3

Vjekoslav Zrnić savije akt napola. I taj akt kao da mu ukoči lijevu ruku. Nije je uopće osjećao na pisaćem stolu, kao da je od gipsa, kao da je postala dio besmislene i hladne Pravde. Pogleda kroz zelenkastu mrežicu na otvorenom prozoru. Zelenilo Kalkićeva perivoja učini mu se još gušće, tamnije. Miris borova i šimšira nesnosno je opijao, gušio nosnice intenzivnošću prašnjavog vrućeg isparavanja. Zurio je, kao statua, što vjekovno zuri prisutnošću sna i smrti. Prazan i potišten. Par muha zvrnčalo je oko muholovke. Vrata pisarove sobice-udubljenja bila su otvorena. Čulo se kako »Okarina« oštri olovku.

»Glupan, misli, da će me prevariti. A kad mene nema, zabavlja se živošću ulice iza pritvorenih kapaka. Lijenost i papagajski glupa znatiželja. Ide mi na nerve.«

Opet je zurio, umagljeno i pusto, onako kako se otprilike čovjek zabulji u potpuno slijepu poljanu zaborava.

»Non val saper chi ha fortuna contra«,[ERROR: no reftable :]

Ne vrijedi znanje tko ima protiv sebe sreću (tal.)

Razmota akt. Mutnim i mrtvim pogledom ponovno pročita:

U Ime Njegova Veličanstva Kralja!

Kraljevski okružni sud u Splitu kao prizivni sud, pod predsjedanjem suca Dra Stjepana Lukšičevića i u prisustvu sudaca Dra Bijerića i Dra Marušića, u parnici Silvestra Kurlana pokojnog Ivana iz Donjih Roža kao tužitelja (zastupana od opunomoćenog odvjetnika Dra Vjekoslava Zrnića) — protiv — Mrke Kurlana pokojnog Ivana iz Gornjih Roža kao tuženika (zastupana po opunomoćenom odvjetniku Dru Frani Kalkiću), radi Dinara 400. — (četiri stotine dinara), a uslijed priziva tražitelja protiv presude Kraljevskog kotarskog suda u

Previous page

Next page