koji je sjedio u kutu i zabrinuto virkao kad će se Krsto Brodnjak pojaviti. Čim ga je ugledao, mahnuo mu je, i od toga je filologu bilo lakše.

Brod se otisnuo i kroz okrugli prozorčić Krsto Brodnjak vidio je Zoru kako stoji na obali s rukama u džepovima, i gleda u njih. Irfan joj je mahnuo. Zora i Krsto Brodnjak su se gledali u oči, a onda je brod kliznuo u mrak. Vrlo brzo je, vozeći unatrag, stigao do sredine uvale, a onda je krenuo pramcem naprijed i stao naglo hvatati brzinu.

Tada je Krsto Brodnjak potapšao dječaka po ramenu. Irfan mu je namignuo, zadovoljan što je opet na putu, i rekao:

– E, Krsto, Krsto. Time je bilo sve rečeno. Kako će Krsto Brodnjak ubuduće živjeti bez toga?

Ustao je i otišao do stražnjeg dijela broda, tu je otvorio uska vrata, pa se izvukao van, u tamu, na vjetar i zalupio vratima za sobom. Nitko nije ni opazio da je izišao.

Zavukao je ruku u džep i izvadio šaku pepela. Ispružio je ruku i otvorio šaku. Prosuo je pepeo u vjetar, neka ga vjetar raznese po moru. Neka pepeo tone. Pa zatim drugu šaku. Pa treću. Izvrnuo je džepove. Želio je da kod njega ne ostane više ni mrvica, ali nije mogao biti siguran.

Neka pepeo tone. Neka izaziva zdravlje riba i algi, ako je u stanju. Neka izaziva cvjetanje mora, ili neka ga liječi. Dolje, na dnu, to je Krsto Brodnjak jasno vidio kad bi sklopio oči, nalaze se koralji, cijela polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo tone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata.

Kraj

Previous page

Next page