potajne suze i časovi očeve nevješto skrivane potresenosti koja je čisto prosila da joj se pruži ma i najmanji povod pa da se preda, u njemu su samo pothranjivali inat i pojačavali slast koju mu je tjeranje tog inata davalo. Prkos je sad bio opružica koja je pokretala svaki njegov čin, i on je s jetkim zadovoljstvom uklanjao sve povode za izmirenje. Najmučniji čas dana bio je ručak (o, Miloš je još iz djetinjstva dobro pamtio takve nadurene, šutljive ručkove kad u građanskoj kući vlada zategnutost!): mala porodica žvakala je u tišini, ukočenih čeljusti, gledajući ravno preda se, u tanjir. Majka bi s vremena na vrijeme nečujno uzdahnula. Namjerna šutnja rasla je, nadimala se među njima kao nevidljiv balon, dok najzad pod smrknutom maskom ocu ne bi zaigrale vilice. Tad bi naglo ustao, dohvatio s kredenca nekakve kapljice pa ih s ostentativnom obilatošću sipao u čašu rukom koja drhti — cvokotanje bočice o rub čaše jasno je odzvanjalo u naelektrisanoj tišini blagovaone — i ubacivao ih u grlo prijekom, neopozivom kretnjom. Sin je svemu tome prisustvovao tvrda lica i ostajao sasvim netronut tim prizorom doziranog trovanja. Odmah poslije toga izišao bi iz kuće kako bi izbjegao eksploziju osjećaja koja je prijetila, a koja bi u svojoj bujnosti mogla postići za starca tako ponizujući stepen, da bi se sin morao zastiditi da i dalje ustraje u svojoj nepopustljivosti.