Središtem »albanskog lobija« tako je proglašeno selo Žerovjane, na glavnoj prometnici između Tetova i Gostivara, u kojem je boravio Mesić »kod svog obiteljskog prijatelja Idriza Sulejmanija, privatnog ugostitelja iz Poreča, potkraj prosinca 2000. godine, uoči predizborne kampanje«.
Demanti Idriza Sulejmanija
U subotu se u vrlo uglednom makedonskom dnevnom listu »Utrinski Vesnik«, demantijem obratio javnosti prozvani Idriz Sulejmani, tvrdeći da »predsjednik Stipe Mesić nikada nije bio u obiteljskoj kući njegovih roditelja u Žerovjanima«, te da on »nema nikakve veze s financiranjem predsjedničke kampanje Stipe Mesića«.
»Ne negiram, međutim, da je predsjednik Mesić bio u Žerovjanima, ali u ožujku 1999. godine, i to kao običan građanin koji u to vrijeme nije bio predsjednik Hrvatske, niti je to bilo u razdoblju predizborne kampanje«, dodao je Idriz Sulejmani.
Zašto makedonski tisak ponovno aktualizira Mesićev boravak u Makedoniji prije dvije godine? Zašto se odjednom u Makedoniji zaboravlja da je Mesić tijekom svojega, sad odjednom »spornog« posjeta, također razgovarao i s premijerom Georgijevskim, te Vasilom Tupurkovskim? Zar se preko noći zaboravio i ne tako davni trijumfalni doček koji su Skopjanci organizirali hrvatskom predsjedniku?
Mesić je, vjerojatno ponukan fantastičnim prijamom kod Makedonaca i Albanaca, odlučio uložiti svoj ugled u smirivanju strasti u Makedoniji. Problem je samo, što se njegova ponuda »misije dobre volje« dogodila u osjetljivom trenutku, kad su Makedonci, frustrirani vlastitom nemoći i permanentnim pritiskom međunarodne zajednice da sjednu s Albancima za pregovarački stol i razgovaraju o zahtjevima za poboljšanje prava albanske manjine u Makedoniji, njegovu eventualnu ulogu shvatili kao potporu albanskim pobunjenicima. Mesić je sad vjerojatno svjestan nespretnosti kojom se pokušao involvirati kao »mirovnjak« u makedonsku krizu, kao što Makedonci, poslije natpisa u makedonskom tisku, uopće više ne vjeruju u njegove dobre namjere!
Posjetivši »sporno« selo Žerovjane, naišao sam na opću rezigniranost tamošnjih stanovnika. Mještani se nisu htjeli predstavljati bojeći se da se eventualno spominjanje njihovih imena u medijima ponovno ne bi shvatilo kao dio »albanske mafije« ili »albanskog lobija«.
Laži »Jutarnjeg lista«
Refik Sulejmani, brat Idriza Sulejmanija, došao je u Žerovjane (zajedno s bratom iz Poreča), posjetiti bolesnoga oca i neugodno je bio iznenađen kad ga je novinarka »Jutarnjeg lista« iz Zagreba nazvala i pitala – je li istina da je njegova obitelj sudjelovala u financiranju Mesićeve predizborne kampanje.
»Nakon što sam joj odgovorio da mi nije jasno odakle joj takve informacije, te da o takvim stvarima nipošto ne želim razgovarati preko telefona, spustivši joj slušalicu, sutradan me zovu iz Hrvatske i pročitaju iz novina moju navodnu izjavu. Sve su izmislili!« razočarano nam je pričao Refik Sulejmani najavljujući tužbu protiv »Jutarnjeg lista«.
»Ne mogu shvatiti zašto se nevini građani Hrvatske, koji su, eto Albanci, a pritom i prijatelji hrvatskog predsjednika, s čime se ponosimo, tako koriste u svrhu postizanja nekakvih političkih poena«, priča Refik Sulejmani.
»Izgleda da istina nekoga boli. Moj brat je reagirao na spominjanje njegova imena u medijima, jer, uvjeravam Vas, on nema apsolutno nikakve veze s onim zašto ga optužuju. Činjenica jest da je Idriz prijatelj predsjednika Mesića, te da ga je prije dvije godine osobno vozio preko Mađarske, Rumunjske i Bugarske u posjet Makedoniji i Albaniji, ali njihovi odnosi nemaju nikakvu drugu dimenziju. O nekakvom financiranju predsjednikove kampanje nema ni govora!«, uvjerava nas Refik Sulejmani navodeći da Albanci u Hrvatskoj posljednjih deset godina jedva spajaju kraj s krajem a kamoli da još izdvajaju novac u neke druge svrhe.
Još o »albansko-hrvatskoj spregi«
Refik Sulejmani ne negira da je Mesić bio u Žeravjanima, ali, »tada je boravio doslovno nekoliko minuta u jednom restoranu pijući kavu, i nije bio u našoj obiteljskoj kući! Zašto se našu obitelj tako htjelo ocrniti u očima makedonske i hrvatske javnosti?«
Dok smo razgovarali u obiteljskoj kući njegovih roditelja njegov mobilni telefon nije prestajao zvoniti. Neprestano su se javljali prijatelji iz Hrvatske tražeći objašnjenje natpisa u novinama, ne vjerujući u ono što je napisano.
»Vidite, ljudi su šokirani zbog konteksta u koji su nas stavili, a svi znaju da smo mi samo jednostavno zaljubljeni u predsjednika Mesića!«, priča Refik Sulejmani.
Primjer braće Sulejmani, nažalost, tek je jedan u nizu objeda i insinuacija koje se u makedonskom tisku posljednjih dana mogu pročitati na račun navodne albansko-hrvatske sprege o makedonskoj krizi. Ne malu pozornost izazvala je, tako, prije nekoliko dana jedna televizijska reportaža iz navodnog kampa albanskog pobunjenika pored Prizrena na Kosovu u kojoj je ključni dio zauzeo razgovor s izvjesnim Marijanom iz Hrvatske koji je izjavio da je bolje »za ovaj novac biti ovdje, nego raditi u Hrvatskoj za mnogo manje novca!« Pridoda li se Marjanov slučaj medijskoj histeriji protiv Stipe Mesića, potpuno opravdanim valja se zapitati – po čijim naputcima se Hrvatska želi predstaviti neprijateljskom državom?!
Željko Garmaz
</div>
<div type="article" n="30">
Nesloga i napetost u Drnovšekovoj koaliciji
Najveći uzrok nesloge i napetosti kadrovske su smjene i imenovanja, što ih provodi premijer Drnovšek uz podršku većinskih ministara i zastupnika svoje stranke u parlamentu, Liberalne demokracije Slovenije (LDS), koja je dobila najviše glasova i na posljednjim izborima
U sadašnjoj koaliciji nije obvezno načelo potpune suglasnosti, kao što je bilo u prijašnjima«. To je prošlih dana izjavio dr. Janez Drnovšek, odgovarajući na pritiske javnosti i medija. Time je slovenski premijer potvrdio i pokušao opravdati glasine da u njegovoj sadašnjoj koalicijskoj vladi, četvrtoj u devet godina, koju je sastavio nakon parlamentarnih izbora od 15. listopada 2000., vlada nesloga, da se odluke donose preglasavanjem ili se čak odgađaju unedogled. Ipak, premijer Drnovšek jamačno se znatno ugodnije osjeća u inozemstvu nego kod kuće. Naime, posljednjih je desetak dana (polu)službeno boravio u Italiji, Austriji i Mađarskoj, pa u Stockholmu i Moskvi.
Na svim tim svojim »izletima« imao je vrlo ugodne razgovore, te je postigao korisne dogovore i sporazume, osobito sa susjedima. Ostaju još otvorena pitanja s Hrvatskom, za koja je obećao da će ih početi rješavati već početkom travnja, kada će se sastati s kolegom Ivicom Račanom. Pritom je, kako tvrde slovenski mediji, dobio potvrdu da je Slovenija sigurno, prema dosad ostvarenim uvjetima, prva među državama kandidatima za ulazak u Europsku uniju (EU), što će se ostvariti do kraja 2002. ili na samome početku 2003. Međutim, nakon svih tih svojih kratkih »izleta« Drnovšek se vraćao u surovu stvarnost, gdje se suočavao s neslogom u svojoj vladi i s vrlo napetim odnosima među strankama koalicije.
A najveći su uzrok nesloge i napetosti kadrovske smjene i imenovanja, što ih provodi premijer Drnovšek uz podršku većinskih ministara i zastupnika svoje stranke u parlamentu, Liberalne demokracije Slovenije (LDS), koja je dobila najviše glasova i na posljednjim izborima, kao i na onima prethodnima, 1992. i 1996. No, unutar vladine koalicije postoje neslaganja i oko nekih »strateških« pitanja, kao što su sporazum s Vatikanom i popis pučanstva. Pritom valja podsjetiti da sadašnju vladinu koaliciju čine, uz Drnovšekov LDS, lijeva Udružena lista socijalnih demokrata (ZLSD), bivši »reformirani komunisti«, desnosredinska udružena Pučka stranka SLS+SKD i Demokratska stranka umirovljenika (DeSUS).
Ta koalicija danas u Državnom zboru, slovenskom parlamentu, ima komotnu većinu, najveću dosad u 10 godina samostalne države, od 58 glasova od ukupno 90 zastupnika. Povremeno, u pojedinim glasovanjima, kada je nužna dvotrećinska većina, toj se koaliciji pridružuju i četiri glasa Stranke mladih (SMS) pa čak i četiri glasa Slovenske nacionalne stranke (SNS) Zmage Jelinčiča, koji glumi »uvrijeđenoga« zato što nije uključen u vladu, te dvoje zastupnika mađarske i talijanske manjine. Tako pravu oporbu čine samo dvije stranke, socijaldemokrati Janeza Janše (SDS) i Nova Slovenija (NSi) Andreja Bajuka i Lojza Peterlea, koje imaju samo 22 zastupnika i uvijek glasuju protiv vladinih prijedloga.
Vrhunac nesloge
Bila bi to idilična slika slovenskoga parlamenta, u kome bi glatko prolazio svaki vladin prijedlog, kada ne bi unutar vladine koalicije bilo neslaganja i sve veće napetosti. Ovoga je tjedna ta nesloga doživjela vrhunac. Državni zbor, nakon nekoliko odgoda zbog nedostatka kvoruma, napokon je izglasovao Mitju Gasparija, 49-godišnjega magistra ekonomije, za guvernera Banke Slovenije (BS) u idućih šest godina. Na tome će položaju zamijeniti Franca Arhara, koji je na čelu te najviše slovenske novčarske ustanove bio deset godina i koji je na parlamentarnome zasjedanju dobio velike pohvale za obavljeni posao: stabilni tečaj slovenskoga tolara, te domaća i međunarodna vjerodostojnost BS-a.
