riječima, tvoje će pljuvanje po Mustafi mnogi vrlo rado prihvatiti ... Mrštiš se? Čini mi se da ti nije pravo. Ne misli, Ahmede, da ćeš više uza me uživati sve slasti i počasti, a da ćeš ostajati pošteđen teških poslova koje si i sam zvao nečistima. S tim je svršeno! Ja sam ti godinama dopuštao da ostaneš čist kao suza, neka ljudi kažu: nisu oko njega sve sami lopovi i glupani, drži on uza se i jednog finog čovjeka. Ti si bio takav kakav si bio, jer drukčiji biti nisi mogao, ali da si takav uza me bio, to je bila samo moja volja. Sad mi moraš korisno poslužiti, moraš mi vratiti što sam u tebe uložio.

Tišinom noći razleže se još jedan “O, Mustafo”, ali ne zadugo. Izrečen kričavo, u strahu, na brzinu, djelovao je više smiješno nego drsko, pa Sulejman razgovor okrene na šalu.

– E, što ćeš, moj Ahmede, velika glava, pa je i glavobolja velika. Znaš što bi Šemsudin rekao: “Samo sunce i mjesec prolaze preko kaljuže i poslije toga ostaju svijetli kakvi su i prije bili, a mi ljudi ne možemo kao mjesec i sunce.”

Te noći i idućih, sve dok je mjesečine bilo, i dugo poslije mijene, u snu, punom zuja komaraca, znoja i čestih buđenja, Sulejman je viđao konjsku glavu na prozorčiću i konjanika u plavoj odjeći. U tim trenucima hvatala ga je mučnina, jer nikako nije mogao shvatiti da on, koji može sve, koji uzima živote i podjeljuje časti, ne može otjerati s prozorčića to konjče. Čim bi dodirnuo granice svoje moći, Sulejmanu bi se povraćalo. Kuhare je korio da mu ne pripremaju svježu hranu.

... Na dugu putu prema Halebu, u noćima s mjesecom, a potkraj putovanja i bez njega, na konačištima uz rijeke, na podnožjima brda, posred krša ili na suhim poljima, gdje god bi pali na noćište, negdje između jedanaeste ure minulog dana i druge ure dana što slijedi, javljali bi se prinčevi dozivači svojom žalosnom glazbom. Ali, što je put dalje odmicao i dani prolazili, ta su dozivanja kraće trajala, a prozivači bivali sve malobrojniji.

Previous page

Next page