— Ne ću, brate — reče. — Ne možeš vratit, ne ću te gonit s tvoga.

— Zajmi, pa me goni, ako ne vratim! — zadiše se čovjek.

— Ma ostavi me, brate...

— Zajmi, kad te... pitam, Bikane.

— Um! — počeška se trgovac iza uha. — A koliko bi ti tribalo?

— Sto dinara.

— Sto dinara? što će ti sto dinara? To nije zajam — reče Bikan razočarano. — Posici ora’, imat ćeš sto dinara.

Orah, orah da posiječem, pomisli stravno čovjek. Ne, orah treba čuvati, čuvati za skrinje svojim kćerima; još par godina i eto svatova.

— Sto dinara — reče Gavran odlučno. »Toliko ću moći brzo vratiti, što prije vratiti«, hrabrio se. — Kasnije ću više, ako bude tribalo... — nadoda s uzdahom.

Kasnije će više, promisli Bikan. Koliko ima još zime? Pa, može mu se zajmiti do dvije hiljade; odrezak njegove podvornice otprilike toliko vrijedi, zaključi u sebi.

— Da mi ti nije ža’ dice, ne bi’ ti da’. Ti bi propio blagajnu božju — reče mrzovoljno. — Šta ćeš?

— Kvinital i po kukuruza, deset kila soli... i... osam kvadrića cukara — nabroji u tihom nutarnjem obradovanju. Sračunao je na brzinu puni utrošak.

— Nema cukara — reče tvrdo Bikan.

— Onda... — zamisli se Gavran — ... nadometni još soli. Ne — dosjeti se — deset kruna srdela i dvaestiosam kruna meni.

— Za vino? — upita Bikan.

— Je’— reče Gavran.

— Ajde... baš... ne bi, duše mi, da nisi prvi... u dućanu i da ti nije ono kukavaca... Di ti je vrića?

— Uzajimi tvoju... do kuće.

— Ne mogu brate... trkni ti časkom, pa ćemo učas...

Gavran othukne posljednji ubrzali dah i ustade na svoje noge još uvijek nesigurne i neodmorne.

— Dobro — reče i kroči na vrata.

Sitna kiša, što je počela padati, nasupa mu kosu i liznu niz vrat, pod košulju, ali on je gazio i potrkivao bez osjeta i bez misli.