bijaše, da si naš narod onaj uvjet slobode i narodne samosvojnosti priskrbi, bez kojega ne može biti govora o uspješnom radu».

Preradović bijaše doista vjeran sin domovine. Svaki pojav u političkom i u kulturnom životu hrvatskoga naroda pratio je sa čuvstvom pravoga rodoljuba.

Preradović bijaše ozbiljne i blage ćudi. Za mladjih dana rado bi sanjario. Kad je u početku petdesetih godina boravio u Zagrebu, često bi zalazio medju književnike, ali mu besjeda bijaše uviek kratka i odsječena. Tko ga je vidio, gdje sam zamišljen šeće, lako je prepoznao u njemu čovjeka, komu su mile ideje. Budući da je naginjao k abstrakciji, zvali su ga drugovi «hrvatskim Byronom», premda je medju njim i englezkim pjesnikom takva razlika, kao medju akordom i disonancijom.

Živući veći dio svoga života daleko od narodnoga središta mnogo je u svojoj samoći razmišljao o narodu i o filozofiji svieta, te je ova samoća mnogo koristila, da je sačuvao dvie značajne crte svoga duha: idealizam i umjerenost. Preradović nije bio bogataš, pa je zbog mnogih seoba često živio u stisnutim prilikama. I narodna nevolja težko mu je pritiskivala dušu. Pa ipak nije nigda izgubio nade; on je do smrti ostao optimist sa živom vjerom u Boga i u pravdu.

Vojnička služba nije sasvim pristajala njegovoj ćudi. Trnskomu iz Verone 11. rujna 1865. javlja:

Davno sam nakan, da ti pišem, ali tek danas evo dospievam.

page prethodnih