Drugi svjetski rat završava velikom kupolom atomske bombe: moderna civilizacija dobila je priliku da dovrši svoj let u miru. Jeffersonov memorijalni centar u St. Louisu izgrađen je u obliku goleme parabole. Umjesto čvrstoga klasičnog slavoluka kao znaka trijumfa i moći, čovjek 20. stoljeća izabrao je kao simbol svoje civilizacije tanku putanju granate. Zrakoplov postaje sve vitkiji i brži, dok ne nadmaši brzinu zvuka. Bibi i Koka u Šoljanovoj drami Potop (1969.) ne mogu se sporazumjeti zbog grmljavine mlažnjaka u jednosobnom stanu uz zrakoplovnu luku.

Nekako u to vrijeme snažne rakete ispaljuju čovjeka izvan Zemljine orbite. U zrakoplovu Blériot se odlijepio od zemlje uz pomoć motora — letio je poput anđela. U svemirskom brodu Jurij Gagarin toliko se udaljio od Zemlje da više nije osjećao njezinu silu težu — lebdio je poput boga. Duboko iskustvo osvajanja romantičnog satelita u srpnju 1969. nije bilo toliko u činjenici što je čovjek uspio prevaliti fantastičnu udaljenost i sretno se vratiti, nego u tomu što se Mjesec istodobno mogao vidjeti na TV ekranu — u iluziji, i na nebu — u zbilji. Na autoportretu Sigmara Polkea Polke kao astronaut (1969./71.) slikar se pojavljuje na svodu od zemaljskih kugla i kozmonauta: lice mu je napuhani balon, oči dva TV ekrana. Na slici Thomasa Bayrlea Zrakoplov (1981.) zrakoplov se pretvorio u svoju sjenu — zbirku zrakoplova od drugih zrakoplova na podlozi od samih zrakoplova.

Više ne moramo letjeti. Slike svijeta dolijeću k nama u sobu.