tehnološkog, tehničkog i mentalnog razvitka, neškolovanost tvorničkog radništva, netom pristigla iz ruralnih sredina...

Primjerice, tek 1955. u beogradskoj “Crvenoj zastavi”, tvornici oružja, uspostavljena je licencijska proizvodnja automobila Zastava 750, nevelika vozila pogonjena motorom od jedva 750 kubika i samo 25 konjskih snaga, razvijena po licenciji torinskoga Fiata. U svoje doba danas neugledno vozilo dizajnirao je, kao komforni automobil za četiri osobe, tadašnji glavni Fiatov inženjer Dante Giacosa, koje u domaćoj inačici tek 1959., ugradnjom novog motora, razvija brzinu od preko 100 km na sat. Zastava se tada usudila proizvoditi tek takav automobil koji je raspolagao s jednostavnom, ali nadasve pouzdanom mehanikom i motorom koji je nemali broj ljudi znao rastaviti i sastaviti. Tek 1961. Zastava uspostavlja licencijsku proizvodnju većeg vozila, Zastave 1300, kada bilježi i proizvodnju desettisućitog fiće.

Godine 1957. na tržištu se pojavila prva juha iz vrećice koprivničke Podravke, a zagrebački RIZ tek je 1960. proizvela - također po licenciji - prvi domaći televizor. Slično je bilo i u ostalim industrijskim granama. (405)

(405) „U Jugoslaviji gdje je moderna arhitektura imala znatnu tradiciju još iz prijeratnog razdoblja i gdje je poslije rata proces industrijalizacije krenuo izvanrednim tempom, svega je jedno građevinsko poduzeće koje je dosad uspješno usvojilo industrijsku proizvodnju stanova“. Matko Meštrović: Od pojedinačnog općem, DAF, Zagreb, 2005.

Hrvatsko gospodarstvo, koje je tijekom Drugoga svjetskog rata vrlo slabo funkcioniralo, bilo je orijentirano prema zapadnom tržištu, posebice prema Njemačkoj, a 1945. dobiva novu orijentaciju - na Istok - u skladu s težnjom vlasti da se zemlja što jače veže za SSSR. S tim u svezi je i nacionalizacija velikog broja industrijskih postrojenja i veleposjeda.

Naime, početna strategija industrijalizacije zemlje zapravo je bila kopija sovjetskog uzora, gdje su apsolutni primat imali teška industrija i razvoj „tvornica koje rade tvornice“. Jugoslavenski ekonomski stratezi i planeri gospodarstva - slijedeći interese, strategije i taktike komunističke vlasti - nisu shvaćali niti su htjeli uviđati da ni najveće svjetske zemlje objektivno ne mogu opstati s potpuno autarkičnom politikom razvoja, nego samo odabirom industrijskih grana utemeljenih na komparativnim prednostima zemlje. Ta je pogrješna orijentacija jugoslavenske industrijalizacije bila vođena ideološko-političkim razlozima, a ne tadašnjim objektivnim sirovinskim i energetskim potencijalima zemlje. Tehnologije teške industrije, među ostalim, predmnijevale su golem utrošak kvalitetnih energenata i bogatu sirovinsku bazu, što Jugoslavija - izumu li se neke rude obojenih metala - nije imala.

Naime, svekoliki su se jugoslavenski energetski potencijali temeljili isključivo na ugljenu (činio je 84,5 posto ukupnih energetskih potencijala), i to najvećma ugljenu slabe kalorične vrijednosti (90,3 posto bio je lignit). Poradi toga je bio neophodan uvoz i energenata i sirovina, a konačni proizvodi na svjetskom tržištu - cijenom ni kakvoćom - nisu mogli konkurirati sličnim proizvodima iz zemalja razvijene metaloprerađivačke industrije, koje su imale kvalitetniju sirovinsku i energetsku bazu, tradiciju, bogatije iskustvo u proizvodnji i veće serije proizvoda. „S obzirom da je u državnom socijalizmu cjelokupno gospodarstvo centralizirano kao jedno jedino poduzeće kojim se upravlja na sličan način kao bilo kojom korporacijom u kapitalizmu, razumljivo je da su investicijske odluke donosili čelni ljudi SKJ i

Previous page

Next page