No prije nego što prijeđemo na „pravu astronomsku mjeru“ ne smijemo propustiti zanimljiv domišljaj jednog astronoma koji je pokušao svemirske daljine izračunati jednom zaista originalnom mjerom — težinom paučine. Eto, kad bismo lagašnu nit paučine razapeli od jednoga do drugog kraja naše galaksije, ta bi nit bila teška više od deset milijardi tona!

Milijun puta dulja (i teža) morala bi biti nit kojom bismo izmjerili promjer poznatog nam svemira…

Kad kažemo poznatoga ili vidljivog svemira, onda to znači udaljenost do onih svemirskih objekata koje još mogu "dohvatiti" najjači astronomski instrumenti, golemi teleskopi reflektori, odnosno divovski radioteleskopi. Smijemo li pretpostaviti da je poznati ili vidljivi svemir samo sićušna trunka u zagonetnom beskraju onog drugoga, još nedosegnutog svemira?

Dakle, ni brzinama raketa ni milijardama tona tanke niti paučine ne mogu se dočarati fantastične daljine svemirskih svjetova.

Astronomi su ipak izmislili prikladnu mjeru za određivanje svemirskih udaljenosti. Tom mjerom, dakako, ne mjerimo zemaljske udaljenosti, ona je malo čudna mjera za daljinu: to je godina svjetlosti.

Svjetlost se, naime, kako tvrdi Einsteinova teorija relativnosti, širi najvećom brzinom koju poznaje svemir, brzinom od trista tisuća kilometara u sekundi[ERROR: no reftable :]

Točnije: 299 792,458 km/s.

Ovdje je dobro spomenuti da istu brzinu kao svjetlost imaju i sve druge elektromagnetske pojave kao što su, među ostalim, i radiovalovi. Tako, na primjer, slušatelj koncerta prenošenog na radiju čuje sviranje violinista jedan dio sekunde prije nego slušatelj u dvorani, makar se koncert prenosio iz grada udaljenoga i tisuću kilometara. Zvuk u dvorani sporije dopre do slušateljeva uha nego što, nošen radiovalovima, dospije u najdalji kutak Zemlje.