travu. Znao sam da je Dalmacija otišla, da će biti mračno dugo, ali ni tada, kao ni u Zagrebu, nisam vjerovao da će biti tako užasno krvavo. Poslije osamnaest godina došli su opet oni koji su se bili pojavili — nudeći nam čokoladu — jednog jutra pred mojom školom. I ne dogodi li se ono što je još daleko, nikada se tamo više neću vratiti. A kada sam vidio kako uz obalu lagano klize zelenkasti kamioni, nisam izdržao i zarinuo sam glavu u oštru travu sustjepanskog groblja. Da, ne stidim se reći da sam jecao i čudio se nebu, Mosoru, Sv. Duji, što su ostali jednako plavičasto sivi, kameni. A kada je kolona automobila prestala, ustao sam i krenuo prema Mejama, preko ledina, vinograda, žbunja i žala. Činilo mi se da sam taj čas stigao ne znam ni sam s kakve planete na ovu zemlju, gdje ništa ne razumijem: kao da sve stvari prvi put sretam, pa i sam svoj vlastiti oblik. Tu, u jednoj maloj uvaliti našao sam nekog mladog čovjeka koji se sunčao, i prepoznao u njemu mladića što je u vlaku pričao o Beogradu. Preplašio se mene... I počeo se ogledavati, ah kako se nije mogao sakriti, smirio se i stao izigravati obična kupača. Približavajući mu se, osmjehnuo sam se, no on nije odvraćao osmjehom. Stranci... Opasni jedan po drugoga? Obukao je na brzinu svoje hlače i jasno sam vidio kako je zavukao ruku u džep. I previše je narasla u tom prostoru njegova ruka. Odmah sam shvatio da se tu skriva revolver.

— Kupate se? — rekao sam.

— Da, kupam se. Dan je lijep...

— Dan je lijep! — ponovio sam.

Osjetio sam kao da mi želi pristupiti u jednom času, ali se ipak savladao. Oprez. Odalečivši se, nisam mogao a da se ne okrenem i da mu ne reknem:

— Sakrijte bolje tu stvar u džepu!

Poslije izvjesnog oklijevanja, mahnuo mi je rukom i povikao:

— Zdravo!