Gaspari je dobio veliku većinu glasova u parlamentu, za njega su glasovali i zastupnici SMS-a i SNS-a, a protiv samo oni iz dviju oporbenih stranaka. Međutim, od glasovanja su se uzdržali zastupnici koalicijske stranke SLS+SKD, njih devet. Taj su svoj »prosvjed« obrazložili činjenicom da je Gaspari zastupnik LDS-a i vrlo bliski Drnovšekov suradnik, koji je osam godina bio njegov ministar financija, za razliku od dosadašnjega guvernera Arhara koji je BS držao izvan stranaka i politike te bi stoga, smatraju »pučani«, on i dalje mogao ostati na tome položaju. Pritom su prešutjeli da je upravo SLS+SKD u predizbornoj kampanji toga istoga Arhara »gurao« kao svojega kandidata za šefa stranke i premijera.
Gotovo istodobno slovenski je parlament napokon izglasovao, hitnim postupkom, nakon tri odgode, Jožicu Velišček za svoju glavnu tajnicu, koja je na tome položaju bila još od 1994., a dosad je pet mjeseci bila v.d. No, pritom je bitno da je ovaj put predsjednik Državnog zbora Borut Pahor, koji je, inače, vođa koalicijske lijeve stranke ZLSD, druge po jačini u sadašnjoj vladi – kako piše ljubljansko Delo – »isforsirao i izmanipulirao« njezin izbor, usprkos tome što su zastupnici većinske Drnovšekove stranke LDS bili vrlo rezervirani prema njezinu izboru i nastojali ga još odgoditi. Iako se unutar koalicije nastoji prešutjeti i »zaboraviti« taj »nesporazum«, očito je kako i to povećava nesporazume u koaliciji.
No, znatno je ozbiljniju napetost u sadašnjoj vladinoj koaliciji izazvala smjena Marije Ribič s položaja glavne ravnateljice Pošte Slovenije. Nju je većinom glasova smijenila Drnovšekova vlada, usprkos oštrim prosvjedima Pučke stranke (SLS+SKD). Na njezino je mjesto vraćen Alfons Podgorelec, kojega je smijenila prijelazna Bajuk–Janšina vlada prošle godine. Naime, stranka SLS+SKD bila je članica i te koalicijske vlade i tada je iz njenih kadrovskih redova izabrana Marija Ribič. Sada su »pučani« zahtijevali da ona i dalje ostane na mjestu »prve dame« pošte, ali je Drnovšek protumačio kako je prošlogodišnja smjena na tome položaju bila »čista politička odluka« i sada se sve vraća »u normalu«.
Koalicija došla u pitanje
Međutim, sada je jasno da je »slučaj Marije Ribič« samo maska iza koje se krije strah za sudbinu Marjana Podobnika, nekadašnjega čelnika Pučke stranke i potpredsjednika prijašnje Drnovšekove koalicijske vlade (od 1996. do 2000.).
 Nakon što je svoje »pučane« povukao iz koalicije, čime je Drnovšekovoj vladi u proljeće 2000. izglasovano nepovjerenje u parlamentu, mlađega brata Podobnika prijelazna je vlada »nagradila« imenovanjem na moćnome položaju glavnoga ravnatelja Telekoma Slovenije. I sada kada stranka SLS+SKD prosvjeduje protiv nekih smjena ljudi koje je imenovala prijelazna vlada u biti strahuje da se steže obruč i oko Marjana Podobnika. Točnije: da će i on biti smijenjen.
Zato se njegov stariji brat, Janez Podobnik, koji je bio predsjednik Državnog zbora u prošlome mandatu (od 1996. do 2000.), a sada je vođa zastupničke skupine Pučke stranke SLS+SKD, snažno angažirao u otporu Drnovšeku i njegovim ljudima, koji provode smjene onih koje je na čelna mjesta važnih državnih ustanova postavila Bajuk–Janšina prijelazna vlada. Dosad, doduše, »pučani« nisu zaprijetili izlaskom iz koalicije, ali upućeni izvori u Ljubljani vjeruju kako bi to mogli učiniti ako Drnovšek, ipak, smijeni Marjana Podobnika s čela Telekoma Slovenije. Inače, prema nekim pouzdanim izvorima, vjeruje se da se Drnovšek, unatoč svojoj snazi i podršci koju uživa, neće usuditi povući taj potez.
No, sva su ta neslaganja unutar vlade samo vrh velikoga ledenjaka koji odražava veliku neslogu i napetosti unutar sadašnje vladine koalicije. Znatno je ozbiljniji problem od tih kadrovskih smjena neslaganje između dviju najjačih stranaka u toj koaliciji, Drnovšekova LDS-a i Pahorova ZLSD-a. Te se dvije stranke, sve otvorenije i sve javnije, razilaze u »strateškim« stajalištima o sporazumu s Vatikanom – točnije: o povratku imovine crkvi, te o vjeronauku u školi, što podržava LDS, a protivi se ZLSD – i o tome hoće li se na popisu pučanstva u Sloveniji, što će se održati od 1. do 15. travnja iduće godine, 2002., obavezno upisivati i nacionalna i vjerska pripadnost. Upravo te dvije teme mogu, prije nego kadrovske smjene, dovesti i do raspada Drnovšekove vladine koalicije.
Mihailo Ničota
</div>
</div>

<div type="part" n="7">
<head>Vaša pisma</head>
<div type="article" n="31">
Koga uopće još zanima nesretni Mirko Norac? 
Hrvatska politička javnost je paranoična, površna i manipulirana. Sve je važno i ništa nije važno. Sve je senzacija i ništa nije senzacija. Sve je vijest dana i ništa nije vijest dana. Na to se privikavamo, postajemo »tupi« i gubimo dimenzije objektivnog i racionalnog. Kao da živimo u svijetu virtualne političke zbilje, a pravi život teče mimo nas i bez nas.
Prije mjesec ili nešto više činilo se da će slučaj umirovljenog generala HV Mirka Norca doslovce »raznijeti« političko biće Hrvatske. Bilo je važno opredijeliti se: »Svi smo mi Mirko Norac« ili pak »Ja nisam Norac«. Sjetimo se »mitinga istine« u Splitu, počasnog pukovnika Mirka Čondića u invalidskim kolicima, poruka s toga mitinga, prijetnji, slika Ante Pavelića i ustaških poruka, priča o »Stevanu i malom Ivici«, navodnog pohoda na Zagreb i druge hrvatske gradove... 
I što se dogodilo potom? Ništa. Norac se predao, uhićen je i sada u riječkom zatvoru čeka suđenje zbog navodnih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom 1991. Tko od svih njegovih »dušobrižnika« uopće još mari za mladog i svakako nesretnog čovjeka koji sjedi u zatvoru? Eto, sada ja marim za njega, ali u prvom redu fenomenološki, da bih jedan »slučaj« pratio od njegovog početka do (neslavnog) kraja. Oni koji su se iz svega glasa derali: »Svi smo mi Mirko Norac« odavno su zaboravili da neki Mirko Norac uopće postoji. I onako se nije radilo o njemu nego o - njima. Virtualna politička stvarnost ipak ima svoje realne političke »igrače«. Oni neće u zatvor, njima se neće suditi. Svaki će im novi slučaj doći dobro za njihovu ulogu na političkoj pozornici. Još jedino moguću ulogu.
Godine 1988. u Sloveniji su bili uhićeni Janša, Zavrl, Borštner i Tasič - takozvana »četvorka«, od kojih je najistaknutiji bio Janez Janša, bivši omladinski rukovodilac, profesor obranoslovlja i u to doba vrlo utjecajni kolumnist »Mladine«. Na njih je nasrnula JNA, Udba i Kos, neki vodeći politički ljudi u federaciji, a optužbe su bile vrlo teške, sve do špijunaže i izdaje državnih i vojnih tajni i interesa. Tada je slovensko javno mnijenje i civilno društvo stalo u obranu »četvorice«. Iz dana u dan redali su se prosvjedi ispred vojnog suda na Zaloškoj cesti u Ljubljani. Bili su to mirni, sjajno organizirani, racionalni i djelotvorni prosvjedi (po jedna crvena ruža iz ruku prosvjednika pred prag vojnog zatvora, primjerice...). Od zahtjeva da se optužnici na suđenju mogu braniti na materinjem, slovenskom jeziku, do snažnih pritisaka na pripadnike JNA koji su po prirodi posla na suđenju morali sudjelovati. Janšu je u zatvoru »lomio« i moćni general KOS-a Aleksandar Vasiljević, ali »četvorka« nije dugo ostala u zatvoru. Slovensko civilno društvo je pobijedilo. Naravno, ne samo ono...
Janša je kasnije bio važan čovjek u obrani Slovenije 1991. gotovo mitska figura u uniformi s velikim brojem 1 na rukavu, ministar obrane do 1994., vođa opozicije u Državnom zboru, ponovno ministar obrane. Bez obzira što mislim o današnjim političkim stajalištima Janeza Janše, on je slovenska povijesna figura, od »proljeća« i osamostaljenja do danas. 
Kakva će biti sudbina nekada skromnog seoskog konobara Mirka Norca, kada mu osim obitelji i pravosuđa svi okrenu leđa, jedva da se usudim pomisliti. Nadam se da neće biti najgora. 
Ali i to je dio hrvatske političke fenomenologije i virtualne stvarnosti, u kojoj je svaka senzacija važna dok je ne sustigne druga, nova, kako bi se prekrila sva naša društvena i gospodarska bijeda, izgubljenost i marginalnost. Pri tome političari »hrane« medije, mediji »hrane« političare, u sve je umiješana policija, kriminal, mafija. Dostojanstvo pisane riječi palo je na najniže grane. Valjamo se doslovce u moralnoj kaljuži.
Politika koja nije razumna i racionalna, radišna i odgovorna, jedva da ima nekoga smisla. Ali, koliko bi političara uopće moglo opstati u nekoj drugačijoj, boljoj i poštenijoj političkoj Hrvatskoj? 
