No da bi se crteži zaista pokrenuli s mjesta i oživjeli na svojoj podlozi, trebalo je otkriti nedostatak našega oka: tromost očne mrežnice. Jednu pojavu u vezi s tim ljudi su već odavno zapazili. Ako iz daljine gledamo kako netko vrti žeravicu u mraku, ne ćemo vidjeti kako se užarena točka kreće u krugu, nego ćemo vidjeti zatvoreni užareni kolut. Već je rimski pjesnik Lukrecije Kar opisao tu pojavu, ali je moralo proći mnogo stoljeća da je netko i znanstveno objasni. Učinio je to poznati učenjak Isaac Newton dokazavši da je mrežnica našeg oka troma i da stoga sliku predmeta zadržava djelić sekunde duže nego što je predmet izložen pogledu. Zamislite zrcalo u kojem bi slika vašeg lica ostala još tisućinku sekunde nakon toga što ste se izmakli ispred zrcala. Otprilike tako nešto događa se s našim okom.

Spoznaja o tromosti oka urodila je novim izumima: izrađene su igračke — s „čarobnim” učincima. Jedna je od njih tomatrop — nesavršeni predak današnjih kinoprojektora. Na jedan okrugao karton nacrtali su krletku, a na drugi — pticu. Zatim su oba kartona zalijepili tako da je ptica bila na jednoj, a krletka na drugoj strani. Točno kroz sredinu, okomito između obaju kartona provukli su žicu kao osovinu. Kad su žicu, a s njome i kartone, brzo vrtjeli, nisu vidjeli brzu izmjenu ptice i krletke, nego — pticu u krletki. Zbog svoje tromosti oko ne odvaja sliku od slike pa se slika ptice naljepljuje na sliku krletke i tako vidimo pticu u krletki. Taj pokus možete i sami izvesti.

U tromost oka možete se uvjeriti i na drugi način. Nacrtajte u mali notes desetak slika, npr. dječaka sa zastavicom (a možete nacrtati i drugo: konja u trku, zeca koji miče ušima, ovnove koji se bodu), i to ovako: 1. dječak drži zastavicu visoko nad glavom, 2. dječak je spustio zastavicu u visinu očiju, 3. dječak je spustio zastavicu u visinu ramena. I tako redom 4, 5, 6. crtež postupno sve niže do visine koljena, a onda isto tako natrag: od visine koljena do visine glave. Poslije uhvatite

page prethodnih

page sljedećih