dociranja, za koje je Fielding mislio da je više nego potrebno za razumijevanje cjeline, Majer, kao pisac koji osjeća vrijeme u kojem i koje piše, uvjeren je da njegovi zaključci ne bi mogli uopće utjecati na razumijevanje djela i zato ostaje dosljedan objektivnom promatranju, odnosno stenografiranju hipotetičke psihologije Puža.

»Trening! Dečki, počnite!«
Najednom sam začuo štropot i vrlo sam se prestrašio. S ruba krova, na samom ulazu u džep, zagledao sam se prema strani odakle je dolazio štropot. Pošljunčenom stazom primicali su se velikim štropotom nekakvi kotači, a na svakome je jašio čovjek, koji je na glavi imao okruglu kapu, a i lice je tim ljudima bilo gotovo posve pokriveno velikim naočarima. Kada su se dovezli na onu cestu, koja vodi uokrug, stali su sve brže juriti i ja sam začuđeno gledao s ruba krova i pogledima pratio jurnjavu tih ljudi. A ostali koji su stajali na izgaženoj livadi gledali su također pozorno za kotačima, pa i moj čovjek na krovu gledao ih je držeći u ruci četku s koje se cjedila neka smeđa tekućina. Ljudi su s kotačima jurili uokrug i njihova brzina postajala je sve veća. Još nikada u životu nisam vidio takve jurnjave. Meni nije dobro gledajući takvu brzinu. Pa oni jure sve luđe! Mene hvata omaglica. Nesigurno se držim ulaza u džep. Treba se bolje uhvatiti. Kaput se strmo spušta. Ispod mene je dubina. Ljudi razgovaraju. Oni na kotačima sve luđe jure. Još luđe! Pratim ih pogledima, pratim, pratim, meni postaje jako zlo, oko mene je sve crno, nestalo je sunce, nema modrog neba, kotači štropoću, štropoću, štropoću,
padam,
padam
padam.

Udario sam o zemlju. Oko mene izgažena trava. Vidim kraj sebe same cipele! Strašan strah. Sad će me zgaziti!

Previous page

Next page