VILKO LUNCER, Zagreb
</div>
<div type="article" n="32">
Ratne traume boraca posvuda su iste, nije ista spremnost da im se pruži nova životna prilika
Nakon svih ovih nedavno nemilih događaja s hrvatskim braniteljima (slučaj Majstorović, te slučaj Stojković) sjetio sam se još jednog hrvatskog branitelja iz Zagreba, gosp. Milivoja Cveka koji je na kraju svog dopisa u ovoj rubrici na temu »Koja prava imaju hrvatski branitelji?« rekao:
»Još nešto, hrvatski branitelji šute i trpe.« (Vjesnik, 16. svibnja 2000.).
Je, i to je jedina, prava i živa istina kako daleko veliki broj onih samozatajnih hrv. branitelja niz ovih tzv. tranzicijskih, te postratnih godina šute i trpe mirno, dostojanstveno, časno i ponosno, svjesni svoje čiste i moralne uloge u stvaranju europske Hrvatske sudjelovanjem u nametnutom nam ratu (neki kažu tzv. Domovinski).
Kažu i pjevaju: »Do'nt cry for me Argentina...«
No, pustimo sada uvaženog novinara gosp. Dragu Pilsea zagrebačkim proljetnim pampasima na Jarunu sa njegovim riječima: »Ne pomaže onome koji ne želi shvatiti...« (»Novi list«, 18. ožujka 2001.).
Hrvatski državni sabor 13. prosinca 1996. donosi Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji (stupio na snagu sa 1. siječnjem 1997.). Izvršna vlast, odnosno tadašnji predsjednik Vlade RH doduše pohvalno se izrazio o tom Zakonu, dakako s pričuvnom izjavom u rukavu (po sjećanju) kako: »Sve to štima, ali za sve to, za branitelje nema toliko kuna u državnom proračunu«. (sic!).
Je li moguće kako još kod nas ima onih koji ignoriraju sam značaj i pojavu i postojanje dijagnoze PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj) kod naših branitelja, a s time i sve posljedice: (spomenuti slučajevi) i 800-1000 samoubojstava od 1995. do danas hrvatskih branitelja (što je neki dan na jednom zagrebačkom lokalnom radiju, doduše, neslužbeno, spomenuo dr. med. Herman Vukušić, psihijatar KBC-a Rebro u Zagrebu, ujedno i član Stručnog savjeta za provođenje nacionalnog programa psihosocijalne pomoći pri Ministarstvu branitelja RH)?
Američki psiholog John Wilson, savjetnik WHO-a (Svjetska zdravstvena organizacija) za psihotraumu i direktor Američkog centra za traumu i stres, tijekom svog četvrtog posjeta Hrvatskoj, u okviru kojeg su organizirana čak tri predavanja na temu PTSP-a za liječnike, psihologe kako iz HV-a tako i za sve ostale koji se bave tim problemom (zadnji put je čini mi se boravio u Opatiji krajem prošle godine) u razgovoru za dnevnik »Glas Istre« izjavio:
»Ratne traume boraca posvuda su iste: razlika je samo u odgovornosti i spremnosti cjelokupne javnosti da im osigura nove životne prilike (naglasio je G.P.)... Vrlo je važno, naime, znati da niti jedna vlada ili društvo nemaju pravo poslati svoje mlade u rat i tražiti od njih da se žrtvuju da bi poslije najčešće poricali svaku odgovornost jer to nije njihov problem« (naglasio P.G.). No, želio bih da se oni koji poriču realnost PTSP-a pokušaju zamisliti u situaciji kada im ratne strahote sustavno uništavaju i tijelo i dušu. I oni bi možda patili od posttraumatskog stresa kada bi danima i mjesecima gledali i ubojstva nedužnih civila i raskomadana tijela svojih prijatelja. (Glas Istre, od 29. prosinca 1998.).
Bjelodano je kako i granica višegodišnje šutnje, trpljenja i strpljivosti branitelja, odnosno hrvatskih vojnih invalida ima svoju granicu. I kap prelije čašu (žuči i gorčine). Jer, nitko se nije borio za Lijepu našu kao državu bahatih, bezobrazno bezobraznih i bešćutnih birokratskih hodnika na svim razinama državne, javne službe po kojima će hrvatski branitelji bauljati tupih, praznih, mutnih i prijetećih pogleda (a i ostali naši građani) s osjećajem kako su nepravedno odbačeni, izolirani i napušteni od društva u svojim nadama i očekivanju u ostvarenje svojih po Zakonu obećanih, garantiranih i izglasanih u Saboru pripadajućih prava i pravica. Res, non verba! I uljudbe prosim(o)!
dr. med. GINO PRENCZagreb
</div>
<div type="article" n="33">
Novinar kao izvor koristiti samo jednu 'stranu' i ignorira HT-ovu objavu za medije
U Vjesniku od četvrtka 29. ožujka 2001. objavljen je tekst pod naslovom: »Hrvatski telekom 5.000 zaposlenika seli u poduzeća-kćeri?« autora Marinka Petkovića.
S obzirom da se u njemu iznosi čitav niz neistina i dezinformacija sukladno Zakonu o javnom priopćavanju tražimo da na istom mjestu i istim otiskom objavite slijedeći demanti:
Novinar »Vjesnika« Marinko Petković, tendenciozno obavještava javnost o procesu restrukturiranja Hrvatskih telekomunikacija d.d. koristeći kao isključivi izvor informiranja samo sindikate, tj. točnije rečeno, samo jedan sindikat (Republički sindikat radnika HPT-a) istovremeno sustavno ignorirajući objave za medije HT-a.
Ovim putem Vas želimo obavijestiti i o slijedećem: Netočno je, kao što izvještavate da će do kraja godine između 4.000 i 5.000 radnika završiti u poduzećima kćerima.
Točno je da su restrukturiranjem obuhvaćena ukupno 1.404 radnika, kao što je navedeno u svim dokumentima podijeljenim svim radnicima, radničkim vijećima, sindikatima i objavi za medije poslane vašem listu u petak 23. ožujka 2001. i 28. ožujka 2001. Nejasno je zašto je vaš novinar odlučio kao izvor koristiti samo jednu 'stranu' i u potpunosti ignorirati HT-ovu objavu za medije.
MARJAN JURLEKAglasnogovornik HT-aZagreb
</div>
<div type="article" n="34">
»Fumić« E.L.M. može uništiti neposlovnost i konkurencija 
U tekstu »Kome je u interesu da se tvrtka »Fumić E. L. M. d. o. o.« ocrni i potom uništi?«, objavljenom u pismima čitatelja u »Vjesniku« od 30. ožujka 2001, ta se zločesta namjera pripisuje novinaru. Kaj god!
Tvrtku »Fumić E.L.M.d. o. o.« moj članak o njezinom »poslovanju« ne može niti ima namjeru uništiti. Razlog za pisanje teksta je u nečemu posve drugom, što njezin vlasnik ne želi prihvatiti: a to je njezino nekorektno obavljanje poslova koje je uredno naplatila. Za sve napisano o imenovanoj tvrtki dobio sam urednu dokumentaciju, koju, pouzdano znam, posjeduju, i vlasnik tvrtke, gospodin Božidar Fumić i Ured za graditeljstvo grada Zagreba.
P.S. Tvrtku »Fumić E.L.M. d. o, o,« i njezin monopol, o kojem neskriveno piše i sam vlasnik, može uništiti samo loše obavljanje poslova i konkurencija, što je vjerojatno i razlog da se za njezino poslovanje optuži novinara i njegov članak.
ANDRIJA TUNJIĆ novinar »Vjesnika«
</div>
</div>

<div type="part" n="8">
<head>Crna kronika</head>
<div type="article" n="35">
Ubijen umirovljeni policajac Franjo Vodušek
ČAKOVEC, 31. ožujka
 – Teško ubojstvo dogodilo se u noći s petka na subotu, na Županijskoj cesti između Prekope i Selnice, u Međimurskoj županiji. Kako je izvijestila PU međimurska, nakon ponoći zaprimljena je dojava da na cesti, kraj zaustavljenog vozila, leži muška osoba koja ne pokazuje znakove života. Očevid su, uz ekipu PU međimurske, obavili Mladen Oštrek, šef Istražnog odjela Županijskog suda u Varaždinu i Daroslav Mesarov, županijski državni odvjetnik u Čakovcu.
Kako je utvrđeno, pokraj svog osobnog automobila marke Mazda mrtav je ležao Franjo Vodušek (44), umirovljeni policajac iz sela Bukovca, a ubojstvo se dogodilo na udaljenosti od 500 metara od njegove obiteljske kuće. Vodušek je ustrijeljen s nekoliko metaka iz vatrenog oružja.
Franjo Vodušek bio je zamjenik predsjednika Općinskog vijeća Selnice i član Komisije za natječaje. O njemu se naročito govorilo u prosincu prošle godine, kada je nepravomoćno u Županijskom sudu u Čakovcu osuđen na kaznu zatvora zbog silovanja svoje kćeri Virginie Vodušek, koja sada ima 20 godina. Široj javnosti Virgina Vodušek poznata je po izvanbračnoj vezi s Josipom Lončarićem (45) hrvatsko-slovenskim tajkunom, kojeg je slovenska policija uhitila prošle jeseni kao šefa međunarodne bande za krijumčarenje migranata. S Lončarićem Virginia Vodušek ima malo dijete, a nakon objave presude k njoj je u Sloveniju otišla živjeti i njezina 38-godišnja majka Danica. U Bukovcu je Franjo Vodušek ostao je živjeti sa sinovima. Kako se radi o nasilnoj smrti provodi se istraga usmjerena na otkrivanje nepoznatog počinitelja ili više njih. Neslužbeno se saznaje da je riječ o obiteljskom obračunu, tim više što je kćer Franje Vodušeka svojedobno ocu bila zaprijetila teškom odmazdom za sve što je učinio njoj, majci i cijeloj obitelji. (D. Ovčar)
</div>
<div type="article" n="36">
Srušila se tri balkona - za dlaku izbjegnuta tragedija 
SPLIT, 31. ožujka
 – Samo pukom srećom nije došlo do ljudskih žrtava u teškom incidentu, koji se dogodio u petak, u kasnim večernjim satima u Gundulićevoj ulici kod broja 4 u samom središtu Splita. Došlo je, kažu stanari, iz čista mira do pada triju balkona na ulicu. Pritom je oštećeno šest osobnih vozila, čiji su vlasnici stanari susjednih kuća. Tri su vozila teže oštećena. Balkon na trećem katu, obitelji Bojanić i Babić, pao je na onaj niži čiji su vlasnici obitelj Pavić i Perković, a potom su oba pala na balkon prvog kata vlasnika Bakotića, da bi se na kraju svi balkoni srušili u prizemlje. 
