ćete nikada zapriečiti jamačno ni vi sa cielom svojom politikom i agitacijom. Zašto? Zato, jer se prirodan a istinit razvoj zapriečiti ne da, zato jer narodnosna kultura dolazi sa istoka, ona je doniela štokavštinu, ona je doniela i fonetiku. Vi se tome obraniti ne možete, pa radili što hoćete.«[ERROR: no reftable :]

Stenografski zapisnici... sv. II, str, 815–816.

Već sljedećeg dana govorio je u Hrvatskom saboru Tomo Maretić, koji je bio u to tijelo biran za razdoblje od 1892. do 1897. kao član unionističke madžaronske stranke u kotaru gospićkom (a isto je tako bio i član od 1900. do 1906. u kotaru slunjskom). I Maretić se čudi teškim Kumičićevim optužbama, ali dodaje kako ni ta osuda Kumičićeva nije zapravo sasvim nova. On je (Maretić), naime, prije desetak godina čitao raspravu ruskog pisca Makuševa koji govori o Vuku Karadžiću, te za Vukovu reformu jezika i pravopisa upotrebljava istu riječ »zločinstvo«.

Iz Kumičićevih riječi moglo bi se misliti, brani se Maretić, da se fonološki pravopis provodi u škole silom, ali on je više od desetak godina bio u upotrebi kod mnogih pisaca i kod učenika, samo što on nije smio preporučivati da tako pišu, jer je onda bio na snazi drugi pravopis.

List »Hrvatska« opet se javlja 23. prosinca, dva dana prije Brezove smrti. Prigovara vladi da je u školu na zapovijed uvela fonološko pisanje, dok se narod i zdravi učenjaci od toga odvraćaju. To je vitalno pitanje, pa nije smjela iznenada jednom čovjeku povjeriti izradbu djela, nego je morala pozvati Akademiju, istaknute filologe i književnike, pa i ljude iz naroda da se svi sporazumiju o tome i izvedu nešto što bi vrijedilo, a ne propisivati nešto na brzinu. Škola i narod osuđuju Armina Pavića. Pisac smatra da bi bilo najbolje da vlada naredi da se Pravopis ukine, te da se sazovu stručnjaci koji bi odredili koji pravopis da se uvede, ali koji bi bio hrvatski. Na kraju ironično domeće: »Vi možete hvaliti ’bana’ današnjega i moliti mu zdravlje, koliko vas volja, ali s tom nespodobom ne ćete doći do jedinstvenoga pravopisa ni Vi, ni ban, kao što nisu došli ni Srbi, koji se njim odavna služe...« Aludira, dakle, na hrvatskog bana Khuena, koji je stajao iza svega rada Sabora.[ERROR: no reftable :]

Hrvatska, Zadar, 1893, br. 22—24.

Dva dana nakon pojave toga članka, tj. 25. prosinca 1893. umro je autor Pravopisa Ivan Broz. Osobno protiv Broza ne govori se u načelu oštro. On je doista radio prema svojoj znanstvenoj savjesti uvjeren u prednosti fonološkog načina pisanja. Brozovoj osobi se, dakle, ne prigovara.

10. A zašto se onda to pitanje tretira tako oštro i osjetljivo? Hrvatski književni jezik potkraj XIX. stoljeća pod utjecajem je Karadžićevih ideja koje su vrlo oštro zastupali »hrvatski vukovci«. Uz nesumnjivo pozitivne osobine, javljaju se određeni pogledi koji nisu mogli biti samo korisni. U isticanju prednosti fonološkog načina pisanja vukovci su pretjerivali — kako je to istakao i Jagić. Govorilo se, glorificirajući, kako u Evropi nema savršenijeg pravopisa. Antun Radić je na to odgovarao da je fonološki način pisanja sasvim razumljiva pojava u jeziku koji se tek oblikuje: »Kad bi danas afrički koji narod trebao azbuku, mislim, da bi ju svaki pametniji gimnazijalac složio tako da bi bila savršenija od engleske ili francuske, — jer mu i ne bi na putu bile nikakve tradicije... « Zbog toga smatra da predaleko

Previous page

Next page