neka samo mirno sjedi u sepetu, i na nova vrata ušao u odjeljak hana za poštu i putnike.

Ni izvan svratiša nije se primjećivao nered, a pogotovo ga nije bilo unutra. Štoviše, tu su uz jedan zid bile uredno složene grede, do njih tri bačve ugašena vapna, a alat je bio očišćen i poslagan u niši na zidu poštanske kuće. Vrata na kolsko dvorište, istovjetna s onima na ulazu, imala su bravu i bila su zatvorena. Ni po čemu se ne može vidjeti da je svratište napušteno iznenada i na brzinu, prije će biti da su se majstori za odlazak pripremali. Dozivao sam onako kako se dozivlje kad se uđe u praznu kuću kojoj su sva vrata otvorena: — Hej, ima li koga? — Ni u kolskom mi se dvorištu nije nitko odazvao, pa sam prešao u odjeljak crkve i samostana.

Portal crkvice i u cijelosti i u pojedinostima Didak je izveo ljepše nego što sam ga zamislio: i dovratke s pleterom na vanjskom bridu, i lozove listove na sastavu pletera, i segmentni luk nad ravnim nadvraćem, i reljef svetog Nikole. I tornjić na preslicu napravio je Didak i u nj ugradio željezo na kojem će se njihati zvono. Unutrašnjost crkve bila je popločena, na zidove bačena prva ruka žbuke i ništa više. I u crkvi sam zazvao ima li koga, bez potrebe, jer, da je koga bilo, vidio bih ga. Tu sam promijenio poziv i odsad zvao samo: — Cvita, Cvita — iz kuće u kuću, iz kuta u kut. Popeo sam se na solar poštanske zgrade i otuda je zvao da se čuje po čitavoj Turiji, a ne samo u svratištu, jer je moguće da se krije po stijenama negdje u okolici. Nisam je ni tako dozvao, sišao sam niz stepenice, izišao na izlazna vrata, došao do Ante koji je mirno žvakao rogač, uhvatio se za užad kojima je za samar vezan njegov sepet i rekao mu:

— Tvoje majke nema!

Taj se ničemu nije čudio, taj se ničemu nije radovao, taj se ni na šta nije durio, taj ni za čim nije tugovao. Ili se možda varam, kao što sam se dugo varao u mišljenju o njegovu ocu? Prestao je gristi rogač, ispružio ruku u kojoj je držao voće i rekao:

— Eno je!

Previous page

Next page