 Srećom u to vrijeme nije bilo prolaznika na ulici pa nije došlo do tragedije. »To je bio grozan osjećaj – strahovita buka, grmljavina i tutnjava, mislio sam da se radi o teškom potresu, da nećemo ostati živi. Cijela se zgrada ljuljala, bio je strašan osjećaj kada su se srušili balkoni na cestu«, priča nam jedan od stanara.
Zgrada u Gundulićevoj 4 useljena je 1936. godine. Balkoni su popravljeni 1990. godine, no radovi nisu obavljeni kvalitetno. Djelatnici MUP-a ogradili su srušene balkone s čijeg su prvog kata ostali visjeti ostaci betona sa željeznim šipkama. (J. Svalina)
</div>
<div type="article" n="37">
Ljekarnici stavio nož pod grlo i tražio novac 
ZAGREB, 31. ožujka
 – Policija je u subotu izvijestila da je u petak popodne opljačkana ljekarna »Filipović«, u Selskoj ulici u Zagrebu. Nepoznati je razbojnik ušao u ljekarnu, zgrabio vlasnicu Jadranku Filipović, bacio je na pod i, stavivši joj nož pod grlo, od njezine kćeri Maje zatražio novac. Ona mu je dala oko 7.600 kuna iz kase i torbice te je razbojnik pobjegao. (H)
</div>
<div type="article" n="38">
U Splitu uhićen Hrvat iz BiH optužen za ratne zločine
SPLIT, 31. ožujka
 – Hrvat iz BiH, M. A. (30) kojega je Međunarodni sud u Haagu optužio za zločine počinjene u BiH, uhićen je u Splitu u petak navečer, potvrdio je Hini u subotu glasnogovornik Policijske uprave splitsko-dalmatinske Leo Tauber. Nakon uhićenja, M. A. je priveden dežurnom istražnom sucu Županijskog suda u Splitu koji mu je odredio pritvor. (H)
</div>
<div type="article" n="39">
S benzinske postaje u Velikoj Gorici opljačkano 105 tisuća kuna
ZAGREB, 31. ožujka
 – S benzinske postaje »S.P.A.« u Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici dvojica nepoznatih razbojnika opljačkala su u petak oko 19,25 sati više od 105 tisuća kuna, izvijestila je u subotu zagrebačka policija. 
Prema riječima glasnogovornika zagrebačke policije Gorana Volarevića, novac i čekovi, vrijedni više od 100 tisuća kuna, opljačkani su od djelatnice benzinske postaje Anice K. (38). Ona je, nakon što je završila obračun, s torbom punom novca i čekova krenula prema svom automobilu parkiranom iza postaje. Tamo su je dočekala dva muškarca, a kada je pokušala ući u automobil prišli su joj s leđa, zaprijetili pištoljem i zatražili torbu. Kada im je Anica K. predala torbu muškarci su sjeli na motocikl i odvezli se Sisačkom cestom u pravcu Vukovina. (H)
</div>
<div type="article" n="40">
U dubrovačkoj policiji otkriven doušnik »Nacionala«! 
DUBROVNIK, 31. ožujka
 – Nakon »bure«, koja se digla kada je tjednik »Nacional«, 27. veljače ove godine, objavio povjerljive dokumente vezane za »zločinačku organizaciju«, MUP je započeo temeljitu istragu kako bi se utvrdilo odakle cure informacije. 
Opsežna istraga urodila je plodom te je, kako stoji u priopćenju načelnika Gorana Lokasa, nakon kriminalističke obrade nad djelatnikom PU dubrovačko-neretvanske A. N. (26), utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je navedeni policajac počinio kazneno djelo odavanja službene tajne. 
Kako neslužbeno saznajemo radi se o policajcu Alenu Nikolacu, koji je radio na poslovima suzbijanja organiziranog kriminala, a koji je ušavši u središnji informativni sustav MUP-a »izlistao« dokumente označene kao službena tajna, te ih dostavio »Nacionalu«.
 Još uvijek nije poznato je li Alen Nikolac samo izvršavao nalog nekog od visokopozicioniranih dužnosnika MUP-a ili je u pitanju bio dobar honorar »Nacionala«. Ovaj slučaj potvrđuje riječi ministra Šime Lučina, koji je dolaskom na čelo ministarstva utvrdio da u središnji informativni sustav policije može ući tko god sjedne za tipkovnicu nekog od policijskih kompjutera. (A. Hauswitschka)
</div>
</div>

<div type="part" n="9">
<head>Gospodarstvo</head>
<div type="article" n="41">
Po Uskrsu se turistička sezona poznaje
Uoči uskrsnih blagdana s naših najpoznatijih i najpopularnijih turističkih destinacija, ponajprije uzduž jadranske obale, pristižu sve same optimističke vijesti što se tiče turističkih dolazaka i popunjenja hotelskih smještaja
Nepunih mjesec dana prije uskrsnih blagdana s naših najpoznatijih i najpopularnijih turističkih destinacija, ponajprije uzduž jadranske obale, pristižu sve same optimističke vijesti što se tiče turističkih dolazaka i popunjenja hotelskih smještaja. Ako uskrsni blagdani, kao što tradicija kaže, označuju početak turističke sezone, odnosno predsezone, onda će ona puna sezona ovog ljeta, od lipnja do rujna, razveseliti sve one kojima su turizam, ugostiteljstvo, domaćinstvo i razne uslužne djelatnosti, od prometa do trgovine – nasušna potreba.
Dobrim se vijestima, kad je riječ o dobrom, čak i predobrom posjetu na našim popularnim turističkim destinacijama, javljaju našu suradnici iz Dubrovnika, s Kvarnera i Šibenika.
Dubrovnik se vraća na »velika vrata«
 Dubrovnik bi, primjerice, kako predviđaju hotelijeri, trebao biti ispunjen i to većinom inozemnim turistima. Prema trenutačnim podacima, svi dubrovački hotelijeri očekuju više nego dobru popunjenost svojih kapaciteta. Tako perjanica, ne samo dubrovačkog hotelijerstva, visokokategornik hotel »Excelsior« za uskrsne blagdane očekuje punu popunjenost i to individualnim inozemnim gostima.
 Njemu susjedna »Argentina«, kako nam je kazano, još uvijek nije bukirana a dosadašnje najave individualnih gostiju popunile su 70 posto kapaciteta tog hotela. »Argentinu« su mahom rezervirali pripadnici međunarodnih institucija u BiH, među kojima je najviše Amerikanaca. Hotelski kompleks »Dubrava Babin kuk« Uskrs će dočekati s dva otvorena hotela i to elitnim »Presidentom« i »Argosyjem«, dok će hoteli »Minčeta« i »Tirena« svoja vrata otvoriti odmah nakon uskrsnog vikenda, s time da će ovaj potonji biti namijenjen isključivo smještaju ekskurzija.
 U Cavtatu, prestižna »Croatia« prema dosadašnjim najavama koje još uvijek pristižu, bit će popunjena sa 60 posto kapaciteta, odnosno u njoj će boraviti oko 500 gostiju. Njihov dolazak započet će tjedan uoči Uskrsa, a riječ je o Britancima, Nijemcima, Talijanima, Slovencima i Izraelcima, budući da počinje sezona izravnih letova iz Tel Aviva.
 Sve pripreme za početak ovogodišnje sezone u dubrovačkim hotelima su mahom završene, a u Dubrovniku pri kraju su i radovi na uređenju prometnica i javnih prostora. Dubrovnik po svemu sudeći ove godine očekuje ulazak na »velika vrata« turističke sezone. 
Na Kvarneru 12.000 gostiju
Za uskrsne blagdane u kvarnerskim će hotelima boraviti oko 12.000 uglavnom stranih gostiju. To je otprilike isti broj kao i lani, a prema rezervacijama najbrojniji će biti Talijani, Nijemci, Austrijanci i Slovenci. Obzirom da je većina hotela na Opatijskoj rivijeri dobro popunjena već nekoliko minulih vikenda, a uglavnom je riječ o gostima koji su došli u turističku izvidnicu pred Uskrs, ove godine hotelijeri nisu imali potrebe raditi posebne vikend aranžmane kojima bi za taj blagdan privukli goste.
 Bojazan da će zbog »gužve« u Makedoniji na adrese hotelijera početi stizati otkazi već ugovorenih turističkih aranžmana, nije se ostvarila, što više, do sada na Kvarnerskom području nije zabilježeno niti jedno otkazivanje dolaska zbog spomenute situacije. 
U samoj Opatiji će boraviti oko pet tisuća gostiju, većina u objektima Liburnia Riviera Hotela, a kako je za Nedjeljni Vjesnik izjavio zamjenik direktora prodaje tog hotelskog poduzeća, Mladen Latas, s Uskrsom praktički započinje ovogodišnja turistička sezona za LRH, jer će popunjenost njihovih kapaciteta i poslije velikog blagdana biti više nego dobra.
 Od 13. do 16. travnja vrlo dobru popunjenost hotelskih postelja očekuju i na Crikveničkoj i Novljanskoj rivijeri, te na otocima Krku, Rabu, Cresu i Lošinju. Smještaj u kvarnerskim hotelima s tri zvjezdice košta od 40 do 50 DEM, što je pokazatelj da glavnu turističku sezonu više nećemo rasprodavati ispod cijene kao minulih godina. Za Uskrs će biti otvoreni samo rijetki domaći kampovi, ali obzirom na brojne upite stranaca za boravak u njima, morat ćemo ozbiljno početi razmišljati o ranijem otvaranju kampova nego što je to do sada bilo uobičajeno. Naime, većina kampova otvara se početkom svibnja, ali obzirom da nam je proljeće po temperaturama sve sličnije ljetu i kampovi će morati ranije početi radom.
 Turisti koji su minulih tjedana dolazili kao svojevrsna izvidnica na Kvarner, uglavnom upućuju pohvale hotelijerima i drugim turističkim djelatnicima naših primorskih mjesta za uređenje hotelskih objekata i samih mjesta. Na te, dosada uglavnom neuobičajene zimske aktivnosti, većinu hotelijera je natjerala neizvjesnost oko vlasništva hotelskih objekata (većinom opterećenih kreditima) kojima sada upravljaju, sa željom da što bolje započnu sezonu, odnosno da spremni dočekaju prve veće grupe gostiju.
