vlaga, vlaga raspadanja, plijesni i ustajalosti. I taj mrak i ustajali zapah grobnice kao da se i o njih prilijepio. Niti posao od ruke, niti zalogaj sa slinom, već suho žvači i na hladno puši. Omrznuše na sve i jedan na drugoga. Ode čak dotle da se Matan grstio i od same pomisli na svoju Dektivu. “Zlo se piše, dobra biti neće”, zapjevuši Antiša, “kuća kleta, valja trkom iz nje. Bježi sablji kad te puška neće, kupuj konja kad te mazga zbaci…” Složiše novčić do novčića, preseliše u Stuttgart i kupiše suh dvosobni stančić.

Ma ni tu pravog veselja ne bi. A onda, licem na Veliki petak, nestade Antiša, nestade kao da u zemlju propade. Valjalo bi javiti policiji. Ne trči pod rudo bez nevolje, ne mrči vraga gdje ne treba. Možda se srepio s kakvom kučkom, možda hoće kakav poslić na vlastitu ruku, možda…

Kad na uskršnji utorak, eto ti ga.

– Ubij me – prostenja kao dječačić ulovljen na tuđoj višnji – ubij me jer sam zakletvu prekršio. Nisam mogao više izdržati. Na samu pomisao da ne smijem kući dok sila ne mine, a dotle mogu proći i godine… bješe mi kao da se crknuta mačka u meni raspada. Ubij me, brate, ali ne mogoh bez nje!

– Bez crknute mačke? – pogleda ga Matan kao što se suludasto gleda.

– Eno ti je pred vratima, a ti što hoćeš!

Pred vratima nađoše Antišinu ženu Marušu, uplašenu i skutrenu kao grumen odbačena stida.

– Ulazi unutra, silo nečista, i kuću redi – nimalo će ljubezno Matan, pa se na isti način obrati bratu – a ti, mekoputniče, kaputa ne svlači, jer iz iste stope šibamo za Nizozemsku! Tamo ti je bolje i jeftinije robe nego u Hamburgu, a ima i drugih razloga.

– Pusti me časak, da nevoljnici štogod u kljun donesem. Njemački ni beknuti, poginut će mi od glada!

– Ma kud od glada, tele zaljubljeno – podrugnu se Matan, izvuče šaku maraka i metnu je na stol ispred ustravljene Maruše – ovo ti govori ko i apostoli… svim jezicima, silo nečista!

Potom na brzinu iskiti svojoj Dektivi pisamce, u kojemu javlja da će Matan & Kameraden, sve bez putnice, iz Rotterdama prenijeti “neodređenu” količinu dragulja i zlatnine. Prijeći će granicu trinaestoga u mjesecu i to između Brachta i Kaldenkirchena. Zašto baš kod Hladne crkve? “Zato, moja Dektiva, da

Previous page

Next page