Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa |
naslovnica | Riznica | dokumentacija | |
Janko Polić Kamov [n.d.], Isušena kaljuža () [broj pojavnica] [Kamov_Isusena].
Pane mu na um jedna zgoda, koja ga nevidovno proganjaše i napunjaše odvratnošću. Arsenu bijaše umrla starija sestra. On je bio tada u prvoj gimnaziji. Umiraše, kad pozvaše kuma, da je bar ispovjedi. Kum dođe, ali bijaše prekasno. Sestra je ležala ispružena, s ubitom mladosti i srditim usnama. Njezine gole ruke bijahu tanke, oči sklopljene i dah raspada već miljaše iz nje. A cvijeće je još mirilo na njezinim prozorima i nebo bijaše čisto ko safir njezinog prstena. Ogromni kesteni zastirahu sunce, ponosni na bjelinu svoga cvijeća i sjajnu odoru zeleni. Samo je pseto čučilo i gledalo turobno ko očaj, što je klonuo od umora. I nebo je plamsalo o zapadu i gledaše svoje lice u glatkoj površini morskoj, nasmijano i veselo, ko začarano od svoje lijeposti. A tu ležaše ona, s prevarenim nadama i prevarenim životom. Još je drhtala majčina usna, a sijedi otac naricaše i kašalj mu davljaše bol. A on, Arsen, vijaše dječju glavu u toplim suzama, i tu je pristupio kum i rekao: “Vidiš, kumče. Nikada ne valja odgađati. Smrt je brza. Jadna duša! Jadna duša!” Arsen onda vjerovaše sve. I zagleda pakao i svoju sestru. Njegov mu je kum začas dozvao sve u pamet, a užasne riječi “jadna duša” ozvanjahu u njemu i prvi put mu mračna groza presuši potok suza ko da će presušiti sve. A on, kum, stajaše tu velik ko božanstvo, imajući u crvenim rukama svu moć nad dušama ljudskim. I Arsen je gledao u njega i čekao riječ, jednu riječ, jer bijaše uvjeren, da on može sve. Cijeli mu onaj prizor preleti pred oči ostavljajući mračnu prašinu za sobom. “Gad! Gad!” stade govoriti, a ona mu prašina padaše na oči, na nos, na njega cijeloga. “On mogaše onda sve. Mogaše me u sve uvjeriti. Kako bijaše velik! Kako ogroman. A prevarena služavka ostavljaše već onda neplaćene cjelove na njegovoj crvenoj koži – jer ona ne mogaše ništa, a on sve. Mogao me i raznijeti jer on je i smiosve, a ja ništa!” Tu ga udari užas ko da se davni vjekovi, crni od dima, iznesoše pred njim. Sve bijaše
jedan užas, nalik na njegov ondašnji osjećaj i jedna nemoć, koja je pružala svoje
tijelo brutalnome
Janko Polić Kamov [n.d.], Isušena kaljuža () [broj pojavnica] [Kamov_Isusena]. |