 Sve bolje organizirani iznajmljivači soba, za Uskrs će ugostiti znatan broj individualnih, uglavnom svojih stalnih gostiju, koje će obavezno odvesti na turističko ribarenje ili piknik, a pod etiketom uskrsnog obiteljskog druženja. 
Vodička atrakcija – uskrsni doručak 
Na području šibenske rivijere, za blagdane će najveći broj hotelskih smještajnih kapaciteta biti popunjen, a ono što posebice ulijeva nadu u produženje sezone, odnosno predsezone svakako je činjenica što glavnina hotela, ni nakon Velikog tjedna neće zatvarati svoja vrata.
Rivijerin hotel »Imperijal« u Vodicama već je otvoren i u njemu boravi 400 njemačkih gostiju, kaže nam Borislav Lukas, direktor tog hotela i predsjednik Turističke zajednice Šibenika. Poslije uskrsnih blagdana hotel nastavlja raditi i u njemu će do pune sezone u prosjeku boraviti stotinjak gostiju, uglavnom stranaca.
Hotel se posebno ne priprema za prihvat gostiju osim što organizira jednom tjedno »Dalmatinsku večer« na kojoj nastupa šibenska klapa a služe se jela s ovog podneblja. Na Uskrsni ponedjeljak Turistička zajednica Vodica organizira tradicionalni uskrsni doručak na otvorenom na kojem se okuplja i po nekoliko tisuća žitelja vodičkog kraja, i turista, kojima je takav doručak na otvorenom s mnogim slasticama vodičkog kraja i domaćim pićima, svojevrsna atrakcija.
 U tjednu prije Uskrsa svi gosti Vodica moći će uživati u tradicionalnoj Elanovoj regati. U doručku na otvorenom uživat će i gosti Vodičankinog hotela »Punta«, njih oko 220 iz Italije i Njemačke. Ni »Punta« nakon Uskrsa neće zatvarati svoja vrata, a tu lijepu vijest čuli smo i od šefice prodaje u »Primoštenu« Sande Jakelić. Hotel »Zora Slava« u Primoštenu, za Uskrs će primiti tristotinjak gostiju iz Slovenije i Austrije, a u njemu trenutačno već boravi skupina gostiju iz Češke. Što se tiče organizacije nekog posebnog programa za Uskrs, toga nema ni u Primoštenu kao ni u drugim hotelima. Za animaciju gostiju, organizaciju izleta i slično, brinu se agencije koje dovode goste, pojasnili su nam u hotelima.
U svakom slučaju na planu afirmacije ljetovanja u predsezoni, daleko je najviše napravljeno u Vodicama i to ponajprije zahvaljujući angažmanu samih mještana. Zahvaljujući njima i ove će godine gosti moći uživati u prikazu Uskrsnog bdijenja na Isusovu grobu. Glasovite vodičke »žudije« odjevene u živopisnu nošnju i ove će godine za uskrsnih blagdana u procesiji prolaziti mjestom na opće oduševljenje sviju koji se nađu u Vodicama. (Damir Herceg, Anton Hauswitscka i Jadranka Klisović)
</div>
<div type="article" n="42">
Novčane injekcije turizmu? Svakako, ali uvjetne!
Ovih dana u Dubrovniku na proširenoj sjednici Sindikata ugostiteljstva i turizma regionalni povjerenik za Dalmaciju Eduard Andrić, uz ostalo je rekao, kako je uoči najavljene »bombastične« turističke sezone stvarno stanje u hotelskim tvrtkama i kućama »sasvim drukčije«. Naglasio je kako hotelijeri s područja Dubrovačko-neretvanske županije još nemaju »ni kune« za pripremu sezone, kako je nelikvidnost znatno veća od lanjske, kako vlasnici, uz ostalo, smanjuju troškove poslovanja kroz rezanje plaća koje inače mjesecima kasne, itd. Andrić, nažalost, nije rekao ama baš ništa novoga, jer je takvo stanje, negdje više negdje blaže, aktualno na čitavoj rivijeri, ali je dobro da se te konstatacije ponavljaju, pa čak ako su i dijelom ponešto napuhane.
 Godinama, da ne kažem desetljećima, naviknuti smo i već smo »otupjeli« na turističko-hotelske »evergreene« u jadikovanju, ali je nedvojbeno da u njima ima nešto gole istine, a najveća je da još uvijek nema (niti se jasnije nazire) definirane turističke politike, nego su umjesto toga u igri vatrogasne mjere iz sezone u sezonu, odnosno u prvome dijelu svake godine.
 Nemoćno turističko vodstvo u takvim se (ne)prilikama zabavlja lansiranjem brojaka o noćenjima i gostima, te baš u ovo doba godine najavama o zanimanju, bukingu, posjeti... a kako su ovaj put te brojke s oznakom »super« – tim više zabrinjavaju podaci o blokiranim računima, nelikvidnosti, zakašnjelim plaćama, krivinama i aferama u i oko tzv. privatizacije i pretvorbe, te na kraju da i dva tjedna prije početka (pred)sezone (Uskrs, 15. travnja) nema novca za pripreme.
Ministrici turizma valja priznati da je, za razliku od više njezinih prethodnika, uporna i vjerojatno kolegama u Vladi i samoj Vladi već »dosadna« u svojim pokušajima spašavanja super-sezone, ali osnovno je pitanje – je li doista normalno da se iz godine u godinu sezone moraju doslovno spašavati u obliku »vađenja kestenja« i najrazličitijih improviziranja, te je li normalno da se država još uvijek nedvosmisleno ne izjašnjava što želi i očekuje od turizma i da je sve uglavnom obilježeno deklaracijama (npr. »grana broj jedan«, »lokomotiva gospodarstva«...)? Ako država doista od turizma (uz ostalo i kao najunosnijeg izvoza!) nešto određeno očekuje, neka onda konkretnim gorivom puni onu »lokomotivu« i (s pravom!) za uzvrat, također konkretno, traži od aktera učinak, odgovornost i primjerenu radnu disciplinu! Dosadašnja i sadašnja praksa (ispod)polovičnih rješenja niti je do nečega dovela, niti će dovesti. To inače naš duhoviti narod naziva – prodajom magle...
A što se tiče stalno spominjanog i isticanog financijskog kolapsa hrvatskog rivijernog hotelijerstva, na onome sastanku u Dubrovniku spontanim je pljeskom pozdravljen prijedlog Nevena Jerkovića (HTP Mlini) da se otpišu dugovi bankama, posebno oni iz ratnog vremena. Istina, taj prijedlog nije novost (o tome, na primjer, već godinama govore bolski hotelijer Plenković i makarski Urlić), ali je jako dobro da je ponovljen i da se češće ponavlja. Od vrtnje bančinih »taksimetara« u ovome slučaju malo tko ima ikakve koristi, jer toga novca jednostavno praktično nema, dugovi se vraćaju (ako se vraćaju) novim kreditima (poznate priče o »kreditu na kredit«), lihvarske kamate se gomilaju... a na kraju balade za pripremu sezone – »ni kune«. 
Pero Gabrić
</div>
<div type="article" n="43">
Jarecu ne smeta ni »treće poluvrijeme«, a Sirovica želi konkretnije »špijunaže«
Najveća Blaževa ljubav je sorta kraljevina, autohtona u nespeškom kraju, »pravo vince za pajdašiju«, a s njom je Blaž toliko napredovao da je prije dvadesetak godina nazvan – »kraljem kraljevine«
Blaž Jarec, vjerojatno najpoznatiji prigorski vinogradar/vinar (Nespeš kod Sv. Ivana Zeline) odbrojava šezdeset i devetu godinu života (kako reče »treće poluvrijeme«...), ali o »mirovanju« ni govora – upravo je u akciji sađenja ništa manje nego pet tisuća trsova i to rajnskog rizlinga (2000), bijelog pinota (1500), chardonnaya (500) i frankovke (1000)! Sve je to u jednome komadu od jutra i pol, pa će Blaževo »vinogorje« odsad brojati četrnaest tisuća trsova (dosad devet), a on riječ umor ne spominje ni kad se na njemu primjećuju znaci koji čovjeka vuku u hladovinu ili u krevet. U domaćinstvu su samo njih dvoje – Blaž i pet godina mlađa supruga, pa je shvatljivije koji su to fizički napori, a (pra)stara je istina da vinograd i loza trebaju slugu, a ne gospodara!
Blizu stotinu godina obitelj Jarec druguje s lozom i vinom, počeo je djed, nastavio otac, a sinovi Blaž i (mlađi) Stjepan u posljednja gotovo dva desetljeća imaju svoje mjesto i ime na prigorskom vinogorju, ali i u obližnjem Zagrebu koji im je glavno tržište. Šezdesetosme Stjepan-Štef je otišao u obližnji Biškupec i tamo je uspješno razvio svoj posjed, u međuvremenu je nanizao i nekoliko visokih odličja na zahtjevnim vinskim sajmovima (npr. Ljubljana!), najkraće rečeno osuvremenio proizvodnju, a i dalje to radi, dok je Blaž ostao vjeran tradiciji i u njegovu podrumu caruje »rinfuza«, flaširanja nema.
Vino za pajdašiju!
– Razlozi? Brižno njegovano vino, odnosno brižno odabrana mješavina sorata daje dobro piće koje ne treba nikakvih pomagala, konzervansa, kao ono u flašama. Moja mješavina »nespeško vince« je od graševine, pinota i šipona, kupci su mi redoviti, posebno tvrtka »Zagrebački plavi«, što znači da su pilci prihvatili to vino. Istina, po narudžbi mogu ja i flaširati, ali bolje je ovako jer, uostalom, sam i ne mogu na sve stići... Da se razumijemo, ne tužim se na umor, ni na poodmakle godine, naprotiv u dobroj sam kondiciji, ali se ni slučajno ne precjenjujem, jer u tom slučaju moj bi proizvod trpio na kvaliteti, pa bi onda sve bilo uzalud.
Ipak, najveća Blaževa ljubav je sorta kraljevina, autohtona u nespeškom kraju, »pravo vince za pajdašiju«, kako uvijek govori njegov brat Štef, a s njom je Blaž toliko napredovao da je prije dvadesetak godina nazvan – »kraljem kraljevine«. Na inicijativu Odjela za gospodarstvo Zagrebačke županije lanjske su godine osnovane dvije vinarske udruge sa ciljem da se sačuvaju i razmnože dvije autohtone sorte – rečena kraljevina i portugizac! Bile su »na umoru«, što posebno vrijedi za portugizac (prvo mlado vino u godini kod nas), a danas obje udruge imaju aktivne članove, Blaževa tridesetak, znači da Blaž i dalje ostaje – kralj!
