– Vojska – reče Cvita. Nije imala toliko jasan vid koliko Naste, ali je znala bolje razlikovati pojedinosti, uhvatiti bitne znake. – Karabinijeri i financi.

– Pa kud ovo idu?

– Idu kud znadu.

– Neka idu, neka – reče Strana, čudno neumjesnu rečenicu, pored misli, slomljen smisao.

– Pa ovo idu ovamo – reče Naste.

– Idu, idu – reče tiho Cvita, poviri ispod oka na Stranu, pa opet uperi oči dolje gdje vojska dolazi brzo, neshvatljivo se miču za zidom noge, tako brzo idu glave i pomaljaju se ramena.

Strana izvadi iz džepa na hlačama limenu kutiju, počeprka po duhanu, smota polako cigaretu.

– Ima ih dvadeset – reče Cvita.

– Dvadeset? – začudi se Naste kao da je to neobična činjenica.

– Dvadeset – reče Strana.

Kroz vijugav progon kao kroz crijevo dolaze, dolaze, jasno se mogu vidjeti i već im mogu pridati sve svoje znanje o njima, mogu razlikovati ćudi i vidjeti opet isto, kao i uvijek, kao što bi mogli vidjeti svakog dana na svakom mjestu, kako prvi ide brigadir finanaca, vrti u ruci štapić, ili se udari po gamašama, vidi se da je uzbuđen, srdit, da namjerava migom prsta satrti divljake, nečuvene drznike, kako je on bio ponosan, na Italiju, na sebe, nije se moglo lako razabrati s koje sadržine, napuhivao je svoj nizak čin pedantnom finoćom i neprobojnim ponosom, kao da stoji na neobičnu postolju koje su sagradili vjekovi, i kako je on pristao vatreno da povede svoje ljude u bregove, da potrese kamenito tlo, bezobzirnim, neustrašivim zahvatom.

– To se on šeta kroza selo!

Brigadir karabinijera bio je trezniji, pa sada briše znoj s polugole lubanje i otpuhuje i srdito skaša očima na komesara, što i on podržava brzinu kretanja, da i on zada udarac u vrućem zanosu.

Naste pripazi kako su se partizani posakrivali za zidove, za gomile, za smreke i u granje smokava, samo zašto pružaju pred sebe puške i ustremili su se prema putu pažljivo preko mjere, tako da se moglo očekivati nekakav događaj, i ona stavi prst među zube i otvori malo usta.

– To on kao da šeta kroza selo – ponovi Cvita.

Previous page

Next page