Welcome to the Croatian Language Corpus |
home | Riznica | documentation | |
Dubravko Horvatić [1989], Olovna dolina (Znanje, Zagreb), 119 pp. [word count] [Horvatic_Olovna_dolina].
svoj račun, i napokon si platio koliko i ja, koji se ni oko čega nisam brigao. A, moj Krešo, da mi ispričaš svoj jučerašnji dan, kladim se da bi se navlas uklopio u tvoju historiju. — Čekaj, čitav dan — to nema smisla. Ne ću ti valjda pričati o besmislenom jutru u uredu, o blesavom spavanju popodne... — Evo, i to se već uklapa! — Gle ga! — odmaknuo se naglo unatrag i promatrao me časkom ponešto začuđeno. A zatim se malo zamislio i rekao da imam možda pravo. Takvim glasom kao da nešto priznaje protiv svoje volje. — A sinoć — počeo je najednom — sinoć su došle k meni one dvije ženske o kojima sam ti pričao. Obje zajedno. — One sestre? — Ma ne, nisu sestre, ali nekakav rod jesu. No, to uopće nije važno. Važno je,
hm, važno — podsmjehnuo se sam sebi — da sam ja pozvao samo jednu. Onu drugu. S
prvom sam već nešto motao i mogu ti reći da me uopće ne zanima. Ali i ona je
došla, pa joj nisam mogao zatvoriti vrata pred nosom. Prva se ponašala kao da
ima već neko pravo na mene i — kao da je otkrila neku našu zajedničku urotu,
urotu druge i mene. Drugoj se, jasno, nisam mogao približiti radi prve. I tako
je to trajalo čitavu večer, dok one nisu zbog neke sitnice planule jedna na
drugu. Na brzinu su zgrabile kapute i izletjele iz stana, a ja za njima. Prva je
sjela u svoj auto i odjurila, a druga mi je rekla, kad sam je htio otpratiti, da
joj je žao što me je ikada upoznala. Mogla si dovesti i svoju kćer, a ne samo
rođakinju — to sam joj rekao i otišao. Lunjao sam malo po kišici i onda svratio
u nekakav disko-klub da nešto popijem. Samo je tamo bilo još otvoreno. To ti je
stil lažne raskoši: cijeli je podrum u koži — naravno, umjetnoj — i u nekim
svijetlim, blještećim metalima. Stajao sam kraj šanka, pio vinjak (samo jednu
čašicu, jer ona tu stoji koliko u dućanu gotovo cijela boca), a oni oko mene
trusili su uvozna pića, kao da su badava. A tu se skupljaju svake noći. Sigurno
im tatice rade po osam sati dnevno u kakvoj zagušljivoj strojarnici! Pričali su
s konobarom, to je neki do gole kože ošišani, brkati momak, i o jučerašnjoj i o
prekjučerašnjoj večeri. I pričali su o koncertima
Dubravko Horvatić [1989], Olovna dolina (Znanje, Zagreb), 119 pp. [word count] [Horvatic_Olovna_dolina]. |