Na drugoj strani, zapadnoj, Zagrebačke županije još je jedan vinar vrijednoga imena i proizvoda: Stjepan Sirovica, koji je, uz obvezni rad od najmanje desetak mjeseci u godini i boravak u trsju onoliko koliko vinograd traži, ime stekao svojim zelenim silvancem, ali je među pilcima i kolegama znan i po uspjelom mješancu »klemenščaku« i to od graševine, kraljevine, plemenke, šipelja... dakle bijelih sorata. Još nije stekao titulu »kralja«, ali nastavi li ovako blizu joj je, jer je aktualan kao najpoznatiji samoborski vinogradar i vinar. Stjepanov je kraj Plešivičko Prekrižje iznad Ruda, kod Samobora, a ovaj poznati turističko-izletnički gradić mu je i vrlo sigurno tržište čiji se ugostiteljski objekti mogu pohvaliti brojem gostiju, posebno za vikenda ili u vrijeme raznih priredbi.
 Na širemu plešivičkom području (vinogorju) već šesnaestu godinu djeluje Klub prijatelja dobra vina (Jastrebarsko – Samobor – jugoistočni dio Zagorja) koji okuplja blizu oko stotinu i pedesetak članova, profesionalaca i hobista, a objema skupinama zajedničko je tko će biti bolji i u vinogradi i u podrumu, uostalom glavno je geslo Kluba – tko će od iste sorte proizvesti bolje vino! U svojoj, profesionalnoj, skupini Stjepan Sirovica je među vodećima, ali njega, stječe se dojam, ta podjela puno manje zanima – briga o trsju i stanju u podrumu je broj jedan.
– Nedavno sam sa skupinom vinara iz naše Županije imao sreću posjetiti poznati vinski sajam u Düsseldorfu, te neka vinogorja u tome dijelu Njemačke i dijelu Francuske. Dojam? Koristan i vrlo poučan izlet, trebalo bi više takvih, a posebnu je pozornost privukla tamošnja vinogradarsko-vinarska organiziranost. Tu nas jako nadmašuju, a za utjehu mogu reći da za njima ne zaostajemo puno u kvaliteti, posebno ne za neke sorte (isto sam čuo i od drugih vinara koji su bili na tom putovanju, op.p.). Naša vinogradarsko-vinarska politika nije, nažalost, u skladu s mogućnostima i željama, drugim riječima ne prati vinski napredak kojega su naši vinari ostvarili u posljednjih desetak godina, kaže Štef Sirovica.
Klubu treba injekcija
U pravu je, a kad će se taj nesklad početi konkretnije pretvarati u sklad još uvijek je neizvjesno, pa nas mogu radovati pojedini pokušaji »na terenu«, a srećom ima ih. Baš, eto, u Zagrebačkoj županiji, najvećoj vinarskoj u zemlji, glavni je inicijator mr. Josip Kraljičković (Odjel za gospodarstvo) koji ne voli mirovati, a na plešivičko-samoborskom vinogorju to je spomenuti Klub prijatelja dobra vina:
– Nekako mi se čini da smo u malome zastoju i da trebamo određenu injekciju, ali i više angažirati stručnjake posebno na našim »špijunažama« (klupskim kontrolama kakvoće vina u proljeće, op.p.) da nam opišu nedostatke i predlože rješenja. Inače, te takozvane špijunaže moramo unapređivati i više koristiti iskustva s njih, kaže Sirovica.
O ukupnom stanju na našemu tržištu vina i vinarstvu u cjelini nema baš pohvala, kao ni ostali mu kolege, jer tvrdi da može i mora biti bolje, a kad će to biti tko zna »...jer sve dok hrvatski poreski obveznici moraju državi vraćati tajkunske kredite i dugove nema sreće ni za našu branšu«... 
Pero Gabrić
</div>
</div>

<div type="part" n="10">
<head>Događaji</head>
<div type="article" n="44">
Dignitet Domovinskog rata ruše oni koji su u njega ušli iz sebičnih razloga!
»Sjećajući se Josipa Jovića i svih žrtava rata moramo graditi suvremenu hrvatsku državu koja će se temeljiti upravo na izvanrednoj hrabrosti i žrtvi mladih ljudi koji su za nju položili svoje živote«, poručio je Radoš
PLITVIČKA JEZERA, 31. ožujka
 – Održavanjem dvaju odvojenih komemorativnih skupova, u subotu je na Plitvicama obilježena 10. obljetnica vojno-redarstvene akcije Plitvice '91., u kojoj je poginuo redarstvenik Josip Jović, prva žrtva agresije na Hrvatsku. Najprije je u 10 sati održan skup u organizaciji predsjednika Stipe Mesića, na kojem se okupilo oko 400 ljudi.
 Uz predsjednika Mesića i mnoge državne dužnosnike, te pripadnike antiterorističkih jedinica koje su sudjelovale u toj policijskoj operaciji, komemoraciji Josipu Joviću bila je nazočna obitelj Jović, te ministar obrane Jozo Radoš, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin i nekadašnji zapovjednik ATJ Rakitje general pukovnik Josip Lucić. U toj prigodi predsjednik Mesić odlikovao je postrojbu ATJ Lučko Redom kneza Domagoja za cjelokupan doprinos te postrojbe u Domovinskom ratu.
Nakon prigodnih govora državna su izaslanstva položila vijence na mjestu pogibije Josipa Jovića, a molitvu za sve poginule branitelje održao je vojni ordinarij biskup Juraj Jezerinac.
Dva sata kasnije, uz spomenik Josipu Joviću, održan je i drugi skup u organizaciji braniteljske udruge »Uzdanica '90«, također uz nazočnost oko 400 ljudi. Uz čelnike mnogih braniteljskih udruga, skupu pod nazivom »Krvavi Uskrs '91« bili su nazočni i umirovljeni generali Bobetko, Gotovina, Filipović, Ćesić Rojs, Kapular, Basarac, Ćosić i Domazet. Izaslanstva braniteljskih udruga položila su vijence pokraj spomenika poginulom redarstveniku, a svetu misu za sve poginule branitelje predvodio je gvardijan Jakob Begonja.
»Kao što u Domovinskom ratu nismo gledali od kuda je tko došao, tako ni danas ne smijemo dopustiti podjele. Moramo se oduprijeti svakom pokušaju da se branitelje po bilo kojem kriteriju razvrstava na 'vaše' i 'naše'«, rekao je to predsjednik Stipe Mesić na komemorativnom skupu povodom obilježavanja 10. obljetnice redarstvene akcije Plitvice '91., u kojoj je poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović.
»Svi smo mi 'naši' i svi smo ustali za borbu za očuvanje naše Hrvatske, pa bi nam svima trebalo srcu podjednako biti bliska njezina budućnost«, rekao je Mesić. Dodao je kako oni koji su se u obrambeni rat uključili iz sebičnih razloga sada pokušavaju unositi podjele među branitelje, pa i među hrvatski narod. Takvima su, kako je rekao, puna usta Domovinskog rata, a zapravo su oni ti koji njegov dignitet dovode u pitanje. Govoreći o trenutnoj situaciji u zemlji, Mesić je rekao kako on njome osobno nije zadovoljan, ali i da je siguran u nezadovoljstvo i hrvatske Vlade. »Na prošlim izborima dobili smo mandat da ispravimo pogreške proteklog desetljeća, a njih ima toliko da ih je jednostavno nemoguće popraviti u godinu dana«, istakao je Predsjednik. Dodao je kako treba nastaviti sa stvaranjem demokratske i socijalne države u kojoj će svi biti jednaki pred zakonom i iz koje mladi neće odlaziti.
 »Taj nam se san, baš kao i onaj o stvaranju hrvatske države, sada možda čini nedostižan, no moramo obećati svim žrtvama i njihovim obiteljima da ćemo i njega ostvariti« zaključio je predsjednik Mesić. Govoreći o simbolici akcije koja se dogodila na Plitvicama u proljeće 1991., ministar obrane Jozo Radoš je rekao da je sada pravi trenutak da se odnos prema velikim događajima iz Domovinskog rata postavi na pravi način. »Suviše se dnevnih interesa upliće u govor o Domovinskom ratu i pobjedničkim vojnim operacijama Hrvatske vojske«, upozorio je Radoš te dodao kako se operacija Plitvice, istina, vodila u kompliciranim okolnostima, ali je ipak pokazala na što je sve spremna JNA, koja se prije točno 10 godina odvažila udariti čak i na hrvatske prirodne ljepote.
»Sjećajući se Josipa Jovića i svih žrtava rata moramo graditi suvremenu hrvatsku državu koja će se temeljiti upravo na izvanrednoj hrabrosti i žrtvi mladih ljudi koji su za nju položili svoje živote«, poručio je Radoš. Suosjećajući se s tugom tog događaja, koji je uslijedio nakon prvih dana agresije na Hrvatsku, ministar unutarnjih poslova Šime Lučin je rekao kako simbolika krvavog Uskrsa do danas nije izblijedila. »Nerazumno je tvrditi da neki potezi aktualne vlasti smjeraju k obezvređivanju vrijednosti Domovinskog rata«, upozorio je Lučin te dodao kako je to bez ikakve osnove »jer smo svi mi zapravo proizišli iz tog rata«. General pukovnik Josip Lucić podsjetio je da su operacije Plitvice '91. sudjelovale postrojbe Lučko, Rakitje, Tuškanac i Kumrovec. »Te su postrojbe dale veliki obol i u obrani Gline, Pakraca, Petrinje, Jasenovca i drugih hrvatskih gradova«, rekao je Lucić, ustvrdivši kako su mnogi od sudionika tih operacija dali svoje živote za Hrvatsku državu koja je tako stvorena uz izuzetno veliku cijenu. Josip Jović kao prva žrtva agresije simbolizira dakle sve one kojima moramo zahvaliti za svoju slobodu, zaključio je Lucić.
Nakon prigodnih govora predsjednik Mesić je odlikovao postrojbu ATJ Lučko Odličjem i ogrlicom Reda kneza Domagoja za doprinos koji je ta postrojba dala u plitvičkoj akciji i cijelom Domovinskom ratu.
Mile Franičević
</div>
<div type="article" n="45">
Desetogodišnjica »krvavog Uskrsa«
Nacionalni park Plitvička jezera okupirala je skupina srpskih pobunjenika tzv. Martićeve milicije iz Knina. Slijedila je akcija MUP-a./Hrvatske policajce pobunjenici su dočekali žestokom vatrom..., »bili su to pucnjevi u hrvatsku slobodu i demokraciju«
Na Uskrs prije točno deset godina (31. ožujka 1991. godine) na Plitvicama je poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović, tijekom akcije MUP-a Hrvatske kojom je na tom području uspostavljena legalna vlast, nakon što su taj Nacionalni park tri dana ranije zauzeli pripadnici »Martićeve milicije« iz Knina.
 »Sve je počelo nešto prije pet sati ujutro«, javio je tada reporter Hrvatskog radija, »kada je kolona vozila MUP-a četiri kilometra unutar Plitvica napadnuta iz zasjede«. Na kolonu je otvorena petnaestominutna vatra, bile su postavljene četiri barikade, među njima i cisterna puna plina, a na autobus je ispaljen tromblonski projektil koji na sreću nije eksplodirao, jer da se to dogodilo, bio bi to pravi masakr.
Borbe su bile posebno žestoke u blizini hotela »Rapajilka«, sljedeći okršaj vodio se za hotel »Plitvice« i za poštu iz koje je smrtno pogođen i Josip Jović. Tijekom te akcije poginuo je jedan građanin tada Titove Korenice (Rajko Vukadinović), a više ih je uhićeno, među njima i visoki funkcionari Srpske demokratske stranke Goran Hadžić i Borivoje Savić, koji su ubrzo pušteni. Već sljedećeg dana, 1. travnja, odlukom Predsjedništva SFRJ na Plitvice se upućuju oklopno-mehanizirane jedinice JNA sa »zadatkom da spriječe daljnje sukobe«.
Hrvatska otvara policijsku stanicu na Plitvicama te povlači jedinicu za specijalne namjene MUP-a Hrvatske. Akcijom ulaska specijalaca u Plitvice zapovijedao je Marko Lukić, dok je vozač autobusa »Zagrebačkih transporta« sa 'specijalcima' bio Ljubo Ćesić Rojs. Novinaru »Vjesnika« koji ga je zatekao pokraj uništenog autobusa Rojs je tada, između ostalog, rekao : »Kad je u vozilo uletio projektil, mislio sam da ćemo svi odletjeti u zrak. Sretna je okolnost da teroristi nisu znali njime rukovati, jer prethodno nisu izvukli vezicu, što je bio spas za mene i ostalih 55 pripadnika MUP-a. Koliko je to bila žestoka vatra, najbolje se vidi po unutrašnjosti autobusa...«. U plitvičkom hotelu »Jezero« u vrijeme akcije nalazila se skupina od 52 talijanska turista koji su dan kasnije novinarima izjavljivali da se nisu uplašili, ali su ubrzo otišli.
Hrvatske političke stranke oglasile su se u vezi s tom akcijom. Ivica Račan u ime Stranke demokratskih promjena osudio je svaki napad na teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, a intervenciju MUP-a je ocijenio opravdanom. Račan je još prozvao i Slobodana Miloševića zbog javne podrške pokušajima odcjepljenja tzv. Krajine od Hrvatske. Željko Mažar, predsjednik SSH je rekao da je na djelu »teroristička oružana pobuna«, dok je Dražen Budiša, predsjednik HSLS-a, akciju MUP-a ne samo podržao nego je zatražena i ostavka ministra Boljkovca zbog »oklijevanja i uzmicanja« jer je, kako je rekao, drskost tzv. SAO Krajine prevršila svaku mjeru.
 Protiv akcije MUP-a bio je jedino SK-Pokret za Jugoslaviju. Inače, 2. travnja 1991. godine, tzv. Srpsko narodno vijeće za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem uputilo je zahtjev o pripajanju tih dijelova Hrvatske Vojvodini. Skupština Vojvodine proglasila se nenadležnom pa je zahtjev upućen Skupštini Srbije.
Pokop Josipa Jovića bio je održan 3. travnja u rodnom Aržanu kod Imotskog. Pokopu je, prema novinskim izvješćima, bilo nazočno oko 100.000 ljudi. Misu je predvodio, uz nazočnost oko 300 svećenika, nadbiskup u miru dr. Frane Franić. »Josip Jović novi je hrvatski mučenik. Svjesni smo da je pucanj u njega bio pucanj u hrvatsku slobodu i demokraciju«, rekao je, uz ostalo, nadbiskup Franić. U ime Vlade Milan Ramljak je rekao da Jović nije bio prvi u nizu hrvatskih mučenika i stradalnika, ali je prvi koji je kao vojnik slobodne domovine pao braneći njezin suverenitet i dostojanstvo.
 U poruci predsjednika Tuđmana Jovićevoj obitelji između ostalog je stajalo: »Kako izraziti sućut kad bol nadilazi sve što možemo oćutjeti. Vaš je sin postao prvomučenikom obnovljene hrvatske slobode, ime mu je upisano među one koje narod nikad ne zaboravlja«.
Marko Barišić
</div>
<div type="article" n="46">
Vratiti ukradene spomenike kulture!
Svi sudionici trodnevnog skupa »Kultura i sukob« izrazili su zadovoljstvo stavom Haaškog tribunala koji je u ratni zločin ubrojio i zločin nad kulturnom baštinom, a čemu je dalo povoda nemilo bombardiranje Dubrovnika tijekom Domovinskog rata
DUBROVNIK, 31. ožujka
 – Konferencija ministara kulture koja se posljednja tri dana održavala u Dubrovniku, pod nazivom »Kultura i sukob«, okupila je 70 sudionika iz 28 zemalja i tri međunarodne organizacije, dvije vladine, UNESCO i Vijeće Europe, nevladine te Međunarodnu mrežu kulturnih politika. Raspravljalo se o tome kada kultura uzrokuje sukob, a kada ga sprječava. U vrlo iscrpnim diskusijama razmotren je fenomen nacionalne kulture u kontekstu mondijalizacije/globalizacije te je istaknuta potreba očuvanja i poticanja kulturnih identiteta kao njihova istodobna prožimanja s drugim kulturama.
Tema je bilo mnogo, a među najvažnijima ministar kulture dr. Antun Vujić, domaćin konferencije, u svom je zaključku izrečenom u subotu poslijepodne, izdvojio i potrebu usklađivanja posebnosti različitih kultura s općim vrijednostima, ulogu nacionalne kulture u procesu stvaranja novih država te izmijenjen položaj nacionalne kulture u ozračju već stvorenih država.
 Istaknute su vrijednosti kulturnog pluralizma, multikulturalizma, kao i potreba očuvanja digniteta manjinskih jezika. Mnogo je raspravljano o unutarnjim i vanjskim granicama buduće ujedinjene Europe, o položaju umjetnika u vremenu zatvorenih granica, u premošćivanju tih kulturnih granica i omogućavanju nesmetanog protoka kulturnih dobara. Izražena je i potreba za odgovarajućim mjestom kulture u Paktu o stabilnosti.
Svi sudionici izrazili su zadovoljstvo stavom Haaškog tribunala koji je u ratni zločin ubrojio i zločin nad kulturnom baštinom, a čemu je dalo povoda nemilno bombardiranje Dubrovnika tijekom Domovinskog rata. Poruka je ove Konferencije zemljama koje su silom otuđile umjetnine, spomenike kultura da ih bezuvjetno i što hitnije vrate zemljama s čijeg su teritorija oduzete, a taj postupak otvorit će put obnavljanju kulturnog dijaloga. Rade Petrović iz Sarajeva govorio je o nužnosti uspostavljanja međususjedske suradnje do jučer zaraćenih zemalja. On skreće pozornost na manjine kao lutajuće mine i moguće izvore sukoba podržavane iz susjedstva. 
Predrag Matvejević pita se do koje mjere povijesni razlozi mogu prihvatiti podjele i buduća mrvljenja i usitnjavanja te kad je to povijesno neprihvatljivo. Je li se itko upitao kako taj proces zaustaviti? Na kraju se založio za Europu koja bi proklamirala socijalizam s ljudskim likom, a ne kapitalizam bez lica. 
Sumirajući zaključke radionica koje su se bavile mrežama kulturnih politika, globalizacijom i regionalnom suradnjom, Naima Balić i Rumunj Razvan Theodorescu upozoravaju da će Europa u svjetlu globalizacije morati više od drugih njegovati upravo regionalizam. Usuglašena je potreba stalnih regionalnih konferencija koje bi poput sustava ranog upozoravanja na vrijeme upozorile na sukobe i moduse njihova izbjegavanja. Katarina Stenou iz UNESCO-a podržala je ideju mreže gradova i rekla da je Dubrovnik izabran kao pravo mjesto ministarskog susreta jer je on metafora – tu je kultura ranjena, ali je i danas rehabilitirana.
Raiymond Weber iz Vijeća Europe pohvalio je uspješan tijek konferencije poručujući da se neće prestati s akcijama podržavanja kulturnih različitosti, suradnje i sprječavanja sukoba te najavio da ta tema neće izostati ni sa skore konferencije u Portorožu. Teško je nabrojati mnoštvo pojedinačnih prijedloga izrečenih ovom zgodom. Zaključujući konferenciju Vujić je izrazio spremnost Vlade da i dalje sudjeluje u razrađivanju i razvijanju metoda i ciljeva međunarodne politike u stvaranju nove »kulturne paradigme« koja neće samo obuhvaćati političke, legislativne i druge institucionalne elemente državne i međunarodne politike, nego nove i bolje običaje. 
Branka Džebić
</div>
<div type="article" n="47">
Ukraden plan predizborne kampanje
ZAGREB, 31. ožujka
 – »U noći od petka na subotu provaljeno je u prostorije Gradske organizacije Demokratskog centra i središnji ured stranke na Trgu bana Jelačića. Pozvali smo policiju koja je obavila uviđaj i čekamo rezultate istrage«, kazala je u subotu na konferenciji za novinare DC-a zamjenica predsjednika Vesna Škare-Ožbolt, istaknuvši kako je očito da im je netko na taj način želio čestitati rođendan stranke, koji će se obilježiti u ponedjeljak.
Vesna Škare-Ožbolt naglasila je da još ne znaju točno što nedostaje iz stranačkih prostorija, ali je očito da nije riječ o klasičnoj pljački, jer nešto novca što je bilo u ormarima DC-a nije odneseno, kao ni elektronička oprema i drugi aparati koji su ostali netaknuti.
