živine što mi još ostade! A to pečenje bacite u ponor! Nije za me, ma ni za vas nije! Brže!

– Odmah, brate! I hvala ti što nam život oprosti, stoput hvala – odahnu Kikaš, potom se obrati Livoguzoj strignuvši očima na ražanj u žbunju pod samom polom, te ga Šimun nije mogao vidjeti – skupider mu, kćerce, kad je tako!

Livoguza u tren zgrabi ražanj i svom snagom udari po pušci, koja odskoči kao poluga na gredi ili preopterećen kantar.

– Za kamenja! – podviknu Kikaš, lati se prvog šakarca i zavitla ga preko pole.

– Prokleti bili – ali to više ne bijaše ni sjevatanja ni grmljavina, već nemoćan jauk pod brzim nogama, zakriljenim mrklom noći.

Kad se odjek koraka izgubi, Kikaš će svojima:

– Dok on do prvog sela i ljude skupi, neće proći ni tri sata. Stoga plećke i butove u torbe, a ostalo na brzinu raščerupajte, putem ćemo jesti. Ako je njima noć prijatelj, nije ni nama dušmanin. A u zoru…

– Gdje smo mi do zore! – klikne Potrka.

– Pod Zavelim-planinom, Gospe mi Male i Velike, pod Zavelim-planinom, pod zelenom… i soli nam na rep! – nakesi se Podlivoguz gutajući dvaput veći komad mesa nego mu usta mogaše stati.

– Bit ćemo na Vilinjaku – reče Kikaš – kad sunce grane ja moram biti tamo!

Ostadoše samo dubovi samci i ne zadugo

– Ko kap rose, ko djetinja suza, ko Mara Kasumuša dok je djevojkom bila… – od srca se nasladi Kikaš, sjede između dvije podlokane žile, položi ruke na njih kao na ručke prijestolja, leđima se osloni na tri sežnja debeo dub, što od pametara stoji ovdje na vrhu Vilinjaka – i sve ko na dlanu… sagni se pa žedan srči!

Jutro zaista bijaše ono rijetko proljetno jutro kad jugo uzmiče pred burom, a bura ga još ne stiže, kad se kobaltno-modro nebo ispinje visoko iznad zvijezda, a na njemu se ocrtava samo crna sjena jata čvoraka ili pluta kakva osamljena grabljivica, kao pomični ukras neki. Na zemlji ni daška pare, ni koviljka

Previous page

Next page