Da je brzina svjetlosti zaista svemirska a ne zemaljska brzina, govori nam već i poznata povijesna činjenica da je prvi put izmjerena ne na Zemlji, nego u svemiru. Ljudi zapravo nisu ni primjećivali da bi svjetlost mogla uopće imati neku brzinu. Vjekovima i tisućljećima ljudski je rod vjerovao da je brzina svjetlosti beskrajna sve dok se prije tri stoljeća skromni danski astronom Ole Römer[ERROR: no reftable :]

Ole Christensen Römer (1644.-1710.) bio je upravitelj zvjezdarnice i prof. matematike u Köbenhavenu. Izračunavanje brzine svjetlosti obavio 1676. (Primj. priređ.)

Römer, kao pravi astronom, posve je vjerovao u točnost svojeg računa, smatrao je da nipošto nije mogao toliko pogriješiti. Ali što je onda uzrokovalo toliko veliku grešku? I Römer se brzo domisli: račun je točan, ali svjetlost vjerojatno ima neku konačnu brzinu, iako se na Zemlji nije moglo utvrditi kolika je. Römer se dosjetio da je posljednje mjerenje obavio prije pola godine. U to je vrijeme Zemlja bila na svojoj putanji oko Sunca točno na suprotnoj strani od Sunca; znači sada je 300 milijuna kilometara dalje od Jupitera nego prije pola godine. Dakle, svjetlost je sada trebala prijeći od Jupitera do Zemlje 300 milijuna kilometara više nego prije šest mjeseci. To znači da je svjetlosti, koja je dolazila od Jupitra na Zemlju, trebalo 1 000 sekundi više. A 300 milijuna kilometara podijeljeno s tisuću jest točno 300 000 kilometara u sekundi.

Kasnije je preciznim mjerenjima ta brzina potvrđena.

I tako je vrijedni i skromni danski astronom Ole Römer prije trista godina ušao u povijest astronomije. On je u isti mah dokazao ne samo da svjetlost ima brzinu nego i koliko ona iznosi.

Pa, pokušajmo sada prikazati najvažnije svemirske udaljenosti pomoću prikladne astronomske jedinice duljine, pomoću brzine svjetlosti.

Svjetlosni signal, kako znamo, stiže od Zemlje do Mjeseca, udaljenoga 384 000 kilometara, za okruglo jednu sekundu; do Sunca (udaljenoga 150 milijuna kilometara) za 8 minuta i 20

Previous page

Next page