Zamjenica predsjednika DC-a naglašava da su njoj odnesena dva fascikla s planom predizborne kampanje za lokalne izbore te dio materijala za jumbo plakate. Također nedostaje materijal za stranačku konvenciju koja će se održati 21. travnja, s popisom svih uzvanika. Joško Morić, predsjednik Gradskog odbora DC-a, kazao je da nedostaje nekoliko radnih disketa s popisom dijela članstva. On očekuje da će policija do kraja obaviti svoj posao, kao što je i uviđaj bio korektan, a obavljen je i protueksplozivni pregled.
Na upit novinara mogu li pretpostaviti o kome je riječ i čiji bi bio interes krađa stranačkih papira, Vesna Škare-Ožbolt kazala je da se toj stranci od njezinog osnutka prijeti i govori da će im život biti nepodnošljiv, a da je prijetnji tijekom godine bilo u nekoliko navrata i njoj i predsjedniku Mati Graniću, no da ne može pretpostaviti tko su počinitelji. Naglasila je da je možda riječ o početku izborne kampanje koja bi, ako je suditi po ovom događaju, mogla biti prljava. (G. Jureško)
</div>
<div type="article" n="48">
Kramarić pozvao mlade da se uključe u politiku
PULA, 31. ožujka
 – Predsjednik Liberalne stranke Zlatko Kramarić uputio je u subotu sa seminara »Mladi u politici« poziv svim mladima da se u što većem broju odazovu na lokalne izbore kako bi se aktivno uključili u kreiranje politike. Ispitivanja pokazuju da mladi sve više apstiniraju na izborima, upozoreno je na seminaru koji se održava u Puli u organizaciji LS-a i zaklade Friedrich Naumann. Na skupu, uz predstavnike mladih LS-a, sudjeluju gosti iz Austrije, Slovenije, BiH i Crne Gore.
 »LS želi u stranku uključiti što više mladih ljudi jer oni nisu opterećeni ideologijama koje hrvatskom narodu nisu donijele ništa dobrog«, istaknuo je Kramarić. LS želi sudjelovati u vlasti i u Istri, a dobre rezultate očekuje u Rovinju, Labinu i Buzetu.
Kramarić je poručio čelnicima IDS-a da koalicije koje se u Istri stvaraju prije izbora nisu samo »antiideesovske«, već su i budućnost Hrvatske jer svim liberalnim i demokratskim strankama nude priliku da participiraju u lokalnoj vlasti. Mladim liberalima obratio se i saborski zastupnik talijanske manjine Furio Radin koji je napomenuo da se mladi u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj, nalaze na političkim marginama. »Među vrijednostima mladih politika se nalazi na posljednjem mjestu, što se može pripisati kako objektivnim problemima u današnjoj politici, koja nikad nije bila odvojenija od mladih, tako i dezorijentaciji mladih generacija«, rekao je Radin. (H)
</div>
<div type="article" n="49">
Za Đapića »slučaj Stipetić« opasniji od »slučaja Norac«
POŽEGA, 31. ožujka
 – Predsjednik HSP-a Anto Đapić ocijenio je na subotnjoj novinskoj konferenciji da je »slučaj generala Stipetića« mnogo opasniji i pogubniji za hrvatske interese od »slučaja generala Norca«. Nezamislivo je da načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske haaški istražitelji saslušavaju, ne po principu individualne odgovornosti, nego za način i izvršenje vojnih operacija »Bljesak«, »Oluja« i Medački džep, tvrdi Đapić. Time se u potpunosti pobija Vladina izjava iz vremena krize s Norcem da će se istrage Haaškog suda odnositi isključivo na individualnu odgovornost, rekao je Đapić. 
Predsjednik HSP-a također je izjavio da su nedopustivi otvoreni napadi dijela političkog vrha na hrvatske biskupe, što se događa u posljednje vrijeme. Takvih napada nije bilo ni u doba komunizma, kaže Đapić, kada su napadi bili puno dostojanstveniji nego danas. Đapić je najavio da na lokalnim izborima očekuje dobre rezultate u slavonskim županijama, gdje će se posebno angažirati u predizbornoj kampanji. (H)
</div>
<div type="article" n="50">
Umjesto najavljenog ukidanja, država legalizira novinsko lutrijašenje!? 
Novi Pravilnik ograničava fondove nagradnih igara na najviše pet milijuna kuna, a nagrade više neće smjeti biti novčane, već isključivo u obliku roba i usluga. »Novinski bingo će se naći u velikim problemima. Izdavači će, ako žele dobiti suglasnost Ministarstva za svoje igre, morati bitno promijeniti njihova pravila. Sve nagrade u nagradnoj igri morat će biti podijeljene«, komentira zamjenik ministra financija Damir Kuštrak 
Nakon višetjednog odugovlačenja, ministar financija Mato Crkvenac u ponedjeljak bi napokon trebao staviti svoj potpis na novi Pravilnik o priređivanju nagradnih igara, koji će stupiti na snagu već u narednih tjedan dana, čim bude objavljen u prvom sljedećem izdanju Narodnih novina. Pravilnik je doživio na desetke izmjena i napokon dobio blagoslov svih službi u Ministarstvu financija, no ministar ga, doznajemo, zbog prezauzetosti u petak nije stigao potpisati. 
 Premda su u Ministarstvu financija odlučili sadržaj Pravilnika do posljednjeg trenutka, odnosno barem do ponedjeljka, čuvati u najstrožoj tajnosti, glavne izmjene koje on donosi procurile su do Nedjeljnog Vjesnika. Najznačajnija novost glasi da fondovi nagradnih igara, umjesto najavljivanih 100.000 kuna, neće smjeti biti vredniji od pet milijuna kuna. Kao što je pisalo i u prvotnoj verziji novog Pravilnika, nagrade više neće smjeti biti novčane, već isključivo u obliku roba i usluga, koje se neće moći mijenjati za novac. Da se u konačnoj verziji pravilnika spominje brojka od 5 milijuna kuna, potvrdio nam je i zamjenik ministra financija Damir Kuštrak.
»Dobro ste informirani, iznos ograničenja nagradnih fondova povećali smo na pet milijuna kuna. Taj iznos i nije toliko bitan već ja važno da se sve nagrade doista i podjele. Nije nam bio cilj ograničiti ili ukinuti nagradne igre, ako su one u funkciji marketinga. Prvenstveno smo htjeli izbjeći da se nagradne igre priređuju kao igre na sreću«, otkriva Kuštrak. 
Na naše pitanje znači li to da se u novinskim nagradnim igrama neće trebati ništa bitno promijeniti Kuštrak odgovara: »Novinski bingo će se naći u velikim problemima. Izdavači će, ako žele dobiti suglasnost Ministarstva za svoje igre, morati bitno promijeniti njihova pravila. Sve nagrade u nagradnoj igri morat će biti podijeljene«. Zamjenik ministra ističe kako će prilikom traženja suglasnosti od Ministarstva financija, priređivač nagradne igre morati odrediti točno vremensko razdoblje u kojem će igra trajati i u kojem ima namjeru podijeliti nagrade koje ne smiju biti vrednije od pet milijuna kuna. 
Kako doznajemo priređivači nagradnih igara više neće smjeti jednu nagradu, primjerice automobil, ako se ne izvuče u jednom kolu, prebaciti u sljedeće. Ako priređivač ne uspije pronaći dobitnika, nagradu će biti dužan prodati i novac uplatiti u državni proračun. Izvlačenje nagrada morat će se ubuduće obavljati uz prisutnost javnog bilježnika. 
Naš izvor otkriva kako je postojala ideja da priređivač ne smije godišnje imati više od jedne nagradne igre, no na kraju se odustalo od takvog ograničenja. 
Nagradne igre koje su u tijeku, bit će dovršene po starim pravilima, na koja su njihovi priređivači dobili suglasnost Ministarstva. Osim igara Večernjeg i Jutarnjeg lista, u tijeku je još nekoliko velikih nagradnih igara, primjerice »Coca-cole« i »Podravke«. Iako njihove igre ne sliče klasičnim igrama na sreću, ove su dvije firme od Ministarstva tražile da im dopusti njihovo održavanje po starim pravilima. 
U Ministarstvu financija otkrili su nam kako su i Jutarnji i Večernji list prije nekoliko dana predali zahtjeve za produženje suglasnosti za priređivanje igara, no u Ministarstvu financija su odlučili da im neće potpisivati nove dozvole prije stupanja na snagu novog Pravilnika. 
 Iako se od ovog pravilnika očekivalo da će drastičnim mjerama onemogućiti novinama da priređuju klasične igre na sreću, kao što je bingo, na kraju će se malo toga promijeniti. Čini se da je Ministarstvo financija popustilo pritisku novinskih izdavača koji i sada imaju nagradne fondove od pet milijuna kuna i sigurno bi ih pogodilo kad ne bi smjeli dijeliti nagrade čija ukupna vrijednost prelazi simboličnih 100.000 kuna. Ovako će i dalje slobodno moći priređivati svoje nagradne igre, koje se neće po mnogočemu razlikovati od već postojećih. Morat će doduše ukinuti novčane nagrade, ali to neće bitno utjecati na atraktivnost igara. Drugim riječima - samo će se legalizirati postojeće stanje. 
Ostaje pitanje je li za to bilo potrebno čekati puna tri tjedna u kojima je dokument proživio nekoliko različitih verzija. Pravilnik je, podsjetimo, po nalogu Vlade trebao biti donesen najkasnije do 10. ožujka. Crkvenčeva konačna odluka dobrim je dijelom u suprotnosti s prvobitnim namjerama da se nagradne igre svedu na ono što im je svugdje u svijetu namjena - učiniti potrošaču neki proizvod zanimljivijim i usput mu dati šansu da osvoji neku nagradu, a ne kupovati isti taj proizvod, u ovom slučaju novine, prvenstveno zbog nagradne igre. Nakon prošlotjednih najava, da će odredbe novog Pravilnika prema novinskim izdavačima biti rigoroznije nego što se u početku planiralo, konačna verzija predstavlja totalni zaokret. 
Kuštrak je, ipak, ostao donekle suzdržan kazavši nam da ne bi htio mnogo govoriti o novim pravilima nagradnih igara dok ministar ne stavi svoj potpis na dokument. Hoće li Pravilnik do ponedjeljka još jednom biti promijenjen... 
Boris Orešić
</div>
</div>

</body>
</text>
</TEI.2>

with extensions by D. Ćavar