Govorio je ... ali o tome treba nešto više kazati. Namjesnik Egipta Dukandžin Mehmed-paša želio se na brzinu obogatiti i svojim bogatstvom prestići sve što je do tada bogato bilo. Gulio je bez milosti jadne uzgajivače pšenice, pamuka i zobi. Neki koji nisu mogli, drugi koji nisu htjeli plaćati caru carevo a namjesniku namjesnikovo, pobuniše se i odmetnuše. Dukandžin podignu uz put od Damiette prema Aleksandriji križeve, i, kako bi koga buntovnika uhvatio, tako bi ga raspeo. Hvatao je i raspinjao sve živo, pobunjene i ogorčene, pa su ptice u delti Nila tih dana imale što jesti. Kad je vijest došla do Sulejmana, on se zanese i reče:

– Mičite tu budalu! Što plaća toliku vojsku i tolike zapti

je kad ne zna umirivati narod drukčije nego vješanjem.

Džihangiru je otac dosudio “da umre, ali da živi”.

Taj nesretni čovjek, nakon iskustva s Lažnim Mustafom, nikome neće povjerovati tko bude rekao da je njegov brat. Sâm, iako je rođenjem pretendent na prijestolje, nije prijetnja ni ocu ni drugima koji se za njegova života budu tamo nalazili, pa umoriti ga tako bezopasnog i broju pogubljenih sinova dodati još jednoga, suvišno je opterećivanje pred moralizatorima. Eto prilike da se iskaže Sulejmanova dobrota, prave i jedine prilike, kad je praštanje djelotvornije od kažnjavanja.

Neka nitko ne misli da je Sulejman praštao onima koje je ostavljao da žive! Oni su zauvijek bili brisani iz njegova srca, ali su i odbačeni ostajali u njegovoj službi. Stajali su u dosuđenom kutu, jeli svoju zdjelu boba i, živeći, ničim drugim, širili priču o dobroti, širokogrudnosti i čovječnosti onoga kome mogu zahvaliti što ih sunce grije. I ne hoteći kadikad i ne znajući, postajali su svjedoci dobrote onoga koji za njih milosti nije imao.

Takva je uloga bila dosuđena Džihangir-kanu.

Previous page

Next page