Pustio sam je unutra. Nije se čak ni potrudila da nađe izgovor za svoj dolazak, samo je stajala kraj vrata koja sam opet za njom zaključao. Gledali smo se u tišini dok su vani jurili automobili.

Šutke sam joj prihvatio kaput i ona ga je skinula, pa sam ga bacio preko radijatora kraj vrata. Onda sam je, također šutke, uzeo u naručaj i poljubio. Trajalo je dugo. Usne su joj bile hladne, malo su mirisale na smog iz kojega je došla.

Htjela je nešto reći, ali joj to nisam dopustio. Išla mi je na živce i sama pomisao da se sada nešto govori, da se svemu nastoji dati neka forma, neko opravdanje, da se kao malo čudimo ili govorimo kako smo to već odavno očekivali i željeli. Gluposti. Sve je to ionako bilo sasvim elementarno.

Uzeo sam je za ruku i odveo je među police, gdje je bila tama, ali je ipak dopiralo nešto svjetla s ulice i od svjetiljke nad mojim stolom. Išla je naglašeno polako, da bi tako pokazala kako je sve to ipak samo moja inicijativa.

U dnu se nalazio velik pisaći stol uglavljen između polica. Bio je to jedan od onih stolova s mnogo ladica i s polukružnom udubinom, tako da se pisar može primaknuti, i sa dva velika krila koja su se otvarala pokazujući prostore za kartoteku. Očito, stol za knjigovođu. U njemu smo i držali neke takve spise.

Kad smo stigli do stola, malo sam zaokrenuo Marijanu i naslonio je na nj. Nije se branila, premda sam joj u očima vidio malo čuđenja. Zacijelo je sve to zamišljala drugačije, valjda više lirski, poetično ili ne znam kako. Ovo je bilo više prostački, onako kako to ljudi rade bez trunke osjećaja, na brzinu, kad samo žele jedno drugo iskoristiti, i bez ikakvih obveza. Onako kako se to radi po vlakovima i na tulumima za neznance, brzo i besmisleno. Nametnuo

Previous page

Next page