»U nutarnjem dijelu prostrane luke, zvane lukom, svetog Jurja, na zapadnoj strani, proteže se poluotočić koji spaja s kopnom uska prevlaka na onom mjestu gdje sa dizao stari grad Issa. Zovu taj poluotočić Prirovo.

»Već se u stara vremena na poluotočiću Prirovo dizao«... E-e-e, opet imam „dizao”, promrmlja gvardijan pater Bonaventura nezadovoljno i vrati se na početak rečenice: »Već je u stara Vremena na poluotočiću Prirovu postojao velik rimski teater (kazalište), koji su porušili Goti za kralja Vitiga. Na ruševinama toga teatra sagrađen je u XV. vijeku mali hospitium (samostan) za franjevce-konventualce. Prema nekim dokumentima samostan je postojao već godine 1420. U istom razdoblju, otprilike, podignuta je i crkva u blizina samostana, posvećena svetom Jeri, crkvenom naučitelju. Po nekima je crkva podignuta pod konac XVI. vijeka. Farlatin u svom „Illyricum sacrum” piše, da se crkva spominje godine 1579. kao „adhuc imperfecta”, što hoće reći „još nedovršena”.

»Kad su Englezi vladali otokom (od godine 1811. do godine 1815.) crkvu su upotrebili u profane svrhe i lišili je svih dragocjenosti. Početkom ovoga vijeka samostan je otac Vid Markovina...«

Gvardijan je dočitao list svoga rukopisa i tražeći slijedeći list među papirima na stolu, u pauzi koja je radi toga nastala, upita svog prijatelja šjor Apollonija Caramanea-Matijaševića.