Većina mladih ljudi, opijenih činjenicom da je ratu došao kraj, bila je začuđena i nepripravljena da se olako liši uljudbenoga blaga raznih tradicija i da pristane vjerovati da prošlost nema više nikakva smisla, čak ni kao povod za sjećanje. Mnogi su zbilju doživljavali kao horror vacui. Praznina je bila strašna. Srušene provjerene vrijednosti trebali su zamijeniti idoli s dnevnog repertoara političkih parola. Možda se ova slika čini odveć patetičnom, ali ja sam se još 1956-57, u Staroj Gradišci, susretao s brojnim tridesetgodišnjacima (mahom srednjoškolcima) koji su robijali već deset i više godina samo zato jer se nisu mogli olako složiti s onim što je na kraju krajeva ipak postalo pedesetogodišnjom hrvatskom zbiljom“. Branimir Donat: Napeta priča, Vijenac, broj 290, 14. IV 2005.

“Nema smisla ni sebi ni drugima bacati prašinu u oči. Tito je svojim žbirima osiguravao obilje, a nastojao je da i pokorno mnoštvo ima krov nad glavom, osigurane zalogaje i kakvu- takvu udobnost. To su mogli uživati oni koji su se odrekli ili su vješto znali zatomiti svoju nacionalnu i vjersku svijest. Koji se nisu mogli pomiriti s time da je u onoj Jugoslaviji hrvatska nacija osuđena na odumiranje, skupo su plaćali svoju nepokornost. I vjera, osobito katolička, bila je osuđena na odumiranje. Pokazalo se da režimi koji žele istrijebiti nacionalnu i vjersku svijest ne mogu opstati. Tito je na vrijeme umro, a u krvavom raspadanju njegove države tragično je sudjelovala i velikosrpska agresija na susjede drugih narodnosti i vjeroispovijesti. Tko danas žali za Titovim dobom, ili ne zna što hoće - ili to opasno dobro zna”, zaključuje Živko Kustić u svojoj kolumni Jutarnja propovijed. Živko Kustić: Na Titovu situ i rešetu, Jutarnji list, 28. V 2005.

Kako su živjeli Tito i njegovi najbliži suradnici, govori i podatak da je Tito naručio mlažnjak DC-6B i njime se koristio od 1958. do 1975. Zrakoplov je dug 45 metara, raspon krila mu je 35 metara, nosivost mu je 48 tona, a postizavao je maksimalnu brzinu od 576 kilometara na sat. Mlažnjak je dostavljen jugoslavenskom avioprijevozniku JAT-u, a Tito ga je preuredio u luksuzni privatni mlažnjak za sebe i svoje uvažene goste. No, već 1975. zrakoplov mu je dosadio i jeftino ga je prodao svojem prijatelju, predsjedniku Zambije Kennethu Kaundi, koji ga je također rabio kao privatni VIP zrakoplov. Nakon što je i njemu dosadio, ostavio ga je da godinama trune u kutku zračne luke u Lusaki. Poslije ga je kupio i preuredio milijarder Dietrich Mateschitz. Vidi: Ivan Kaštelan: Novinar Slobodne Dalmacije obišao hangar austrijskog milijardera Dietricha Mateschitza. Titov mlažnjak u floti vlasnika Red Bulla, Slobodna Dalmacija, 12. V 2006.

Cijena sukoba sa Staljinom bila je razaslana i na brojne tuzemne adrese. Pozivu na pobunu protiv rukovodstva KPJ odazvao se dio rukovodećih kadrova i članstva KPJ. Stoga je oko 60 000 članova isključeno iz Partije, a 16 312 osoba osuđeno je na kaznu zatvora i izolirano u posebne logore na Golom otoku i drugdje jer je prijetila opasnost da se oni s oružjem stave na stranu napadača na Jugoslaviju.

Borbu protiv IB-ovaca nije vodilo tužilaštvo, nego UDB-a i KOS. Točan broj «prošlih» kroz Goli otok jamačno se nikad neće moći točno ustvrditi jer su dokumenti uništavani, a iz postojećih nije moguće rekonstruirati njihov broj niti patnje kroz koje su prolazili. Službena statistika, međutim, govori da je na Golom otoku robovalo između 31 000 i 32 000 kažnjenika.