– Pust’ čov’ka k’d mora! Jerbo svak’, uz pom’ć Božju čin’ št’ mora! I pratar, i čov’k, i ž’vina!

I opet se u Prpinoj mašti pojavi toliko puta dočarani prizor koji bi ga uvijek ispunjao nekom slatkom, gotovo čulnom slašću: tamo na Glavici, ponad njegove kuće, sjedi on – Marko Knez, rečeni Potpala – sjedi i čeka njega, Prpu. Preko pleća svečana kabanica, pod njom ječerma srmom prožežena i posuta srebrnim tokama, za pripašajem noži i kubure, ispod njih modre hlače od najbolje čohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen odložio, a čelo uzdignuo prčevito, kao da kaže: “Usred njega!” Junačan. Prpa se nikako nije mogao odvojiti od ovoga sna, nikako zamisliti da bi i drukčije mogao ubiti zatornika svoje kuće. Tu, na Glavici, u svečanoj odori. Sjedi. I čeka. U čelo! Usred čela!

Onda se trgne kao iza sna i kao iza sna dobaci žurno fratrima:

– Moram i ja! Čeka m’ čov’k… moj čov’k… na Glav’ci…

Na brzinu skupi ženu i njenu imovinu, koju fratri bijahu pohranili, pojaše bedeviju koju mu fratri bijahu poklonili i pođe s fra Bonom preko burovna Biokova.

Za njima koracaše Anđelija vrckajući stražnjicom i pjevušeći neke čudne pjesmice, koje su joj same od sebe na usta navirale i, jednom ispjevane, zauvijek nestajale. A bijahu to zvrkaste i luckaste pjesmice, kao i ona sama, pjesmice u kojima se pjevalo o smrdljivim pupavcima i dražesnim grlicama, o zlatnim gundevaljima i govnovaljima, a svaka je završavala beskrajnim djetinjim udivljenjem Stvoritelju:

Sve, to čudno složi, Bože,
usrid ove ljute kože:
svakom dade svoju rupu,
da s’ na dubu i na stupu,
na jasenu, na kamenu,
na oboru i u toru,
na smetištu i ognjištu,
i u sinu i u slami,
na mutapu i dolami,
i po suncu i po tami
preko ove ljute kože
dozlaboga prčit može.

Previous page

Next page