– Što će mu žigice kad može ovako ukresati bez troška; i neće izdati, da nađe kutiju praznu.

– Malo se potrudi…

A Grgac je dapače namještao dva-tri puta i naočale.

A kad se Grgac vrati, postavi se za razgovor.

– Ne znam ja… – počne on razgovor – ne znam ja je li ovo dobro što činite…

– Kad ne znaš, onda muči.

Zagajani i drugi susjedi strpljivo čekaju. Poprate kretnje Jerka ili Sina, vide da nešto čekaju, vide da znadu što hoće, neki su sjeli na Lepušev krov, i nitko ih nije upozorio na opasnost, a brat opančarov sjedne i sam na krov, ističući kako se ne boji i kad mu kažu da eto Lepuša, samo se malo trgne, pa ukočena lica ostane na mjestu.

– Ne igraj se ti, on je naoružan, ima pištolj i dvije bombe – kažu.

Lepuš lagahno skače po kamenju, noge ga brzo nose, i gleda naokolo, zaviri za zid, pogleda na bajamu ili za nekom pticom, kao da mu se ne žuri, kao da on to ne nosi nikakvu vijest, lice mu jednako blijedo i nepomično, i kad dođe do Sina i Jerka, reče nešto, pa ne pogledavši na svoj krov odmah krene istim putem natrag.

Cvita uhvati rubove haljetka pa korakne prema Sinu.

– A što se to radi, a?

– O, Cvita! Morat ćemo na put.

– A kuda ćemo na put, je li Cvita? – zapita Naste.

– Nu. Po gori – reče Cvita. – Znaš da oni ne idu po gradu, nije grad za njih.

– A hoćemo i po gradu – reče Sin.

– Danas? – reče Naste.

– O, more te polijevalo! – reče Cvita. – Lijepo misliš, a još ljepše govoriš. – Onda u goru! – reče; desnu ruku stavi pod pazuho, a lijevom šakom stisne usta. – I zbilja ćemo na put?

– Krećemooo – reče glasno Sin.

A kako mu je bilo pri duši znao je samo on, kako su se otiskivali na pučinu, među bregove, sada neprijazne, da osuđuju i oni kud vodi narod, tako se pomaljalo mišljenje, ali mu on nije dao ni priviriti, jer mu je bila jasna, određena, nesumnjiva pruga kretanja i svrha, učvršćivao je odlučnim kretnjama, čvrstim licem, hladnim pogledom, neka se privije narod uz borbu

page sljedećih