iz zatvora lažni zubar, pravi Romeo, bandit, nastoji dokazati da je on junak romana i da je živ, ali mu ne vjeruje ni njegova Julija sve dok je u to ne uvjeri na svoj osebujni, lascivni način. Međutim ni tada ona ne pristaje da se objelodani prava istina i tako sruši mit o ljubavi bogatašice i bandita. Uloga ucviljene Julije mnogostruko joj odgovara. Pokušava ga nagovoriti da ode, da se povuče u anonimnost i nakon svih neuspjelih pokušaja da to postigne ubija sebe da bi spasila legendu. Neshvaćeni Romeo luta od grada do grada, od „saloona” do „saloona”, u kojima se već izvode i „musicali” stvoreni prema knjizi o Romeu i Juliji Divljega zapada, ali mu nitko ne vjeruje sve dok ga ne strpaju u ludnicu, gdje mu napokon vjeruju luđaci, različiti Napoleoni, carevi, pape i druge povijesne veličine. Interpretacija toga filma može početi od problemskog pitanja: Je li Gilroyev film komercijalna modernizirana varijanta klasičnog vesterna? Uspoređujući elemente fabule, likove, vrijeme i prostor, otkrivajući originalna režijska rješenja (npr. film počinje snom, ali to gledatelj saznaje tek na kraju sekvence, a impresivni su početni kadrovi te sekvence s kolonom crnih kaubojskih šešira u dijagonalnom kretanju ispod kojih se ne vide glave što ih nose), ne prešućujući ni povremene ustupke režisera publici odgojenoj na komercijalnom filmu (npr. ljubavne pothvate glavnoga junaka) ponirući u idejnu potku filma učenici će se uvjeriti da su gledali nesvakidašnje djelo i vestern uperen protiv vesterna i protiv svjetonazora koji tu vrstu filmova rađa.

Kao primjer vrstovnoga pristupa filmu, gdje se ne će mimoići ni drugi aspekti, može se uzeti interpretacija filma Dan delfina M. Nicholsa.

Interpretacija znanstvenofantastičnog filma

Korijeni znanstvene fantastike sižu duboko u prošlost čovječanstva i ne odvajaju se lako od pradavnih bajki i prvih tehničkih izuma, odnosno od svih čovjekovih duhovnih napora pomoću kojih se, kombinirajući iskustvo i maštu, iz svoga tijesnoga i okrutnoga, tvarnoga i duhovnoga „ovdje i sada” nastojao vinuti u nedogledive i nedohvatljive protege vremena i prostora. Od Biblije i antičkih mitova, od Noine lađe i Ikarova leta preko Lukijanovih Istinitih priča, Držićeva prologa o ljudima nazbilj i ljudima nahvao, Verneova Puta na Mjesec i Wellsova Vremeplova do romana 2001 — Odiseja u svemiru A. Clarkea književnost je tu ljudsku težnju ostvarivala u epskim, dramskim i lirskim umjetničkim oblicima, nerijetko pretječući znanost, tehniku i civilizacijski napredak. Pojavivši se na izmaku stoljeća koje je podiglo znanost na kraljevsko prijestolje, kao znanstvenofantastična igračka, film je bio stvoren da znanstvenofantastične domete književnosti prihvati, iskoristi i usavrši na medijskoj razini koja tom žanru nudi dotad neslućene mogućnosti.

Ako u rigoroznijoj klasifikaciji iz znanstvenofantastičnog filma isključimo Lumièrea, unatoč tomu što su njegovi filmovi, nasrćući s bijeloga platna na gledateljstvo vlakovima, za šokiranoga gledatelja bili jedna vrsta „science fictiona”, ne možemo drugoga pionira kinematografije, Mélièsa, ne proglasiti ocem filmske znanstvene fantastike, koji je želeći „ljude prenijeti u drugi svijet” iskoristio dostignuća znanosti i tehnike svoga doba kao imaginacijsko odskočište u stvarnosno nedostižive prostore i vremena. Ali ne na triku zasnovane filmove poput Dame koja nestaje ili Osvajanja svemira F. Zecce (1901), nego Put na Mjesec (1902) valja smatrati pravim početkom žanra koji danas nazivamo filmskom znanstvenom fantastikom. Po motivima iz poznatih romana J. Vernea (Put na Mjesec) i H. G. Wellsa

page prethodnih

page sljedećih