buknu li gdjegod agrarni nemiri, prebacuju se parostrojevima baterije i konjaništvo i uspostavlja se red ognjem i mačem. Sve je dvorište tvrđave u kojoj svećenici crkve rimske i crkve bizantinske postaju ministrima i gdje se osjeća paljevina sodomska na svakome koraku. Kriminalni tipovi i luđaci stupaju na čelu gomila, ljudi nose zastave, žderu se, krvare, razbijeni u sekte, religije, stranke, parole, uvjerenja, ustave i kabinete. Crkve Jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trésora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći. U tom potopu i brodolomu sjede u sumraku svojih vlastitih lirskih štimunga dobre i izgubljene duše, zatvorene po svojim sobama, te sentimentalno uzdišu i nemoćno se grizu nad svime što se zbiva. Ti ljudi što ovako trunu po svojim sobama, to su relativno najbolji naši ljudi, to su ljudi koji se ne mogu pomiriti sa stvarnošću, jer isto tako ne mogu da zaborave na intenzivnost svojih »mladićskih snova«. Taj nerazmjer između sna i ostvarenja grize te naše najbolje ljude kao rak, no osim njihovih iskrenih, starofrajlinskih zdvajanja, te depresije nemaju nikakvog dubljeg, stvarnijeg, konkretnijeg značenja. To je tip najvrednijeg našeg čehovljevski mekanog čovjeka, dobroćudnog i nesposobnog, što pliva nošen događajima kao slamčica strujom, bez jasne spoznaje, u rezignaciji i u svom malograđanskome defetizmu, koji samo gunđa, a ne buni se. Ti gnjili ljudi ne shvaćaju brzinu vožnje, bez smjera su političkog i narodnog, trabunjaju koješta, danas još u vagonu,

Previous page

Next page