— Kaže, pozdravi Jakova i reci mu, da je Žažabac mogao čuti što mu poručuje, uzvratio bi pitanjem: »A znači li ti štogod moja smrt, Grabovče?«

Pribojavao sam se onih podmuklih Žažapčevih očiju kakve se viđaju na grabljivicama, nisam volio njegovu brzinu na nožu, niti mi se sviđao njegov neobuzdani sarkazam, ali da u mom životu nije bio ništa drugo nego jedan od trojice serdara koje sam u danima rasula vidio na jednom venecijanskom trgu, zagubljene, suvišne i zabrinute, da nije bio ništa nego drugi mrtvac iz te trojice što su me dočekali na kapiji povijesti kroz koju sam oduševljen upao u zbivanja u kojima danas grcam do grla, ja bih žalio smrt Martina Pavlovića za koga će povjesničari, ako ih bude, znati kao zloglasnog Žažapca.

— Didače, sutra sa mnom ideš. Daj malo razmisli kako ćemo sve te golubinjake natovariti na konje — rekao sam mu.

Kad sam s Didakom utvrđivao koliko imamo golubinjaka, ustanovili smo da ih je ukupno dvadeset, a u svakome po par golubova. Kako ženke ne nose poruke, sa dvadeset mužjaka mogli smo poslati dvadeset poruka. Više će poruka ići iz Zadra prema Turiji nego s Turije u Zadar, pa smo odlučili sobom ponijeti petnaest rasparenih mužjaka i pet parova čije će ženke ostati u Zadru kad mužjake Didak vrati na Turiju. Tako ću ja njima moći poslati petnaest pisama, a oni meni pet.

Matanove listonoše nisu se razlikovale od običnih golubova i njihovih predaka pećinskih golubova, kakve viđamo po trgovima svih većih gradova. Možda su bili tek malo jači, tako da su bili slični malteškim golubovima, koje seljaci uzgajaju radi tečnog mesa. Ali, za razliku od domaćih i pećinskih golubova koji hodaju raskrečenih nogu, koji imaju povijen vrat i gledaju sjetno i blesavo, Matanove su pismonoše hodale kočoperno i visoko dizale glavu. Oči, pretežno crne i crvene, imale su vatren sjaj i sumnjičav izraz. Da ipak nisu ni iz pećina ni iz gradova, da su posebna pasmina, govorile su bradavičaste izrasline

Previous page

Next page