nama što su, odvaljene, padale na zemlju, prskale su oko nje, podmuklo, teško, drobeći se u sudaru sa zidom iza nje u bijeli prah. Skamenjena, čekala je onu čašu ili kriglu koja joj je namijenjena da je pogodi, napokon, u lice, posiječe, oslijepi. Čak se ni okrenula nije licem prema zidu nego je, očima koje više ništa nisu vidjele, zurila u unutrašnjost kavane iz koje je dolijetao stakleni karteč.

Stajala je, tako, sama samcata, časak dva, privukavši svojom nepromišljenošću pažnju i zluradost svih napadača iz kavane: jedna krigla prsne u visini njenih ramena, pa još jedna bliže vratu, ošine je bockav prah...

– Jeste li poludjeli? Amo, bogamu ljubim! Ubit će vas!

Drmao joj je ramena, netko, grubo, razdirao slatku obamrlost, ćutila je da se pomiče s mjesta, da hoda, da je netko, nepoznati muškarac, vidjela je kroza san, još gotovo mladić, nosi, unosi u prvi kućni ulaz, spušta oprezno na prvu stepenicu u hodniku, u kojemu su ljudi jedni drugima vidali rane.

– To su zvijeri, gospođice... Ranjeni ste... zvijeri, bogamu.

Hlad kamena na kojem je bila ispružena pribere joj osjete. Ćutila je kako joj otire krv s lica, s ruku.

– To je od zastave, nisam ranjena – progovori.

– Od kakve zastave, gospođice? Čekajte da vidim da nije kakva kontuzija posrijedi... – pipao joj je, brižno, čelo, potom potiljak i vrat.

– Napadali smo hrvatsku zastavu, brat i ja – reče ona.

– Koji vas je vrag tjerao u to? Gledala ga je tupo, dugo. “Koji me je vrag tjerao u to?”
Opet ju je pipao, brižno, po čelu, potiljku i vratu, hoteći se uvjeriti da žena nije u omaglici:

– Kako se zovete?

– Mafalda – odgovori ona, spremno.

A on je pogleda, najozbiljnije što je mogao, kao da provjerava njen odgovor.

– Mafalda?

– Da.