njoj olovo, i ostavilo sivu srditu mrlju, i složi ruke uza šavove hlača pa krene i on polako.

Kolona se provuče dobro poznatim putem, pod brijegom, pod vinogradima, a iznad dražice, iznad njivica, pod gomilama, pod krošnjama smokava, pod mendulama, iznad višnjica u docima i dražicama, kraj vinograda zelenih, pored mladica zamodrenih galicom i oprašenih sumporom.

Sunce se žarilo već visoko nad stranama Plošnjaka, bregovi postajali sve bezbojniji, u oštroj svjetlosti, sivoj svjetlosti ljetnoga vrućega dana, a naprijed, gdje je Strana kao vodio kolonu, otvorile su se drage i vidjelo se more dolje u dubokom zatonu, veliko golo brdo plavjelo se preko doline, u podanku mu dvije-tri kuće i trbušasti crveni komadi zemlje i mnogo maslina, a to je bilo duboko dolje, preko niza vršaka, daleko dolje u dolini i preko doline, u sasvim drugom kraju, slabo poznatu.

– Ma gdje došao, vidiš bregove za kojima nisi bio!

A Cviti se ispuni srce strahom, i nekom ugodnom jezom, sve ovo prelazi mjeru njezinih mjerila, sve je ovo preko granice njezina iskustva, pa nije znala što da misli, kako da sudi, što da gleda i vidi, svakoga časa moglo se dogoditi i opet što novo, svakog časa mogli su krenuti novim putem, i nije bila nimalo odgovorna, činilo joj se da je slobodna, da joj ova opasnost otvara velike prostore i ona je krenula prema njima.

– Kud ovo idemo, je li Cvita? – pitala je Naste. – Nećemo dolje u zaton? – držala je ruku na punoj Ogorovoj stražnjičici i namještala djetetu na glavu žut rubac da ga zaštiti od sunca; a modre očice virkale su znatiželjno i bijele ručice mahale nestrpljivo, iznenađene svakog časa novim viđenjem.

– Gorom ćemo, gorom, jer je gora bolja nego dolina.

– Gora je bolja?

– Bolja je gora, ne boj se. U gori se vile kriju, sinu tvome gnijezdo viju.

– Tebi je do šale – reče Naste, ali opazi da je Cvita ganuta i da mrda usnama, da će zaplakati, i da je nadvila rubac nad oči da može osjećati kako joj se sviđa, pa se Naste uplaši i požuri naprijed da se ukloni onome što bi mogla čuti.

Vrućina i neizvjesnost umirila je kolonu; progovarali su šaptom, vukli zavežljaje i djecu kroza sjenu, prisjedali uza zid čim se kolona zgusnula, kako se i kretala na mahove i na manje

page prethodnih