Remetin je znao da njemu ne bi. Užasavao se od pomisli na povratak u prazni stan u Zapruđu, užasavao se toga da sâm sebi sprema hranu, da sjedi ondje, pije pivo i bulji u televizor. Zato se i dogovorio da nakon bolnice ode k Luki.

Otkako mu se sin oženio i otkako su njih dvoje ostali sami, bilo je ionako teško, ali onda su došle i druge stvari. Najprije je sinova supruga imala dva spontana pobačaja, i činilo se da to nikako neće ići. Gospođi Remetin je bilo silno stalo do unuka, a Remetin je nerado priznavao da je stalo i njemu.

Osim toga, gospođa Remetin je navaljivala da zamijene stan, da se maknu iz Zapruđa, u kojem su bili već gotovo trideset godina. Opravdavala je to time što želi biti bliže sinu i snahi, ali se zapravo radilo o tome da joj je dosadio Novi Zagreb, da želi nešto promijeniti u svom životu, da joj je dosta svega.

Remetin se pitao koliko je on osobno kriv za to njezino raspoloženje. Ili su to naprosto godine? Nikad nije imao previše utjecaja na nju, čak ni sad nije bio kadar uvjeriti je neka prestane slagati pasijans, neka se lati križaljki. Zato je rekao:

— A ti slaži za nešto što te se ne tiče.

— U tome nema veselja — reče ona. — Na što misliš?

— Evo, recimo ovo čime se sad bavim, što mi se danas

dogodilo. Slaži da se sve to sretno završi.

Tako joj je ispričao sve što se zbilo toga dana.

Dok je Remetin pričao, njegova je žena zamišljeno kimala glavom. Nije pokazivala znakove straha ili zabrinutosti za njega, bila je već navikla da se on upetljava u svašta. Ali, ta priča kao da je još više pojačala njezino turobno raspoloženje, njezinu vjeru da je život nešto teško i mučno. Remetin je već počeo osjećati grižnju savjesti

page prethodnih

page sljedećih