Deseti dan, a bijaše nedjelja, baš usred te njihove vrelomlačne igre prolomi se u bašči silna graja i smijurina, a na vrata deset ruku udari.

– Tko je?! – prenu se Potrka.

– Svoji smo! – odgovori namah deset glasova.

Potrka na brzinu navuče hlače i iziđe na dvor. Bijaše ih svih osamnaest prokletih neharnih skakavaca. Malom se Keku lašti lice ko i čizmice, iskorači ispred sviju i pruži Matanu snop računa:

– Molit ću “fijeno”, pogledaj po što nam Žudija a po što ti daješ odjedared!

Potrka uze račune kao da ih od sluge uzima, pa preleti okom ostalu gospodu neharnike:

– Svi ste bili u Sarajevu?

– Mi nismo! – skoči Šimaga Mali, uze za ruku vršnjaka Marka Skočimiša i mlađahnog Kozmuza, privede ih Potrki, a oni stadoše uza nj, ispršeni i uzdignute glave, kao što vjerni mornari staju uz kapetana nasuprot pobunjene posade.

On im samo kimnu glavom, a onda se svojim umiljato isklesanim smiješkom obrati Keku:

– Pa izračuna li, kumiću Keko, koliko na toj robici bi zaradice? – namjerno upotrijebi umanjenice, jer je dobro znao, da ništa ljuće od njih ne može pogoditi ovu umanjenicu od čovjeka.

Ali Keko i to otrpi, što više razvuče usta do uha i podrugljivo se pokloni:

– Molit ću “fijeno”, kume Mate, cakum-pakum, pedeset i sedam kruna!

– A koliko te put dođe? – upita Potrka na čuđenje sviju, ni smeten ni zatečen Kekovom zaradicom.

– Ništa, brate, ništa! Svakog po osamnaest kruna.

– Računamo samo tebe, s drugima je lako pomnožiti. A koliko dade za jiće, piće i konačišće?

– Ništa, brate, svega dvanaest kruna. Nećeš ti mene odjedared žedna preko vode! Molit ću fijeno, i moja je glavica računu vješta: ostade mi cakum-pakum dvadeset i sedam kruna prečiste dobiti.

– Nije dobro tvoja glavica izračunala, odjedared, kumiću Keko!

– Kako nije, molit ću “fijeno”! Zbroji dvanaest i osamnaest, pa odbij od pedeset i sedam, odjedared, gospodičiću moj i kume Mate, Matane!

Previous page

Next page