13

Na Proslapskoj planini planule su listopadne šume. Došla je jesen i svatovske pjesme. Pronio se glas da se i Tahirbeg ženi jednom iz kuće duvanjskih Kapitanovića.

Uoči Tahirbegove ženidbe, koja će tri dana biti u Duvnu a četvrti i peti u Tremošniku, pred večer je došao u našu kuću Arslan Zunić, nazvao selam, i zašutio gledajući kako Prvan od užarena željeza oblikuje potkovu. Po držanju se vidjelo da nije u prolazu, da namjerava dulje ostati kod nas, jer ono što će reći i ono što će čuti, ne želi ni da kaže na brzinu ni da mu se brzopleto odgovori. Did je kroz prozor pogledao sunce na zalazu, mene pozvao da pogasim vatru u tignju, a on je svukao kecelju i oprao ruke u vedru. Popeli smo se na doksat i smjestili u didovoj sobi, njih dvojica za stol na kojemu je bila ploska s rakijom i dvije čašice, a ja na klupi ispod prozora. Kad sam htio otići majci u kuhinju, did su se i Arslan pogledali.

— Neka maloga s nama — rekao je Arslan.

Sjedili smo i šutjeli. Sunce je zašlo, ali je u sobi bilo dosta svjetla od zažarenih oblaka na zapadu.

— Stvar je tvoja, Prvane, i tvoj je posao — rekao je Arslan gledajući zamišljeno kroz prozor.

— Sve je moje za moju nevolju — rekao je did.

— Ali smo tvoju stvar i taj tvoj posao nas nekoliko voljni preuzeti na sebe — rekao je Arslan ne brzajući.

— Je li? — upitao ga je did kad je sve bilo jasno, i kad pitanju nije bilo ni vrijeme ni mjesto.

— Mi ćemo tvoju stvar svršiti, ali ćeš ti za to derati jarca — rekao je Arslan nakon duge stanke i pogledao dida u oči.

— Što mogu, derat ću ga! Čovjek ne smije dopustiti da njegovi poslovi ostanu neobavljeni — rekao je did.

— I ja tako mislim.

— Samo, izvedite to tako da ne bude oka za svjedoka i da vam sjenke ne padnu po tragu.

Previous page

Next page