Welcome to the Croatian Language Corpus |
home | Riznica | documentation | |
Gabrijel Divjanović [1997], Čovjek i svemir (Školska knjiga, Zagreb), 224 pp. [word count] [Divjanovic_Covjek_i_svemir].
XIV. "EINSTEINOVI BLIZANCI" PUTUJU SVEMIROM U prošlom smo poglavlju razmotrili mogućnost putovanja svemirom koliko-toliko podnošljivim brzinama. Vidjeli smo da bi takva putovanja, čak i do relativno bliskih svemirskih predjela, trajala stotinama, tisućama, pa i milijunima godina, sve kad bismo putovali najvećom brzinom koja je dosad postignuta pri slanju svemirskih letjelica. Dakako, ljudi uvijek teže za onim što je bolje i što je brže, te stoga stalno postavljaju pitanje — kako bi izgledao put u svemir koji bi bio ostvaren najvećom brzinom koju se uopće može zamisliti. Opće je poznato da je najveća moguća brzina u svemiru brzina svjetlosti, koja iznosi 300 000 kilometara u sekundi (točno 299 860 kilometara u sekundi). Da vidimo kako bi izgledalo putovanje kroz svemir takvom brzinom. Uzmimo to samo kao fantaziju, jer znanstvenici smatraju da zaista graniči s fantazijom kad bi neko masivno tijelo (dakle ne, recimo, elektron ili neutrino) postiglo brzinu svjetlosti. Ponajprije, i takvom bi golemom brzinom stigli do najbliže zvijezde, Proksime u zviježđu Centaura, tek nako četiri godine putovanja, ali… Tu dolazi jedan veliki "ali"! Ni pomisliti ne smijemo da bismo odmah smjeli krenuti takvom brzinom. Kad bismo odmah poletjeli brzinom svjetlosti doživjeli bismo udar kao da nam je s leđa dojurilo neko masivno tijelo brzinom milijun puta većom od topovske granate! Naše bi se tijelo naprosto prilijepilo kao palačinka uz stijenu kabine našega svemirskoga broda.
Gabrijel Divjanović [1997], Čovjek i svemir (Školska knjiga, Zagreb), 224 pp. [word count] [Divjanovic_Covjek_i_svemir]. |