rasta. Ta normalna biološka varijabilnost unosi pogrešku od otprilike ± 2,0 godine (Johnston i Zimmer, 1989.). Drugi je izvor pogreške posljedica toga što ekološki, socijalni i genetski čimbenici bitno utječu na brzinu rasta i razvoja. Himes (1978.) je usporedio stupanj razvoja kostura u djece iz visokoga i djece iz niskoga društveno-ekonomskog staleža u Indiji. Njegovi rezultati pokazali su da djeca iz nižeg staleža kasne u razvoju za otprilike 3,0 godine u usporedbi s djecom podjednake dobi iz visoke klase. Glavni je razlog za to, po Himesovu mišljenju, nekvalitetna i nedostatna prehrana djece iz niskoga društvenog staleža. Kronični nedostatak bjelančevina u prehrani usporava brzinu rasta svih dijelova kostura. Osifikacijski centri pojavljuju se kasnije, kosti sporije rastu, a epifize se kasnije spajaju s dijafizama u usporedbi s djecom koja se kvalitetnije hrane. Do sličnog su zaključka došli i Clark i suradnici (1986.) kada su proučavali prapovijesnu populaciju iz Dickson Mounda u SAD-u. Rezultati njihovih istraživanja pokazali su da postoji jaka pozitivna korelacija između smanjenog rasta kralježaka i kraćega životnog vijeka. Odstupanje od normalnog rasta stoga se smatra pouzdanim pokazateljem zdravstvenih problema koje je u arheološkim populacijama često praćeno kraćom životnom dobi. Drugim riječima, rast je, među ostalim, i odraz kvalitete i uvjeta života neke populacije. Zbog tog je razloga određivanje kronološke dobi koju je netko doživio vrlo složeno. Bioarheolozi i forenzični antropolozi određuju biološku dob i interpretiraju je kao kronološku dob koju bi ta osoba doživjela da je živjela u istim uvjetima kao i osoba iz uzorka na kojemu su standardi postavljeni. Stoga je pametno sve procjene dobi dati u rasponu od nekoliko godina. U bioarheološkim analizama procjene dobi obično se daju u rasponu od pet godina – primjerice od 20 do 24 godine ili od 45 do 49 godina.

Kronološke promjene koje se mogu pratiti na kosturu započinju u različito vrijeme i zahvaćaju različite koštane i dentalne strukture. Tijekom ranog djetinjstva većina promjena vezana je za pojavu osifikacijskih centara te rast kostiju i zuba. Koštani rast, kalcifikacija i nicanje najprije mliječnih, a potom i stalnih zuba nastavljaju se za vrijeme djetinjstva i adolescencije. Istodobno se počinju spajati epifize i dijafize postkranijalnoga kostura. Proces rasta traje do otprilike dvadesete godine, kada je većina epifiza spojena s dijafizama i svi su zubi uglavnom izniknuli. Nakon dvadesete godine kronološke promjene na kosturu vezane su za progresivne promjene na pubičnoj simfizi, aurikularnoj ploštini crijevne kosti i sternalnim krajevima

Previous page

Next page