su se od tinte. Upravo takva pojedinost mogla je čovjeka lako odati. Neko gorljivo njuškalo u Ministarstvu (vjerojatno kakva ženska: netko kao ona žutokosa žena ili crnokosa djevojka iz Literarnog komesarijata) moglo bi se slučajno zapitati zašto je on pisao za vrijeme stanke za ručak, zašto je upotrebljavao staromodno pero, i što je to pisao – a onda o tome prišapnuti neku riječ na odgovarajućem mjestu. Pošao je u kupaonicu i brižljivo izribao tintu hrapavim tamnosmeđim sapunom koji je grebao kožu poput šmirgla i stoga bio pogodan upravo za ovu svrhu.

Spremio je dnevnik u ladicu. Uzaludno je bilo i pokušati da ga sakrije, ali mogao se barem uvjeriti je li postojanje dnevnika otkriveno ili nije. Vlas koju bi položio preko ruba stranica bila bi previše očita. Vrhom prsta podigao je prepoznatljivu mrvicu sivkaste prašine i položio je u jedan kut korica odakle se morala sresti ako se knjiga makne.