od poznate plemićske obitelji, koja je dala i jednog slavnog muža don Antu Caramanea-Matijaševića (1659.—1721.), doktora civilnog i crkvenog prava, te marljivog istraživaoca domaće povijesti, kome imamo u mnogome zahvaliti...«

U taj čas šjor Apollonio puhne i ispusti zrak iz pluća, kao da je izronio iz vode. Čuo je kroz san svoje ime, pa se probudio, podigao glavu i pogledao nesuvislo u gvardijana, kao da su ga u snu prenijeli na neko sasvim čudno mjesto, gdje nikoga i ništa ne prepoznaje. Gleda on u gvardijana i gvardijan u njega i čude se obojica jedan drugome. Čudi se Caramaneo patru Bonaventuri pred sobom. On je upravo sanjao da drijema na stolici u klubu, a ne ovdje u samostanu, i da je netko kod biljara spomenuo njegovo ime prilikom sudara dviju biljarskih kugli, pa mu je čudno otkud sad pater Bonaventura, a ovaj se opet čudi začuđenom licu Caramaneovom, i tako gledaju se njih dvojica i ne shvaćaju što se to dogodilo, da se tako začuđeno gledaju. Ali sjetio se ipak šjor Apollonio gdje se nalazi i zašto se tu nalazi, pa mahne glavom i reče, uzdahnuvši tužno: »Homo naprid«.

Gvardijanova radna Soba, koju su u samostanu zvali »skritorij«, imala je doduše dva prozora s melankoličnim izgledom, na, groblje, ali visoki i bujni čempresi pred prozorima zaklanjali su svijetlo, pa je u sobi vladala sumorna i sanjiva polutmina, kakva je već potrebna ljudima, koji su se odlučili na takvu vrst trpljenja.

Šjor Apollonio je sjedio kraj prozora u velikom i neudobnom drvenom naslonjaču a la Louis-treize, podnimio ruke pod pazuhe, spustio glavu na prsa, i u onoj intimnoj polutmini, gdje se ni muhe nisu usudile glasno letjeti, prisiljen na slušanje i mirovanje, on je, razumije se, zadrijamao. No uspijevalo mu je samo malko da drijemne, tek od vremena na vrijeme, tek tu i tamo da uhvati malo snohvatice, jer čim bi gvardijan prekinuo čitanje, nestrpljivo tražeći slijedeći list rukopisa, Caramaneo

Previous page