a oko njega bila je tamna bura, visoka pučina, noć i susvita. Krsto Brodnjak mu reče:

– Ajde, kaži, kako se zoveš?

Opet dječak malo razmisli, kao da mu treba neko vrijeme da se sjeti. Napokon se odluči:

– Irfan – vikne u vjetar.

Krsto Brodnjak mu pruži ruku, a klinac se na to strašno iznenadi, ali prihvati da se rukuju.

– Ja sam Krsto – reče Brodnjak. – Znaš šta, Irfane, nema smisla da tu sjediš, prehladit ćeš se. Hajde sa mnom do hotela, popit ćeš čaj, pa poslije možeš opet potražiti tu svoju tetku.

Dječak ustane sa svoga mjesta na pragu konobe. Tek tada Krsto Brodnjak vidje da je mali sve vrijeme sjedio na nekoj tankoj i bijednoj plastičnoj torbi koja se nosi preko ramena i na kojoj je pisalo VRBAS. Bila je crna i laka, a slova na njoj kao da su svjetlucala. Irfan je zabaci na rame i krene s Brodnjakom sitno poskakujući, ali držeći se blizu visokoga muškarca, kao da se kani skriti uza nj od vjetra. Hodali su brzo i šutke. Malobrojne ulične svjetiljke njihale su se, vjetar je cvilio kroz procijepe i dovratke, a niotkud se nije čulo ni govora, ni vike, ni televizora, niti se igdje vidio koji čovjek.

Na hotelu su svijetlila samo dva prozora. U predvorju nije bilo nikoga, a za pultom je recepcionar slušao radio. Kroz staklena vrata restorana vidjelo se da je zauzet samo jedan stol. Ako je i bilo gostiju, oni su bili nekoliko kilometara dalje, u selu, u potrazi za ribom, vinom, ili naprosto za ljudima.

– Pričekaj – reče Krsto Brodnjak Irfanu.

Na brzinu se prijavio na recepciji, ostavio legitimaciju, dobio informacije o doručku, telefonu i ostalome. Na pultu je opazio “Slobodnu Dalmaciju”, pa ju je posudio od recepcionara. Onda se vratio do dječaka i namignuo mu. Ušli su u restoran.

Brzo je došla mlada i ružna konobarica. Izbor jela nije bio osobit, a Krsto Brodnjak nije bio ni gladan. Upitao je dječaka: