Poglavlje dvadeset i peto

Lucijanovi ljetni boravci u Splitu bivali su, iz godine u godinu, sve kraći: dvoje se, teškom mukom, otkidalo jedno od drugog.

Njen prvi dolazak na ples, koji se održavao na terasi kupališta na Kantridi, bio je već uspomena: nije bio siguran da će Emilija doći dok je nije ugledao kako u pratnji Parsifalovoj silazi niz duge strme kupališne stube. Predstavila mu je svog brata, Lucijan se držao kao da ništa ne zna o njemu, Parsifal ga je jedva pogledao, mlohavo mu pružio ruku, nešto promrmljao sestri i pohitao do svježe opranoga drvenoga podijuma gdje su se bili smjestili svirači. Prepoznao je jednoga između njih i Parsifal će, do zadnjeg trolejbusa (koji su u međuvremenu zamijenili predratni tramvaj), neumorno brbljati sa sviračima, zaboravivši posve na sestru.

Dok su plesali pod njima je klokotalo more, vrata kupališta bila su otvorena, parovi su nestajali s osvijetljene betonske terase i povlačili se, neprimjetno, na galerije kupališta, nestajali po mračnim kabinama, njih dvoje sišli su na žalo, u zraku se osjećalo rano ljeto, divlji kesten je otvarao svoje veliko prstoliko lišće, račići su miljili po škrapama, s terase je ječala glazba, ljubio je.

Opet su plesali.

Ispratio ih je do okretišta trolejbusa, Parsifal je koračao sam, njih dvoje držalo se za ruku. U zadnji trolejbus ušlo je nekoliko putnika. Parsifal je prvi uskočio i sjeo do prozora, njih dvoje čekalo je da šofer označi polazak za grad pa se tek onda rastalo, Emilija je u vozilo ušla posljednja, jedva, neće se s Lucijanom vidjeti do ponedjeljka, Lucijan joj je na brzinu poravnao

Previous page

Next page