pravoslavlje nije bilo izjednačeno s katoličanstvom sve do 1848, broj pravoslavnih porastao je pod habsburškom upravom na 380 u 1839, zahvaljujući dolasku pokretljivih pravoslavnih Hercegovaca, koji su već u dogledno vrijeme sačinjavali bogati trgovački stalež.[POGRJEŠKA: nema reftable :]

Đorđe Nikolajević, Srbsko obščestvo u Dubrovniku, Srbsko-Dalmatinski Magazin 1839, br. 4, str. 133. Godine 1880. bilo je 10920 žitelja u dubrovačkoj općini. Pored 10186 katolika, bilo je 656 pravoslavnih, 67 Židova, 15 protestanata i 4 muslimana.

Njihov srpski nacionalni osjećaj, već ionako u porastu, bio je samo ojačan učestalim iskazivanjem katoličkog prezira prema pravoslavlju, pa je bilo teško uvjeriti ih da su katolički Dubrovčani također Srbi. Pa ipak, upravo je duhovni pastir dubrovačke pravoslavne zajednice stao prvi promicati ideju da dubrovački Srbi nisu ograničeni na njegovo malo stado.

Đorđe (Georgije) Nikolajević (1807-1896), prvi pravoslavni paroh u Dubrovniku i metropolit dabro-bosanski poslije 1885, bio je nesumnjivo jedan od najgorljivijih promicatelja srpske nacionalne svijesti u Dubrovniku i Dalmaciji.[POGRJEŠKA: nema reftable :]

Za Nikolajevićevu biografiju v. Dimitrije Ruvarac, Životopis Đorđa Nikolajevića Mitropolita Dabro-Bosanskog, Zemun 1898; Nićifor Dučić, Mitropolit Đorđe Nikolajević, Godišnjak Srpske Kraljevske akademije 1895, br. 9, str. 370-75; Jovan L. Perović, Gjorgje Nikolajević kao budilac narodnog duha i prvi radenik XIX. vijeka u dubrovačkom arhivu, Dubrovnik 1925, br. 5, str. 1-4 i br. 11, str. 1-2; Košta Milutinović, Vojvodina i Dalmacija, 1760-1914, Novi Sad 1973, str. 51-85.