S

obar Zeka nekoliko je puta virnuo u spavaću odaju i svaki put bio otjeran natrag u salon. I hranu je odnosio netaknutu, oficiri su se za večerom pogledavali, Admiral nije podnosio more a more nije voljelo Admirala, pjenilo se i podizalo trbuh razarača na najosjetljivijim mjestima, zlurado more. Milićević je javljao da će atentatori pokušati u Marseilleu, ako ne tamo, onda u Parizu. Neka. Aleksandar je hvatao zrak nakon duga povraćanja, zelenkasti smrad dizao se iz porculanskog lavora i sve mu je bilo svejedno. U Marseilleu ili u Parizu. Još bolje u Marseilleu.

Zeka je odnio lavor i pitao treba li zvati liječnika.

Veličanstvo je odbilo, htjelo je biti samo. Ta rezignacija uhvatila ga je bila nakon zagrebačkoga sretnog spasenja, dok je skriven iza satena slušao dalmatinskog ribara i kroz rupicu promatrao tvrde čeljusti i pokvarene zube svoga nesuđenog ubojice, otad je smrt imala osti, mrežu i tvrde čeljusti i više nije odlazila, sjedila mu je na ramenu i katkad ju je pokušavao skinuti blaziranom kretnjom, poput vlasi zaostale nakon češljanja, ali bi ona samo uvrijeđeno preskočila na drugo rame.

Obrisao je stakla naočala rubom plahte i uzdahnuo. Bilo je dobro što se kraljica dala uvjeriti da putuje vlakom u Pariz, jer oni će biti u Marseilleu. Više njih ili samo jedan? Da mu je početi ispočetka, ali ne, isto bi učinio. Možda se ipak suviše žurio, možda treba više vremena da jedan narod shvati da je jedan narod, eto, koliko je Francuzima, recimo, trebalo, dabome, koji mu predbacuju diktaturu. A mater im jebem, à la guerre comme à la guerre, što oni znaju koja je to stoka!

Možda je ipak morao držati na uzdi te što su ga gurali, ali eto kako da zameriš Puniši, jest lola i klao je Arnaute ko pilad, no Nj. V. mnogo je volelo Punišu, bijahu kao braća, i jesu iz istoga plemena, ne zaboravlja se to lako.

page prethodnih

page sljedećih