2.

− Ti otiđi i razgovaraj s njima − rekao je August Kreši. − Vlatka je možda već rekla da se spremao k tebi. Poslije, ako bude trebalo, razgovarat ćemo i mi. Bolje da najprije vidimo sa strane.

Krešo je poslušno otišao preko zaleđenog platoa, otraga, u mrak polupraznoga parkirališta po kojemu su šarali mlazovi jakih ručnih svjetiljaka. Na trenutak smo ostali stajati, čekajući što će August dalje reći.

Dok smo još bili u stanu Krešinih roditelja, gdje je on bio domaćin, dok još nismo sjeli u auto i uputili se na Črnomerec, izgledalo je kao da je stvar u Krešinim rukama: on nas je sazvao, on je dobio prve informacije, svi smo nekako gledali u njega i čekali da on odluči. Ali kad smo krenuli, kad smo već svi znali toliko koliko i Krešo, August je nekako prirodno preuzeo stvar u svoje ruke, možda i zato što je auto bio njegov, što je on vozio, što je bio najprisebniji, i sad smo, eto, svi pristali da njega slušamo i pustili smo da on odlučuje.

Na stubištu kuće u Palmotićevoj − na širokom stubištu s niskim stubama gdje je sve vonjalo na mnogobrojne zaprške i gdje je stubišni automat bio u kvaru, pa smo morali pritiskati dugme svakih dvadesetak sekundi, Krešo nam je na brzinu ispričao što je čuo od Vlatke. Orao i Vlatka nisu bili sudski rastavljeni, zbog djeteta, Orao je bio prijavljen na njihovoj zajedničkoj adresi, na Ravnicama, i ta je adresa bila i u njegovoj osobnoj iskaznici. Oko osam sati zazvonio je na vratima uniformirani milicionar

Previous page

Next page