kapitalizmu: žena koja radi kao tajnica kod jednog poduzetnika, vjerojatno je supruga drugog poduzetnika, a taj se, dakako, na brzinu potkožio i sagradio kuću. No, nije bilo tako. Bila je to dvokatna stambena zgrada, s tri ulaza, pomalo je sličila na one kuće što se vide na televiziji, u kojima stanove dobiva sirotinja, prognanici i veterani.

Vrata im je otvorila djevojčica od kojih sedam godina. Virila je u njih znatiželjno, i očito bi se najradije bila upustila u razgovor, ali joj je to bilo zabranjeno. Luka je napravio izraz za koji je znao da djeca na njega padaju.

— Bog, miško — rekao je. — A di je mama?

— Nema je — reče djevojčica.

— Radi?

— Aha.

— A gdi radi?

— Pere stubište — reče djevojčica. — Tu, do nas.

Sad su tek postali svjesni daje i ovo stubište na kojem stoje također još vlažno. Žena koju traže, dakle, pere stubišta. Pala je na to s tajničkoga posla. Zvala se Dragica Crljen, to je pisalo na papiriću.

Našli su je u susjednom stubištu, na samom vrhu, gdje je počinjala prati od strojarnice dizala. Odozdo su ugledali samo njezina leđa u sivoj kuti, i dosta lijepe noge u obući kakvu nose šankerice i čistačice, otvorenih prstiju i pete. Okrenula se kad je Remetin zakašljao.

— Da? — rekla je.

— Mi radimo za policiju — izabrao je urednik opet okolišnu formulaciju, da ne mora reći ni kako jesu policajci, ni kako nisu. — Htjeli smo vas nešto pitati o Vladi Turiću.

Žena se uspravi, baci krpu u zelenu plastičnu kantu s vodom, a onda se uhvati objema rukama za leđa.

Previous page

Next page