niz obraze. Na trenutak se privinuo uz O'Briena kao dijete, s neobičnim osjećajem da ga teška ruka koja ga je zagrlila tješi i umiruje. Imao je osjećaj da mu je O'Brien zaštitnik, da je bol došla negdje izvana, iz nekog drugog izvora, i da će ga upravo O'Brien od nje spasiti.

– Polako učiš, Winstone – rekao je O'Brien blago.

– Što ja tu mogu? – cmizdrio je on. – Što mogu, kad vidim što mi je pred očima? Dva i dva su četiri.

– Katkada, Winstone. Katkad su pet. Katkad su tri. Katkada su sve to odjednom. Moraš se jače truditi. Nije lako duševno ozdraviti.

Položio je Winstona na ležaj. Vezovi su mu opet stegnuli udove, ali bol je splasnula i drhtanje je prestalo sad se samo osjećao slabo i bilo mu je zima. O'Brien je mahnuo glavom prema čovjeku u bijeloj kuti koji je sve to vrijeme nepomično stajao i gledao. Čovjek u bijeloj kuti se sagnuo i zavirio Winstonu u či, opipao mu bilo, položio mu uho na grudi, pokucao ga tu i tamo, a onda kimnuo O'Brienu.

– Ponovno – rekao je O'Brien.

Bol je opet preplavila Winstonovo tijelo. Kazaljka mora da se popela na sedamdeset, sedamdeset pet. Ovog puta je sklopio oči. Znao je da su prsti i dalje ispruženi, da ih je i dalje četiri. Sad je bilo jedino važno ostati nekako živ dok grč prođe. Prestao je primjećivati viče li ili ne. Bol je opet popustila. Otvorio je oči. O'Brien je bio povukao polugicu.

– Koliko ima prstiju, Winstone?

– Četiri. Pretpostavljam da su četiri. Htio bih vidjeti pet da mogu. Nastojim da ih vidim pet.

– Što bi ti htio: uvjeriti mene da vidiš pet, ili ih stvarno vidjeti?

– Stvarno ih vidjeti.

– Ponovno – rekao je O'Brien.

Možda se kazaljka popela do osamdeset... devedeset. Winston se na mahove više nije mogao sjetiti zašto ga muče. Iza njegovih

page prethodnih

page sljedećih